Često se veliki utjecaj interesnih saveza ocjenjuje negativno. Govori se o "vladavini saveza" koja skreće nadležnost s pravog puta dužnosti na "državno-političke potrebe" i sprječava provedbu politike u smislu općeg blagostanja. No, opće blagostanje, kako je već  prije rečeno, nije unaprijed fiksirana veličina a sigurno ne ona koju poznaje samo vladajuća stranka. Sloboda građana ne smije biti samo isprazna riječ definirana sama po sebi, nego ona treba određivati što je to opće dobro. Sve društvene grupe - poduzetnici, radnici, proizvođači, potrošači, seljaci i građani, kućevlasnici i podstanari (...) - moraju imati jednako pravo da zastupaju politiku koju smatraju dobrom i ispravnom kako bi nastao balans između različitih društvenih i političkih snaga, koji se mora mjeriti osnovnim vrijednostima humanog i slobodnog socijalnog uređenja. 

Kompromis između različitih interesa jednog naroda ne može se postiæi bez aktivnog djelovanja i sudjelovanja organiziranih grupa koje zastupaju te interese. Onaj tko se zalaže za aktivno sudjelovanje građana u demokratskoj državi, koje prelazi okvire sudjelovanja na izborima i pisanja pisama èitatelja, mora računati s tim da će građani pokušavati pronaæi forme koje će im osigurati izravni utjecaj na politička događanja. U uvjetima visokokompleksnog demokratskog društva to znači da se građanin mora udruživati sa svojim istomišljenicima kako bi ostvario svoje interese.

Tako savezi predstavljaju zastupnike građana koji u njihovo ime mogu govoriti s ciljem provođenja njihovih interesa. Savezi su istodobno produžena politička ruka pojedinca, uz èiju pomoæ on pokušava izraziti svoje želje i uz čiju se pomoć bori protiv nadmoći države. Slično je i s građanskim inicijativama u kojima se - uglavnom lokalno i ograničeno na konkretni cilj - angažiraju i organiziraju oni na koje se odreðeni problem odnosi te zastupaju svoju politiku prema instancama politike i uprave.

Savezi svoje želje i zahtjeve uglavnom upućuju vladama i parlamentima. Međutim, vlade i parlamenti te zahtjeve ponekad ne shvaæaju kao pritisak nego kao podršku. U današnjoj situaciji nasilnog širenja i kompliciranosti modernog zakonodavstva nerijetko su predstavnici interesnih saveza i jedini stručnjaci za određeno podruèje. Njihovom stručnošću može se poslužiti svatko a da pritom ne ispuni njihove zahtjeve. Država i društvo integriraju se radom onih kojih se određeni problem tiče te pripremanjem državnih odluka, a naravno da je svakoj vladi, koja je tu zbog naroda, u cilju da prije donošenja odluke o provođenju planiranih mjera sasluša i građane koji joj se obraćaju preko svojih interesnih saveza. 

[Početak stranice]

Saslušavanje zahtjeva saveza dogaða se u najrazličitijim formama i nerijetko je propisano mjerama za uređenje društvenog života koje su donijeli vlada ili parlament. Zastupnici različitih interesa pokušavaju prezentirati svoje interese i interese graðana gdje god mogu te za njih pridobiti što više pristaša. Odnedavno ih se, pomalo u šali, naziva lobistima. Pritom se pod lobistima misli na one koji u predsoblju parlamenta - lobiju - pokušavaju izravnim razgovorom utjecati na zastupnike. Danas su forme i načini tog utjecaja na zastupnike daleko razvijeniji. Veliki interesni savezi nerijetko imaju svoje predstavnike u frakcijama parlamentarnih stranaka. Danas svaki parlament već dobro poznaje interesne saveze seljaka ili sindikata, ili frakcije službenika i gradonačelnika, koje prožimaju različite stranaèko-političke grupacije. Ti predstavnici saveza često su najvažniji i najpriznatiji stručnjaci za određena podruèja u strankama i imaju velik utjecaj na formiranje političke volje unutar frakcije. Uz pomoć svoga stručnog znanja i izvora informacija koje im preko aparata njihova saveza stoje na raspolaganju, u stanju su kontrolirati stručnjake u vladi i parlamentu. Pojedinom zastupniku već zbog nedostatka tih informacija prijeti opasnost da postane pijun birokracije. Tu savez može "uskočiti" sa svojim aparatom. Saveznu upravu nerijetko kontroliraju uprave saveza, kad to nisu u stanju parlament i stranke.   

Nakon svega nevedenog nužnost interesnih saveza u parlamentarnoj demokraciji ne može biti dovedena u pitanje. Ipak, ovakva izjava ne smije voditi do smanjivanja organiziranih egoizama društva. Jer, u moći saveza leže i neke opasnosti. Najvećim dijelom one proizlaze iz nedostatka demokracije unutar samih saveza te nedostatka kontrole njihovih članova nad vodećim grupama i birokratskim aparatom saveza. Nadalje, savezi se pokušavaju proširiti, međutim njihova djelatnost nerijetko ostaje nezapažena u javnosti, što onima koji zastupaju drugačije interese otežava da reagiraju na vrijeme i postignu balans. Zabrinjavajuće je kad pojedini savezi uspiju ostvariti prevelik utjecaj, jer na taj način ostvaruju i političku moć prisiljavajući jednu ili drugu stranku da njihovim interesima posveti više pažnje. Interesi onoga koji ima brojne pristaše, a time i velik broj glasova, ili financijski podržava neku stranku u svakom će slučaju biti prije uvaženi nego interesi nekoga drugog. To može rezultirati time da interesi pojedinih saveza puno više utječu na postizanje društvenog kompromisa nego interesi drugih, slabije organiziranih interesnih saveza koji bi u demokraciji zapravo trebali imati jednako pravo utjecaja.   

Prirodna mnogostrukost interesa u pravilu sprječava konfrontiranje jednog saveza prema ostalima. Za takvo što je jednostavno prevelika i konkurencija interesa. Ipak, vrlo se lako može dogoditi situacija u kojoj bi interesi važni za cijeli narod jednostavno bili pregaženi jer je nemoguće organizirati njihovo ostvarivanje i provedbu ili zato jer nisu djelotvorno organizirani. Relativna nemoć saveza potrošaèa i saveza za zaštitu okoliša jasno pokazuje tu opasnost. Što je interes općenitiji, to ga je teže provesti. Doduše, svi starimo, ali organizacija staraca ima najmanje snage za provođenje svojih interesa.  

Provođenje principijelnih reformi teško će pasti društvu koje je orijentirano na socijalno izjednačavanje. Jer, organizirani interesi u pravilu za cilj imaju održavanje udjela svojih pripadnika u cjelokupnom socijalnom proizvodu ili njegovu poboljšanju. Upravo su najmoćnije interesne organizacije često defenzivne jer se po prirodi stvari najlakše organiziraju one grupe čiji je socijalni status ugrožen zato što su privrednim razvojem upale u poteškoće. Takvi savezi onda pokušavaju zamrznuti pozicije koje su u određenom trenutku postigli i zaobići potrebne, bolne reforme. Velike interesne organizacije (...) drže, dakle, u pravilu veto pozicije i nerijetko mogu spriječiti političare u provođenju refomi. Tako da je interes pluralističkog društva u prvom redu održanje statusa quo, za što je ono i sposobno. Ako cijelo društvo želi više pridonijeti održanju naših prirodnih životnih uvjeta te odgovoriti izazovima budućnosti, mora biti nešto više od društva organiziranih interesa. U takvoj situaciji političko vodstvo ima zadatak prisiliti različite interese na kompromis te uspostaviti ciljeve za cijelo društvo, vezati ga za te ciljeve kako bi tako kroèilo u budućnost. Pretpostavka za to je, naravno, sposobnost političkog vodstva da se suprotstavi moćnim društvenim interesima pojedinih grupa. To je moguće samo ako se može osloniti na partijski sistem koji funkcionira [... do teksta o strankama u političkom sistermu].