|
|
|
| Pregled objašnjenih pojmova:
Pojam prosvjetiteljstvo označava duhovni pokret europske inteligencije s kraja 18. stoljeća.
Karakteristika tog pokreta je
povjerenje u razum kao odlučujući izvor svih spoznaja, povjerenje u
razum kao smjer djelovanja svih ljudskih jedinki i mjeru svih vrijednosti. Kant
je u svom zapisu "Što je prosvjetiteljstvo?" iz 1784. godine
definirao prosvjetiteljstvo kao "izlaz za čovjeka iz vlastite nedoraslosti". U razumnom razmišljanju i djelovanju koje proizilazi iz
zdravog razuma prosvjetitelji su vidjeli jamstvo stalnog napretka društva u
svladavanju prirodnih sila i u uvođenju pravednog društvenog
reda. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
(engl. "Prepreke i ravnoteža"): To je osnovni princip na kojem počiva Ustav predsjedničke demokracije SAD-a. Prema njemu je dio vlasti državnih organa unutar sustava raspodjele vlasti jednak dijelu vlasti koju ima predsjednik, dakle postignuta je ravnoteža, odnosno predsjednik i državni organi se međusobno ograničavaju u korištenju ovlasti koje imaju te se na taj način sprječava zloupotreba državne moći. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
(iz lat. executio = izvršenje): To je dio državne vlasti koji je stvorila i koji provodi vlada. Naziva se egzekutivna (ili izvršna) vlast jer on po principu raspodjele vlasti pravne države ima zadatak provoditi, odnosno izvršavati političke odluke koje je donijela legislativa (ili zakonodavna vlast). Vlada pritom ima funkciju donošenja odluka u okviru Ustava i po zakonskom principu te funkciju vođenja države, dok uprava ima zadatak odluke vlade pretvoriti u političku stvarnost. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
(latinski foedus = savez): Savez više država pod zajedničkom vladom, pri čemu svaka država članica i dalje zadržava pravo samouprave. Pritom se razlikuje savez država i savezna država. Zajednička značajka svih federalnih ideja je osnovni princip prema kojem je članici zajamcena samostalnost, ali je istodobno obvezna u okvirima svojih moći pridonositi općem blagostanju (princip substidiarnosti). (...) Teoretski federalizam u Francuskoj su osnovali Montesquieu i Proudhon. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Dogovor članova jednog društva o suživotu; kao čisto teorijska potvrda i obrazloženje društva i države, ponajprije u svjetlu učenja o prirodnom pravu (Augustinus, Thomas von Aquin). Socijalni nagon ljudske prirode vodi do državnih jedinica, a konzens članova društva vodi do odgovarajućeg organiziranog reda. Hobbes je u "Leviathanu" vidio samo jednu stranu - podčinjavanje društva državi, zasnovano na međusobnom uništavanju ljudske prirode. Nasuprot tome Pufendorf je obrazovao obje strane društvenog ugovora (slično Montesquieu), dok je Rousseau pronašao razliku između opće i partikularne volje: svatko je samom sebi poslušan ako se podredi državnom zakonu koji je donesen uz njegov pristanak. Nakon što državi prenese svoja prirodna prava, čovjek ih od države dobiva natrag kao svoja građanska prava. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Podnošenje nacrta zakona parlamentu, povezano s njemu predstojećim zahtjevom da se obradi nacrt zakona te da se o njemu izjasni. Pravo zakonske inicijative (inicijalno pravo) u monarhijama 19. stoljeća imao je u pravilu samo monarh, u predsjedničkoj demokraciji to pravo posjeduju samo članovi parlamenta, a u parlamentarnoj demokraciji članovi parlamenta i vlade. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Raspodjela vlasti, podjela funkcija državne vlasti na zakonodavnu, izvršnu
i sudsku vlast (legislativa,
egzekutiva, sudska) nastala je s namjerom da izvršenje
tih
funkcija ne smije biti sjedinjeno. Taj princip objavili su J. Locke
("Two treatises on government" 1690.) i prije svega, C. de
Montesquieu ("De l'esprit des lois" 1748.) u svojoj borbi protiv
apsolutističke države, a on uspostavlja osnovu moderne ustavne države.
Prenošenjem funkcija na parlament, vladu, službeništvo i na neovisne
suce, državna bi se vlast trebala održati u ravnoteži uz pomoć međusobne
kontrole (balans vlasti) te bi se na taj način trebala osigurati zaštita
građana od samovolje države. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
(grčki, učenje o idejama): Učenje o socijalnoj i političkoj stvarnosti ili razvoj društva sa zahtjevom opće vrijednosti. Ona se može nositi s blizinom religioznih stavova (npr. vjera u napredak) ili, kao što je to bio slučaj u marksizmu ili lenjinizmu, može rasti do svjetskih ili povijesnih objava u vezi s budućim, gotovo religioznim predskazanjima. Općenito: Ideologija je teorijski potkrijepljena politička predodžba, odnosno uvjerenje koje ima određen broj pristaša. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
(franc. législatif = zakonodavno, od lat. legem latum = napravljen zakon): Onaj dio državne vlasti koji donosi zakone (zakonodavna vlast). Funkcija legislative je, dakle, da uspostavi pravo, što znači da razradi nove zakone, da ih donese, da mijenja postojeće , dopunjava ih ili stavlja izvan snage. U pravnoj državi, organiziranoj po principu raspodjele vlasti, legislativa je u nadležnosti parlamenta; parlament je legislator i donosi zakone, koje onda egzekutiva mora provesti, odnosno izvršiti. Činjenica da je legislativa u jednoj demokraciji u rukama poslanika u parlamentu koje je izabrao narod, daje joj najviše mjesto na ljestvici državne vlasti. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
(lat. legitimus = pravno): Pravednost državne vladavine. Državna vladavina
i njena provedba je legitimna samo onda kad se slaže s predodžbama o pravu i
pravednosti te s etičkim vrijednostma i normama koje leže u njihovoj
osnovi i koje su općenito priznate u društvu ljudskih jedinki nad kojima
država ima vlast. Svaka državna vlast treba imati opravdanje (legitimitet) ako želi vladati i
s najmanjim odobravanjem građana, a ne samo s
fizičkom i psihičkom silom i primjenjujući teror kao svoj sastavni
dio. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Posebna je pojava reprezentativnog sustava i parlamentarizma koju karakterizira sljedeće: 1. uska veza između vlade (egzekutiva) i parlamenta (legislativa), 2. kompaktibilnost vladine službe i poslaničkog mandata, tj. premijer i ministri pripadaju u svakom slučaju većinskim poslaničkim frakcijama, 3. politička odgovornost vlade prema parlamentu, koji može opozvati vladu izglasavanjem nepovjerenja, 4. pravo vlade da raspusti parlament i raspiše nove izbore. Što se tiče osnovnog kriterija, tj. parlamentarne odgovornosti izglasavanjem nepovjerenja vladi, šefu vlade ili pojedinom ministru, on može biti doveden u vezu s odbijanjem zakona s čijim je sadržajem povezano pitanje izglasavanja nepovjerenja. Ako vladi u tim slučajevima bude uskraceno povjerenja, ona ima obvezu da se povuče. Ipak, do osnivanja nove vlade ona obnaša svoju funkciju kao vlada-vršitelj dužnosti. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Ustavni sustav u kojem parlament koji je izabrao narod kontrolira i utječe na državnu izgradnju političke volje. Parlamentu onda opet pripada osnova zakonodavstva (legislativa). Pod pojam parlamentarizam mogu se svrstati različiti tipovi vlada, npr. predsjednički sustav (kao u SAD-u), parlamentarni sustav (kao u Velikoj Britaniji i Saveznoj Republici Njemačkoj). [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Kako to same zapadnjačke demokracije podrazumijevaju, pluralizam je forma njihova društva. Pritom su polazna tačka mnoštvo obrazovanih, političkih, gospodarskih, religioznih, etničkih i drugih interesnih grupa, koje, jedna nasuprot druge, stoje u konkurentnom odnosu u cilju dobivanja političkog i gospodarskog utjecaja. U pluralističkoj teoriji stoji da se ta borba između interesnih grupa ne smije odvijati u formi nesređene borbe svim sredstvima nego u formi konstruktivnih djelovanja izgrađenih na kompromisima s ciljem postizanja zadovoljavajućeg rezultata za sve. Pritom se, ipak, ne očekuje da se taj proces odvija sam od sebe i tako dovede do utopije, nego je predviđeno da država uoči nedostatke konkurentnog sustava i da ih regulira, odnosno nadvlada (npr. podržavanjem onih grupa koje su iznimno slabe). [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Predsjednički sustav je republikanska forma vladavine, koja predsjedniku kao čelniku države povjerava odlučujuća prava političkog odlučivanja. Dok zapadnoeuropski ustavni sistem, koji je proizašao iz konstitucionalizma, predsjedniku daje reprezentativnu ulogu (oduzimanje moći monarha), Ustav SAD-a npr. daje predsjedniku veliku vlast, ali je shodno tome ograničio njegovo službovanje na vrlo kratko razdoblje. Predsjednik SAD-a je čelnik države i šef vlade, najviši zapovjednik i posjeduje svu moć. On je neovisan o parlamentu (to nije parlamentarni sustav) i ne obrazuje vladu u pravom smislu, nego imenuje državne sekretare kao savjetnike koje on sam opet može otpustiti. Jednu drugu formu razvila je Francuska u doba Ch. de Gaulle (Ustav iz 1958.). To je prije svega veza s plebiscitarnim odlukama (već se pojavljuje kod Napoléona I. i Napoléona III.). U oba slučaja parlament je u pozadini, a egzekutivu posjeduje pravna vlast. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
U pravnoj državi organiziranoj po principu raspodjele vlasti zadatak donošenja sudskih odluka pripada sudovima i neovisnim sucima koji djeluju u skladu sa zakonom i samo su zakonu odgovorni (...); oni u okviru svojih zakonski reguliranih nadležnosti i tijekom zakonski reguliranih postupaka (sudski proces) imaju ovlast donošenja sudskih odluka ili jurisdikciju (iz lat. ius = pravo, dicere = govoriti). Zbog toga je ta vlast nazvana jurisdiktivna vlast (iz Iat. iudex = sudac, iudicatio = pravna istraga, presuda). [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Nasuprot plebiscitarnoj, reprezentativna demokracija je ona demokratska forma društva u kojoj građani jedino i
isključivo putem parlamentarnih izbora aktivno sudjeluju u izgradnji
političke volje države. Reprezentativni sustav zasniva se na vjerovanju da
je zajedničko političko djelovanje većeg broja ljudi moguće
samo ako pojedinci (reprezentanti ili poslanici) "unaprijed dobiju
nalog i punomoć da zajednički djeluju u interesu svojih nalogodavaca i
da ih svojom kolektivnom odlukom obvezuju" (K. Loewenstein). Taj sustav
zasniva se na organima, koji (po teoriji) djeluju u ime naroda bez obvezujućeg
naloga (slobodni mandat). [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Zahtjev za izjašnjavanje građana putem glasovanja o nacrtu zakona Postupak pri donošenju određenog zakona ili neke druge državne odluke koja treba biti iznijeta na parlamentu ili dana na odluku građanima koji se o njoj izjašnjavaju putem glasovanja. Zahtjevi za izjašnjavanje građana putem glasovanja o nacrtu zakona ugrađeni su u mnoge ustave. Da bi došlo do željene odluke u određenom vremenskom roku, određeni postotak stanovništva s pravom glasa mora se davanjem svojih potpisa pozitivno izjasniti o zahtjevu . [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Izjašnjavanje građana glasovanjem na temelju zahtjeva o izjašnjavanju Odluka o pitanjima zakonodavstva koju donosi narod, što znači svi s pravom glasa. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Prema principu suvereniteta naroda, sva vlast proizilazi iz naroda. Svaku uporabu državne vlasti mora stoga legitimirati narod. Međutim, princip suvereniteta naroda ne zahtijeva da svaku odluku donosi sam narod npr. izjašnjavanjem glasovanjem. Taj princip zahtijeva da narod izravnim izborom postavi sve službenike državne vlasti (npr. poslanike u parlamentu) ili neizravnim izborom (npr. parlamentarnu vladu ili službenike koje ona postavlja). [Početak stranice] [Natrag na pregled]
[preuzeto iz: Savezne centrale za političko obrazovanje: Parlamentarna demokracija 1, Informacije o političkom obrazovanju Br. 227, 1993. i Bertelsmann Discovery Lexikon 1997.]
|
|
|
