|
|
|
|
Pregled:
Svjetska pobjeda liberalne demokracije? U ožujku 1985. godine Mihail Gorbacov izbaran je za generalnog sekretara KPDSU i odmah nakon toga najavio je reformsku politiku s ciljem da se Sovjetski Savez izvuče iz ekonomske krize i stagnacije. On nije preuzimao zapadnjačke demokracije, nego je putem reformi (Perestrojka) i stavljanja odluka u javnost (Glasnost) želio osvježiti Sovjetski Savez za zahtjeve sadašnjosti i budućnosti. Brz razvoj vodio je - sigurno neželjenom - raspadu sistema "real-egzistirajućeg socijalizma" i do prividne pobjede liberalne demokracije. Povodom tog trijumfa izrečen je upozoravajući apel da je došlo do bitnih pomaka demokracije i da će ih u budućnosti sigurno biti još. Demokracija u 20. stoljeću - štete i uspjesi Slijedi kratki povijesni pregled demokracije u 20. stoljeću - njene štete i uspjesi: Oko 1930. svugdje u Europi su se etablirali autoritarni sustavi, činilo se da su demokracija i liberalizam zaboravljeni. Poslije 1945. godine počela je demokratska renesansa, kojoj ni preostali autoritarni sistemi, kao u Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj, nisu mogli odoljeti. Uvedena je liberalna demokracija zapadnjačke orijentacije sa socijalističkom demokracijom Istočnog bloka koja je od 1968. pronalazila sve više pristaša na Zapadu. Ekonomskim i političkim slomom gotovo svih "real-egzistirajućih socijaldemokracija" činilo se da je zapadnjački model demokracije ostvario pobjedu nad konkurentnim sustavima. Kako se moglo dogoditi da prividno labilni sustavi liberalne demokracije odnesu pobjedu nas stabilnim sustavima kao što su revolucionarno-totalitarni (Mussolini, Hitler, Staljin) ili birokratsko-totalitarni (Brežnjev, Ulbricht/Honecker) i autoritarni (Španjolska, Portugal, Grčka) i da ih preuzmu društva u kojima su ranije vladali ovi "stabilni" sustavi kao idealna slika? Aleksandar Jakovljev, jedan od vodećih reformista bivšeg Sovjetskog Saveza, pojasnio je smislenost demokracije na trostruk način:
Zadovoljstvo zbog trijumfa ove često smjenjivane forme, za koju se nerijetko vjerovalo da je nadiđena, ne smije odstupati od činjenice da ništa nije vječno. Promjene se mogu odraziti i negativno, što se vidi na primjeru sudbine demokracije u 20. stoljeću. Primjer za to je sudbina demokracije u Alžiru, gdje su 26. prosinca 1991. godine parlamentarni izbori donijeli pobjedu islamskom frontu nad demokracijom. Cilj je bio, kako je objašnjeno, ukidanje svih principa zapadnjačke demokracije u korist islamske Božje države. Takav razvoj događaja spriječen je vojnom akcijom, koja je završila hapšenjem pobjednika na izborima. Na taj je način onemogucen "suveren" - što je bio izbor naroda - u preuzimanju vlasti i zamjenjivanju demokracije totalitarnim sustavom. Način sprječavanja je bio izuzetno nedemokratičan. Zacijelo je u tom slucaju bila rijec o problematičnom postupku, čije opravdanje nalazimo u povijesnom iskustvu, a to je da osnovne vrijednosti slobode ne smiju stajati u dispoziciji birača. (...) Istodobno alžirski primjer pokazuje kako socijalna sigurnost ima veliki utjecaj na funkcionirajuću demokraciju. I sada su, kao i prije, u zapadnjačkim demokracijama sadržane dvije suprotne tendencije. S jedne je strane to volja za sudjelovanjem pri političkim odlukama po principu jednakosti građana, a sa druge strane oligarhijske tendencije. Kompliciranost društveno-političkih događanja prisiljava eksperte da odluke donose na vrlo uskim graničnim područijma. S masovnim organizacijama i političkim strankama razvila se forma demokracije u kojoj su ujedinjeni političko sudjelovanje građana i "ekspertokracija". Stranke su bile stedstvo preko kojeg se samoorganizirani narod mogao učiniti aktivnim. Volja naroda može se pojaviti samo u strankama kao jedinicama djelovanja (...). Činjenica je da u demokracijama i političke manjine sudjeluju u procesima odlučivanja i njihovim pokretanjima. Ta kritika odnosi se na to da u parlamentarno-reprezentativnim sustavima koje nose političke stranke postoji nepovjerenje izabranih prema suverenu, tj. narodu. Ta činjenica nalazi svoje opravdanje i u proširivanju državnog aparata, u rastućoj kompliciranosti i nepreglednosti državne uprave. Osjećaj da se čovjek ne nalazi nigdje u političkim zbivanjima ili da je njima čak i oštećen, vodi prema političkoj apatiji. Tako nasuprot masivnoj većini stoje pojedini eksperti koji rijetko imaju doticaja s ljudima kojih se pojedina odluka izravno tiče. Zbog toga u nekim dijelovima društva dolazi do pojave različitih reakcija koje se kreću od nerazumijevanja, nevjerice pa do odbijanja i upotrebe sile. Da je takav razvoj opasnost za demokraciju neophodnog konsenzusa, sasvim je jasno. Promjene u cijelom svijetu vezane su s tim. Živimo u vremenu stalnih promjena i postavljanja novih vrijednosti. Konflikti današnjice iskazuju se u kriznoj svijesti, koja zahtijeva dijagnozu današnjice i problema koji nas okružuju. Odgovor na pitanja tipa - Odakle potječemo?, Gdje smo sad?, Kamo idemo? - u vrijeme krize vrijednosti i mjerila nije sam po sebi razumljiv, nego ga se mora mukotrpno tražiti. Ta kriza državne svijesti i svijesti o pravnoj državi duboko je usađena u krizu svijesti u današnjim danima. Optimizam napretka iz šezdesetih i ranih sedamdesetih godina zamijenjen je pesimizmom današnjice. U pojedinačnom radi se o strahovanjima:
Pravna država i demokracija su nedjeljive (...) Svakom građaninu mora biti jasno zašto se danas teži očuvanju reprezenativnog i parlamentarnog demokratskog sustava. Na temelju povijesnih iskustava, mora nam biti jasno da danas pravna država ne može funkcionirati bez demokracije. Kompleksnost društva zahtijeva javnu kontrolu, jer bi nekontrolirana vlast vrlo brzo prerasla u diktaturu. To danas ne mora značiti vladavinu samo jednog dikatora, nego bi diktaturu predstavljala i vladavina nekolicine eksperata s njihovom ekspertokracijom ili, što je još gore, vladavina neinformirane, emocionalne i izmanipulirane mase. Još na početku 20. stoljeća moglo se zamisliti da pravna država može funkcionirati bez demokracije. Pluralističko promatranje svijeta mora biti izraženo, a državna slika svijeta mora biti neutralna. Svaka veza države s nekom od postojećih slika unutar pluralističkog sustava značila bi potiskivanje i tlačenje onih koji drukčije misle (...). Ovim razmišljanjem zatvara se krug našeg promatranja demokracije (...). Opasnost, dakle, ne dolazi samo od dikatora nego i od strastvenog razuma ili čak nedostatka razuma u tiraniji većine. Sredstvo protiv toga treba tražiti u institucionaliziranoj sigurnosti reprezentativne demokracije, u kojoj se različite vlasti međusobno kontroliraju te u funkcionirajućem pravnom sustavu sputavaju strasti i nerezumno ponašanje. Ono što je bitno jest da te institucije prihvati većina, da se vlast ne udalji od svojih birača (...). Obazrivo dozirano sudjelovanje građana u demokratskim procesima, kako bi se izbjegla "demokracija gledatelja" i nekontrolirani ispadi nezadovoljstva, te da bi se građanima dao osjećaj odgovornosti za cjelinu, može biti put u daljnji razvoj demokracije i njeno prilagođavanje zahtjevima vremena. [Hans-Helmuth Knütter; preuzeto iz: Savezna centrala za političko obrazovanje: Demokracija, Informacije o političkom obrazovanju Br. 165 Novo izdanje 1992.] [Početak stranice]
|
|
|
