|
|
|
|
"Pošto su poslanici francuskog naroda, sakupljeni u Nacionalnoj skupštini, spoznali da su neznanje, zaboravljanje i nepoštivanje ljudskih prava jedini uzroci javne nesreće i propasti vlade, odlučili su se da prirodna, neotuđiva i sveta prava čovjeka definiraju u jednoj svečanoj Povelji, da bi ona (Povelja) svim članovima društva stalno bila pred očima i neprekidno ih podsjećala na njihova prava i obveze; da bi se djelovanje zakonodavne i izvršne vlasti u svakom momentu moglo usporediti s konačnom svrhom svakog političkog uređenja i da bi se samim tim više poštovalo; da bi se prava građanina zasnovana na jednostavnim i neospornim načelima uvijek mogla upravljati prema održanju Ustava i općem dobru. Kao posljedicu toga Nacionalna skupština sad prepoznaje i proglašava slijedeća ljudska i građanska prava pod zaštitom Svevišnjeg:
Član 4: Sloboda se sastoji u tome da svatko može činiti sve što ne šteti nekom drugom. tako da ostvarivanje prirodnih prava svakog čovjeka ima za granicu samo osiguranje jednakih prava i za ostale članove društva. Ove se granice mogu regulirati zakonski. Član 5: Samo zakon ima pravo da zabrani djelovanja koja su štetna za društvo. Sve što nije zabranjeno zakonom ne može biti ni spriječeno, i nitko ne može biti prisiljen da učini nešto, što zakon ne nalaže. (...) Član 7: Svaki čovjek može biti optužen, uhapšen i zatvoren, ali samo u slučajevima određenim zakonom i u formama koje on propisuje. Oni koji samovoljno izdaju, izvršavaju ili daju na izvršavanje neke naredbe, trebaju biti kažnjeni. Ipak, svaki građanin koji po slovu zakona bude pozvan na sud ili uhapšen, smjesta se mora tome povinovati. Ukoliko to odbije, može ga se kazniti. Član 8: Zakon treba da odredi samo one kazne, koje su očigledno neophodne. Nitko ne može biti kažnjen po osnovu zakona, koji nije usvojen, objavljen i zakonski primjenjiv prije počinjenog djela. Član 9: Pošto je svaki čovjek nevin, dok mu se ne dokaže krivica, mora se paziti da se pri njegovom hapšenju, ukoliko se smatra da je ono neophodno, izbjegne svaka nepotrebna grubost. Član 10: Nitko ne smije biti uznemiravan zbog svog mišljenja ili zbog njemu svojstvene religije, sve dok njegovo izjašnjavanje ne ometa zakonom određeni javni red i mir. Član 11: Slobodno izražavanje mišljenja je jedno od najvrijednijih ljudskih prava. Dakle, svaki čovjek može slobodno pisati, govoriti i štampati svoja djela pod odgovornošću da ne zloupotrebljava ovu slobodu u slučajevima određenim zakonom. Član 12: Osiguranje ljudskih i građanskih prava zahtijeva prisustvo oružanih snaga. Ove snage bivaju, dakle, angažirane u cilju dobrostanja svih, a ne u cilju ostvarivanja posebne koristi onih, kojima je povjereno zapovjedanje istim. (...) Član 14: Svi građani imaju pravo da direktno ili putem svojih poslanika određuju potrebnost javnih dažbina, da ih odobre, da preispitaju njihovo korištenje, te da odrede njihovu visinu, razrez, plaćanje i dužinu plaćanja. Član 15: Zajednica ima pravo da od svakog javnog službenika zatraži izvještaj o njegovom radu. Član 16: Društvo u kojem prava nisu zagarantirana i gdje ne postoji podjela vlasti nema Ustava. Član 17: S obzirom da je privatna scojina nepovredivo i sveto pravo, ona nikome ne može biti oduzeta, osim ako za to ne postoji očigledna zakonski regulirana javna potreba ili pod uslovom pravednog i već ranije određenog obeštećenja."
[Početak stranice] [Početna stranica-Ljudska prava] [Pregledni dijagram]
|
|
|
