|
|
|
|
"Skandali spadaju u demokraciju", rekao je početkom ove godine iskusni novinar u vezi s otkrivanjem slucaja da su savezni kancelar Kohl i drugi moćnici CDU-a ilegalno donirali i financirali stranku. Je li ta tvrdnja tocna? Utvrdimo najprije činjenicu da su skandali povezani s najvišim rezonancijama i nerijetko s konkretnim političkim konzekvencijama - koje se događaju u demokraciji. To vrijedi i za aferu Watergate u Americi, na čijem su vrhuncu dva puta izabrani republikanci. Predsjednik Nixon mogao se spasiti od toga da ga Kongres smijeni samo odstupanjem s dužnosti. To se odnosi i na tzv. Aferu ogledala u staroj Bonner Republici šezdesetih godina, kada je tadašnji ministar obrane Franz Josef Strauss morao prije vremena napustiti vladu. Drugi poznati primjeri iz poslijeratne povijesti našeg sjevernog susjeda su afera Flick (i tu se radilo o prikrivenim prilozima pri financiranju stranke) ili skandal oko imperije u trgovini nekretninama koja je pripadala njemačkim sindikatima "Nova domovina". Treba podsjetiti i na slucaj kad su agenti francuske tajne službe potopili promatracki brod organizacije za zaštitu okoline Greenpeace - ubojstvo u kojem je i vlada imala upetljane prste. Vremenski nešto bliže leže nam otkrivanja korumpiranih financijskih praktikanata i privrednih olakšica između vodećih partija u Italiji - s posljedicom da je nakon rata etablirani partijski odnos doživio neuspjeh. Svjetsko zanimanje pobudila su istraživanja posebnog državnog odvjetnika usmjerena protiv predsjednika Clintona. Ona su na kraju vodila do otkrivanja seks-afere i do pokretanja bezuspješnog postupka za odstupanje s vlasti gospodina u Bijeloj kući. U najnovijoj prošlosti nije ostala pošteđena ni švicarska demokracija. Afera o slučaju Kopp izvukla je na svjetlo dana unutarnje i vanjske kontroverze oko bankovnih računa. Teza - da i kroz ovakve jake rasprave, demokracija u kojoj se one događaju, postaje samo jača - može se teško pobiti. Pravi skandali (za razliku od onih insceniranih) su dokaz da demokracija i njeni kontrolni mehanizmi funkcioniraju. Ovakve afere u pravilu su utvrda demokracije, a ne, kako se često tvrdi, njena kriza. Demokracija bez skandala bila bi sumnjiva, osim ako to nije neka nestvarna i svijetu nepoznata pretpostavka demokracije s bezgrešnim građanima i političarima. Javno napravljene političke pogreške daju demokraciji šansu da se uz pomoć izbornih listića, pravde ili neke druge državne institucije oporavi i provede korekture. Nakon ukidanja Istočnog bloka, u zemljama koje su prije bile pod vodstvom sovjetskih moćnika javnost se često potresa političkim i financijskim skandalima. U usporedbi s jednostranackim sustavom, ti su skandali zasigurno znak otvorenosti. Osim toga, ni u ruskoj "poludemokraciji" nije se došlo daleko s političkim ili pravnim upadima protiv zloupotrebe vlasti i korupcije. Poboljšanja ovise i o gospodarskom razvoju, koje bi poboljšalo životne uvjete širokih masa koje žive u bijedi. Bez takvih poboljšanja manipulatori javnog mišljenja iz okruženja Kremlja bit će u vrlo dobroj poziciji da i dalje shodno mogućnostima sprječavaju skandale. Pokrivanje financijskih potreba oligarhijskih trupa moćnika iz inozemstva može pridonijeti približavanju tih skandala. Primjeri u ovom smislu su slučaj Mabetex ili nedavna presuda protiv ranijeg ukrajinskog premijera Lasarenka u Ženevi. Političke afere ne mogu se spriječiti u demokraciji koja funkcionira, ali njihov završetak je za umiješane rijetko ugodan i nosi osudu povijesne težine. Skandali su, na kraju krajeva, samo privremeni uzrok javnih komešanja, za koja je ipak potreban stvaran povod. S rastućom vremenskom distancom gotovo se automatski relativira vrijednost i ocjena skandala. On pod brojnim aspektima postaje samo povijesno osuđeno poglavlje. Ako je, pak, rijec o jednostranoj ili suviše apodiktičnoj političkoj aferi, krivac nakon smirivanja oluje u pravilu može računati na nešto blažu presudu. Richard Nixon, "pokretač" u skandalu Watergate, nakon dugih godina političke pustinje u kasnijim je vremenima s puno poštovanja nazivan "plemenitim državnikom". Afera sa špijunom Guillaumeom iz DDR-a, koja je prisilila saveznog kancelara Willyja Brandta da odstupi s dužnosti, danas je gotovo već zaboravljena epizoda u životu poznatog SPD-ova političara. Helmut Kohl, poznat po svom dubokom pamćenju, sigurno računa s tim da skandal o manipuliranju novca za partijske donacije u sadašnjoj javnosti "baca" sjenu na njegovo političko životno djelo, ali da će za određeno vrijeme biti odložen ad acta. Nešto govori da će kasniji povijesničari koji se budu bavili Kohlom epizodu s crnim fondovima i ilegalnim donacijama za stranku u eri ujedinjenja dvije Njemačke spomenuti samo kao fus-notu. Možda će se Kohlovi potezi s crnim fondovima kasnije tumačiti kao pametan manever praktičara. Tko još danas kritizira Bizmarkove tajne fondove, uz čiju je pomoć uspio kupiti odobrenje bajernskog kralja Ludviga II. da se izgradi njemački kraljevski reich. Doduše, u Bizmarkovo doba vladala su preddemokratska stanja. Kohl bi se trebao upitati bi li realist poput Bizmarka u današnje doba prešutio imena crnih donatora pozivajući se na zaštitu časti i integriteta i time svojoj stranci donio vrlo štetnu debatu o "Kohlovu sistemu" koja se nepotrebno razvlači. Politički skandali očekuju mnogo od demokratske javnosti. Mediji pri otkrivanju uglavnom igraju središnju ulogu. Ipak, često se događa da zbog povećane gledanosti ili prekoreginonalne gledanosti afere budu predstavljane izvan svih razumnih proporcija. Prilikom skandala moral nije jedini koji se dovodi u pitanje kod razotkrivenih političara. Za punoljetnog građanina to nije razlog da se nezainteresirano ponaša prema ovakvim scenama. Da bi raspoznao o čemu je zapravo tu rijec, građanin bi takvim situacijama trebao poklanjati svoju najveći pažnju. [R. M., Neue Zürcher Zeitung, 8. srpnja 2000.]
|
|
|
