|
|
|
| Problemi većinskog principaDemokracija se temelji na odlukama većine. One su najvažniji instrument za mirno rješavanje konflikta. Ali, kako pokazuju sljedeći tekstovi, većinski princip ne može zahtijevati potpuno prihvaćanje i važenje. On je vezan za preduvjete (tekst 2) i pokazuje svoje problematične strane (tekst 1).
"Volja većine bit će trajno prihvaćena samo ako pitanje o kojem se glasovalo nije za nadglasanu manjinu bilo od prevelike važnosti i ako nadglasana manjina nije uvijek jedna te ista grupa. (...) Većina ni u kojem slučaju ne može odlučivati o svemu kako joj se prohtije. Konsens cjelokupnog postupka zahtijeva dogovor o tome na koja se podrucja odlučivanja uopće može upotrijebiti većinski princip, a na koje ne. (...) Prije svega, većina koja je postigla neke odluke, ne smije te odluke proglasiti vječnima time što će za budućnost suspendirati pravo većinskog odlučivanja o istom pitanju ili u konkurentnim odnosima onemogućiti današnju manjinu da sutra postane većina. Sa zahtjevom prema strukturalnoj otvorenosti usko je povezana pretpostavka korigiranja, odnosno revidiranja odluka kroz nove većine. (...) Danas stojimo pred mnogim političkim područjima u kojim je potrebno naše sudjelovanje za donošenje novih odluka, ili odluka novog tipa, kao što su one u područjima atomske energije, tehnologije za proizvodnju oružja (...). Odluke o kojima je ovdje riječ zbog povijesno nejednakih uvjeta stajale su od samog početka na svijesti koja je činila pogreške. Svatko danas zna da protiv atomskih centrala, ako i bude postignuta nova većina, ona ništa ne znači. (...) Većinski princip radi s "fikcijom", fikcijom apstraktnog sudjelovanja, pravne jednakosti: "one man, one vote". Glasovi se broje, ne važe ih se. Idealno bi bilo kada bi svaki glas težio isto, kada bi iza svakog glasa stajala jednaka stručnost, jednak angažman i jednaka odgovornost. Da će ovo ostati samo puka želja, jasno je već i zbog stalno rastuće kompleksnosti političkih odluka. Što više politika i država postaju zaduženi za sve, to mi češće susrećemo konstelacije koje pokazuju apatičnu, loše informiranu, nezainetersiranu većinu, zbog pomanjkanja osobnih veza, i njoj suprotnu, angažiranu stručnu manjinu koje se još odluke i politički procesi i tiču. [preuzeto iz: Bernd Guggenberger/Claus Offe: Na granici većinske demokracije, Opladen 1984.] [Početak stranice]
Demokratska vlast ne počiva na tlačenju nego na podjeli zadataka. Vladajući sloj se postavlja u službu onih kojima vlada, oni su odgovorni za svoj rad i moraju postignuti ono što se od njih traži u postavljenom zadatku, a u sklopu općih obvezujućih normi. Za demokratske postupke vežu se kompromis i premise koje se pojavljuju u njegovoj osnovi - kompromis koji je sam po sebi miran način rješavanja konflikta jer vodi do pomirenja nepomirljivih pozicija. Dodjeljivanje zadataka općim izborom kroz glasove većine znači da je manjina, ako joj trenutacna većina ne želi dati šansu da postane buduća većina, oštećena. Shodno tome, princip obrazovanja političke volje mora počivati na mnogostrukosti koja je legitimirana i u nediskriminirajućoj konkurenciji; on mora osigurati kontroverzna i poziciona mišljenja i dati im šansu da sudjeluju u donošenju političkih odluka, što se u praksi pokazuje kroz slobodu javne kritike i slobodu mišljenja, kao i kroz jamstvo politički bitnih podrucja. Legitimitet političkih odluka većine ne proizilazi dakle sam iz sebe, nego iz preduvjeta političke jednakopravnosti svih građana. [preuzeto iz: Heinrich Oberreuter: Istina umjesto većine? Na granici parlamentarne demokracije. München 1986.] [Početak stranice]
|
|
|
