Sljedeći tekst bavi se perspektivama demokracije u 21. stoljeću, polazeći od teza Tocquevillea i Brycea. Pri tome će biti rasvijetljen problem demokracije medija jednako kao i problem "beskonkurentne" demokracije nakon sloma socijalističke alternative. 

Pregled:

[Početak stranice]

Spekulacije o budućnosti demokratske ustavne države mogu poslužiti kao opravdanje današnje situacije. One mogu ukazati na stazu u moru mogućnosti koje predstoje u daljnjem razvoju. Istodobno one čine jednu vrstu ograde za koju se čovjek može držati kada budućnost stigne (...).

Prvo mjerilo novog doba za spekulativnu raspravu s, kako velikom tako i kompliciranom, idejom dao je u 19. stoljeću Alexis de Tocqueville. Njegovo djelo o demokraciji u Americi je bilo više od analize Novog svijeta, koja je konzervativnim Europljanima djelovala fascinantno, a prihvatali su je, sa skepsom, tridesetih godina 19. stoljeća, nakon njegovog putovanja u Ameriku. De Tocqueville je vjerovao da je u Americi vidio sliku prave demokracije, koja će se u sljedećem razdoblju razviti i u europskim državama. On je vidio unaprijed stoljeća demokracije, kao i mnoge ambivalencije koje su zaista trebale postati stvarnost.

De Tocqueville nije bit demokracije opisao iz struktura ustavnog poretka, ili procedura u političkim institucijama, nego sa svoje antropološke premise. Slika koju čovjek ima o samom sebi je konstitutivna osnova demokratičnog doba. Čovjek u ovoj epohi stremi strasno prema slobodi i pokušava pronaći priznanje za sebe u jednakosti s drugima. Navike koje su u antici bile opisane kao "mores", čine duh demokracije. Duh demokracije je toliko dobar ili loš koliko su dobre ili loše navike građana i nasuprot demokratskim principima. Tamo gdje se svatko osjeća slobodnim, mogao bi se u toj slobodi početi osjećati i ekskluzivnim. Tu mora djelovati mehanizam privatnog vlasništva i posjeda pojedinca i demokratskog naroda. Nepovjerenje raste među ljudima i ima tendenciju da postane javno mišljenje ili da ono što zovemo javno mišljenje bude pod utjecajem tog nepovjeranja. Tako pritisak konformiteta sve više oduzima prostora idealu slobodnog čovječanstva. Iz potrebe za slobodom nastala je neophodnost stavljanja pod zakone jednakosti s "velikim pritiskom javnog mnijenja na pojedinačni duh". 

Smisao građanskih vrlina i smisao političkih institucija za zadatke je nestao, istodobno je porasla "želja za boljim životom" koja je sve više vodila do pojave statusnih simbola. Dok su ranija uređenja poznavala samo egoizam, u demokraciji se pojavljuje individualizam (...). 

Ljudi, sve u svemu, nisu bili egoističniji nego prije. Ali, djelovanje demokratskog mentaliteta zaoštrilo je prilagođavanje uvjetima i izražajnim formama. Društvo se sve više kretalo, a pravilo sve manje koraka naprijed. Pojam časti republikanske građanske vrline nestao je u ime individualističkog stremljenja prema sreći. 

Iz retrospektive 20. stoljeća može se vidjeti koje je sve političke opasnosti predvidio De Tocqueville: diktaturu novog tipa, koju je on zbog nedostatka pojma opisao kao despotizam a danas se preciznije može imenovati totalitarizmom; temperamentnost iskorijenjene, individualizirane mase društva za diktaturom istine, koja se može promijeniti u kontrolu mišljenja uz pomoć mehanizama kolektivne prisile, što nam je danas veoma poznato i to su negativno iskustvo doživjeli i pamte ga mnogi ljudi u 20. stoljeću.  

[Početak stranice]

Tri genaracije nakon Alexisa de Tocquevillea i već pod utjecajem Prvog svjetskog rata,  James Bryce je uzeo pero da bi pisao o budućnosti demokracije koja se reflektirala iz procjena dugog političkog i privrednog života. Američki predsjednik Wilson htio je poslijeratno doba učiniti "sigurnim za demokraciju". Nakon kraja višegodišnjeg putovanja oružja, monarhističke imperije Njemačke, Austro-Ugarske, Rusije i Osmanskog Carstva su se srušile. Činilo se da demokracija ide prema velikom nizu pobjeda. U ovoj situaciji  Bryce je pisao o svom stajalištu koje se ticalo položaja demokratskih ustavnih država i budućnosti demokracije (...). 

Bio je okupiran iluzijama svih današnjih modernih ideja demokratske participacije. Princip suvereniteta naroda on je prenio na englesku predodžbu reprezentacije i kontrole vlasti, ali ne i na neposredno oblikovanje politike jedne zajednice. Međutim, znao se držati na distanci od iluzije da postoji i da je moguća čista demokracija: "Demokracija nije bila vlast kroz narod, ali je bila vlast za narod. Narod određuje cilj vladavine, a to je blagostanje cijelog društva, a ne samo određenih dijelova društva. Narod prepušta sredstva svojim sugrađanima koji su ga voljni voditi prema postizanju tog cilja. On promatra te odabrane građane kako bi bio siguran da oni kojima je povjerio autoritet neće taj autoritet zloupotrijebiti." Bryce, kao i de Tocqueville, ukazuje na odlučujuće značenje slobode tiska i slobode mišljenja. Empiričar demokracije nadao se uspješnosti kontrolne snage medija. 

[Početak stranice]

Odavno su mediji u demokratsko-ustavnim državama postali etablirana moć, a često je i slučaj da se ta njihova uloga propisuje i samim ustavom. Oni ne samo da kontroliraju politiku kao glas naroda, nego i utječu na dnevne političke teme i uzimaju učešća na izgradnji političkog mišjenja, koje vodi prema političkim odlukama. Tako da se u 20. stoljeću postavlja pitanje - kojeg De Tocqueville i Bryce nisu bili svjesni - tko kontrolira kontrolore, što znači pitanje o ustavno-pravnom i ustavno-političkom položaju medija, njihovim pravima i obvezama, njihovu zadatku i odgovornosti. Tematika medija je postala centralna problematika današnje demokracije; ona se odnosi, npr. na unuratnji Ethos medija, ali i na efekte medija u pogledu kursa političkih diskusija i sposobnosti djelovanja političkih institucija pod medijalno insceniranim pritiskom vremena.  

U pogledu na značenje slobodnih medija pri posredovanju i pojačavanju demokratskih procesa, od 1989. godine na mnogim im je mjestima oduzet respekt. Revolucionarna godina te epohe, 1989., bila je i godina medija, prije svega elektronskih. Ta iskustva ne pokrivaju rasprostranjenu i često difuznu kritiku medija, njihove uloge i moći u zapadnjačkim ustavnim državama, koja se u drugoj polovici 20. stoljeća naglo proširila na radio, a potom i na televiziju (...).  

[Početak stranice]

Time smo došli do pitanja o budućnosti demokratizacije. Njezine referencijalne točke su s jedne strane stanja i veze u egzistirajućim zapadnjačkim demokracijama, a s druge strane nadanja i strahovi da će doći do kršenja zakona i revolucije slobode, kao što je to bio slučaj 1989. godine u onim zemljama u kojima je sloboda bila desetljećima potiskivana totalitarnim režimima. 

Je li totalitarizam - koji je svoje političko lice pokazao u mnogim ljevičarskim i desničarskim varijantama u 20. stoljeću i koji je djelovao tako dugo te se uvlačio u gotovo sve pore društva - zauvijek zamijenjen uvijek promjenjivim i univerzalno priznatim demokratskim konzensusom? U pogledu na različite posttotalitarne zemlje, nekoliko godina nakon 1989. još se uvijek pojavljuju sumnje. Ali, i u svijetu starih zapadnjačkih demokracija sve je manje jasno, kako se bližimo kraju 20. stoljeća (u vrijeme totalitarnih režima ta slika je bila mnogo jasnija), što to demokraciju zapravo drži i kako se ona može boriti sa svojim unutarnjim deficitima da bi bila sposobna za budućnost.  

U nekom pogledu prema van, doista stabilne zapadne demokracije zahvaćene su onim fenomenom i onim mentalitetom koji je Alexis de Tocqueville opisao kao neizbježni. A nije li imao pravo i James Bryce sa prognozom da demokraciji nedostaje "duhovni element", od kojeg neka pojava živi, ako se sve više i više građana povuče iz sudjelovanja u političkom životu, a političarima koji su to po zanimanju prepusti podrucje Res Publica  - neće li onda doista nedostajati duhovni element i neće li se demokracija svesti na verbalno nezadovoljstvo vladajućih zbog nesudjelovanja građana u političkim odlukama?

Od dana nastanka antičkih teorija demokracije, dva pitanja su osnovna za bilo kakvo promatranje njezine budućnosti , i ta dva pitanja su ostala ista u promjenljivom vremenskom i stručnom kontekstu: 

Podliježe li demokracija - i ako podliježe, onda kako? - cikličnim promjenama? Je li ona, dakle, izraz rastućih političkih i društvenih linija kako bi se zbog unutarnje iscrpljenosti preobrazila sadržajno i formalno te tako promijenila svoj karakter, da je više ne bismo mogli označavati "demokracijom", kada bi npr. morala ustupiti mjesto drugim, sigurno prije oligarhijskim koncepcijama organizacije politike i vlasti? 

Od kojih duštvenih preduvjeta žive institucije i procedure pravno-državne demokracije? Kakav doprinos daje pluralistički oblikovano građansko društvo ostvarivanju društveno-moralnog osnovnog konsenzusa, koji stalno treba obnavljati i reaktivirati kako pluralizam ne bi postao samouništavajući realizam? 

[Početak stranice]

Na kraju 20. stoljeća ta pitanja nisu nimalo izgubila na svojoj važnosti. Prije bi se reklo da su, otkako su uništene totalitarne alternative uređenja društva, jasnije i oštrije formulirana. U demokracijama se opet mora naučiti smisao diktuma, koji je opisao Aristotel i koji znači da iz sebe trebamo izdefinirati ono najbolje. A kako znamo, to je ono najteže. 

Optimistična, napredna perspektiva u pogledu budućnosti demokracije nije zanijemila. O "svjetskoj revoluciji demokracije" Martin Kriele je, s pogledom na Kategorički imperativ Immanuela Kanta i s moralnom snagom misli o ljudskim pravima, govorio još prije pada Berlinskog zida i Politbiroa. Kad su pale socijalističke alternative uređenja, Francis Fukuyama je znao kako da najavi "kraj povijesti", i to pozivajući se na Hegela i njegove povijesno-spekulativne teorije o nezadrživom i permanentnom napretku i razvoju u svijesti o slobodi. Odavno je svugdje priznato i poznato da, unatoc pozivanju na velikog njemačkog  mislioca, staza svijeta ima kompleksan i samo sebi svojstven tok.  

U međuvremenu su se stišale strasti. Duhovnim potpisom posttotalitarnog vremena došao je kraj mnogih znanosti napretka. Formirale su se nove sumnje na trijumfu demokracije: teoretski, njene suprotnosti su postale vidljivije; praktično, čini se da ona svoje ostvarenje ne smatra ostvarenjem u cijelom svijetu. Na pragu 21. stoljeća u ovom položaju se prije svega prepoznaje neophodnost ostvarenje jasnog realističnog smisla za uvjete ostvarenja i održanja demokracije (...).

[Početak stranice]

Budućnost demokratizacije ovist će, prije svega, o ispunjenju uvjeta i veza te konstelacijskih položaja, koji se razlikuju od zemlje do zemlje, od religije do religije, od kulturnog kruga do kulturnog kruga. Mnogostrukost razvoja odražava mnogostrukost polaznih tački. Nakon jednog stoljeća totalitarnih režima i barbarskih prevrata, principijelno otvorene i višeslojevite budućnosti su nešto najbolje što si možemo poželjeti za početak stoljeća. Šanse su otvorene na svim mjestima. Na Zapadu, u kolijevci moderne demokracije, razvio se novi smisao za sramežljivu, ali samokritičnu refleksiju pitanja demokracije. Tu, prije svega, spadaju pitanja: 

[Početak stranice]

Na zapadu su u velikoj debati o demokraciji postale bitne osnove i pretpostavke, mogućnosti i granice. Tako da demokratizacija društva u prvom redu ovisi o tome koji konsenzus i koji kocepti demokracije danas mogu biti uspostavljani. Postojeće teorije demokratizacije u nedoumici su između klasičnog modela reprezentativne demokracije, u kojem središnju ulogu igra ideja političke sposobnosti djelovanja, i idealističkog modela participacije, u kojem vlada ideja da se radijus djelovanja političkih institucija proširi na što je moguće više podrucja društvenog suživota. Pod okriljem tih opcija, pod uvjetom pluralističke konkurencije, sve se više traga za konsenzusom, a svaka potraga za demokratskim konsenzusom mora odgovoriti na dva pitanja:  

Što se tiče oba pitanja, danas u demokratskim državama Zapada postoji više-manje uska granica konsensa. Ali on se, ako je to potrebno, mora ponovno definirati i preraditi u formi iznošenja interesnih konflikata i konflikata mišljenja. Inače, demokracija će se sve više pretvarati u demokratizam bez jasnih odrednica, bez kontura. To bi bila najnesretnija posljedica koja bi mogla izrasti iz trijumfa demokracije  nad totalitarnim režimima 20. stoljeća. Na Zapadu je demokracija najstarija i naravno najnaprednija, tako da se pitanje o njenim mogućnostima daljnjeg ostvarenja ili eventualne preobrazbe vrlo nerado čuje. Ali, upravo na Zapadu mora se diskusija o budućnosti demokracije skoncentrirati upravo na ovu temu. Inače bi pretjerivanja mogla uništiti bit demokracije te je učinititi ovisnom o zaštiti. U konfliktu o ovom pitanju na Zapadu će morati izrasti novi demokratski konsens. Ostali dijelovi svijeta u daljnjim demokratizacijskim procesima i u doživljavanju demokracije orijentrat će se prema onome što bude aktualno na Zapadu, prema onome kako Zapad bude živio demokraciju. Početkom 21. stoljeća moramo reći: Mnogi koji su bili skeptični po pitanju prognoza Jamesa Brycea i Alexisa de Tocquevillea, već su u današnjici demokracije perepoznali njenu budućnost.  

[preuzeto iz: Ludger Kühnhardt, Budućnost demokratizacije, u izdanju:  Karl Kaiser/Hans-Peter Schwarz (Hrsg.), Svjetska politika u novom stoljeću (Savezna centrala za političko obrazovanje 364) Bonn 2000., 233-242]

[Početak stranice]

Teme:   Ljudska Prava  I  Uzori  I  Demokracija  I  Partije  I  Europa  I  Globalizacija  I  Ujedinjeni narodi  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    I    Pedagogija mira    I    Metode

        

Ovu on-line ponudu iz područja političkog obrazovanja razvilo je i pripremilo društvo agora-wissen. To je stuttgartsko društvo za političko obrazovanje i promicanje znanja o novim medijima (GbR). Ako imate nekih pitanja ili sugestija, obratite nam se putem e-maila.