Dok interesni savezi građane vežu uza se i organiziraju ih u najrazličitijim ulogama, stranke se građaninu obraćaju izravno kao odgovornoj osobi i sudioniku u davanju odrednica suvereniteta jednog naroda. Ni jedna moderna demokracija ne može se odreći postojanja i djelovanja političkih stranaka. To je èinjenica koji važi unatoè sve raširenijoj nenaklonosti prema svemu što se veže za stranke i političko-stranaèko djelovanje. Onaj tko pokuša inzistirati na uređenju bez stranaka i tvrdi da će se pokoriti samo "državno-političkim nužnostima", u principu vara i sebe i druge, predstavljajući svoje razmišljanje o politici kao izvor čiste državnosti, koje, opet, drugima pokušava diskreditirati nazivajući ga "ideološkim" ili "stranaèko-političkim". Nadstranaèko ureðenje ili ureðenje bez stranaka je, prema poznatoj izjavi Gustava Radbrucha, "životna laž autoritarne države".

S obzirom na to da se u odlučujućim političkim pitanjima uvijek radi o nekom djelovanju u budućnosti koje će imati veze s pravilima koja budu donesena, rijetko postoji jedan konačan i jednostavan odgovor na ta pitanja. U pravilu je tu rijeè o raspravi između različitih stranaka, od kojih svaka želi pridonijeti općem dobru u skladu sa svojim principima i programima. I ako je neka stvar o kojoj treba donijeti političku odluku po općem uvjerenju nepolitička, rješenje, odnosno odgovor počiva na interesima jedne grupe birača, tj. jednoj je grupi birača prihvatljiviji nego nekoj drugoj. Tako već sam redoslijed izvršavanja donesene odluke, ma koliko ona bila apolitična, ima veze s različitim interesima i samim time može biti diskutabilan. Zbog toga se ne može zaobići uključivanje stranaka i njihova stajališta. 

Stranke su savezi istomišljenika i za rješavanje političkih problema daju programske prijedloge te predstavljaju kandidate za parlament i vladu kako bi, ako dobiju izbore, ti kandidati mogli provoditi programe stranke u spomenutim institucijama. Za slobodnu demokraciju odlučujuće je to da samo osnivanje političkih stranaka mora biti slobodno, ma koliko već postojeće stranke smatrale nastajanje konkurencije oteževajućom okolnosti (...).  

[Početak stranice]

»Stranke sudjeluju u formiranju političke volje građana.« (...). Ovom je reèenicom vrlo opširno opisana uloga stranaka i sigurno bi je bilo pogrešno interpretirati tako da je partijama dan monopol na formiranje političke volje građana. O tome nikako ne može biti govora jer, primjerice, i interesni savezi u vrlo velikoj mjeri sudjeluju u formiranju političke volje građana. Ti savezi u mnogim podruèjima slièe strankama. Razlike između ovih dviju skupina često su vrlo male. Postojale su, na primjer, seljačke stranke koje su zastupale interese samo te grupe stanovništva (...). Za razliku od interesnih saveza koji pokušavaju utjecati na propise koje donose operativni nositelji vlasti, stranke teže tome da svojim kandidatima osiguraju mjesta u državnim, kantonalnim ili općinskim službama. Oni predstavljaju svoje kandidate, primjerice, na parlamentarnim izborima iz čijih se redova, ako stranka dobije dovoljno glasova, bira vlada. Zbog toga su stranke nezaobilazna veza između naroda i njegovih predstavnika.    

Bez stranaka narod uopće ne bi mogao politički djelovati. Tek unutar njih pluralističko društvo postaje sposobno za djelovanje. One su instrumenti uz pomoć kojih narod zauzima vodeće pozicije i donosi svoje političko-programske odluke. 

U poglavlju u kojem smo razjasnili prednosti i nedostatke izravne demokracije već je bilo riječi o tome da narod kao cjelina ne bi bio u mogućnosti birati svoje predstavnike i obavljati brojne zadatke političkog vodstva. Za te su poslove potrebne različite grupe političkih aktivista koji se biračima predstavljaju kao kandidati za političke službe, daju prijedloge rješenja političkih problema, bave se specifičnim interesima određene grupe birača i formuliraju svoja nastojanja. Birači na te prijedloge, formulacije rješenja i kandidate reagiraju prihvaćanjem ili odbijanjem. Čak bi i izbor američkog predsjednika, gdje se zapravo radi o odluci između jedne ili druge osobe, bio nemoguć bez stranaka. One su nositelji izborne borbe i predstavljaju različite kandidate. Zbog toga se stranke i u ovom slučaju smatra posrednicima između naroda i vladajućih pozicija. Bez stranaka čak i politički organiziran narod ne bi mogao utjecati na politiku, iako mu je taj utjecaj u demokratski uređenom društvu zajamèen donošenjem odluka i provedbom kontrole. 

Takvi zadaci predstavljaju ogroman zahtjev za unutarnju organizaciju stranke. Osnivanje stranke nije jedino što mora biti slobodno (...). Pristupanje stranci i uspon unutar nje na osnovi kvaliteta moraju biti otvoreni svakome. Unutar demokratske stranke ne smije postojati apsolutna vladavina jedne osobe, kao ni vladavina anonimne stranaèke birokracije. Statutom mora biti zajamèeno da svi članovi sudjeluju u donošenju odluka koje se tiču izbora vodeće osobe, postavljanju stranaèkih linija i orijentacija te izboru stranaèkih kandidata za mjesta u parlamentu i službama vlade. 

[Početak stranice]

Iako je uloga stranaka kao "megafona" naroda unutar jednog društva doista bitna, ona ne ispunjava baš sve zadatke koji stoje pred strankama u demokratskom društvu. Ta uloga, naime, ne osigurava da će interesi naroda ili, bolje rečeno, interesi jedne grupe biti i provedeni ako budu izgovoreni u megafon. U tom bi slučaju stranke imale samo posredničku ulogu izmeðu dna i vrha. Međutim, to nikako nije slučaj. Sudjelovanje stranaka u formiranju političke volje mora se promatrati i s druge strane. Već je bilo govora o tome da zastupnici, u slučaju sukoba između mišljenja koje zastupa parlament i mišljenja koje zastupa narod, imaju zadatak uvjeriti narod u ispravnost i opravdanost mišljenja parlamenta. To mogu učiniti samo preko stranaka, jer su one te koje u osnovi formiraju političku volju naroda. Tako se stranke mogu promatrati i kao instrument preko kojeg politički vođe ostvaruju svoj kredibilitet u narodu, dok političke stranke "reklamiraju" njihovu politiku. Stranke su, kako je Lenjin opisao taj aspekt njihova rada, "veze za transmisiju" između političkog vodstva i masa. No, ovo se stajalište mora promatrati samo kao jedan aspekt rada stranaka i točno je, odnosno pogrešno isto koliko i usporedba stranaka s megafonom. Oba se aspekta moraju zajedno promatrati. Dakle, i u strankama susrećemo jedinstvo plebiscitarnih i reprezentativnih elemenata.  

Po tome su stranke politička udruženja koja registriraju i artikuliraju politička mišljenja i socijalne interese naroda, te pokušavaju provesti svoju politiku i pravce djelovanja nastale u okviru svake od njih, posebno preko svojih èlanova na određenim funkcijama. Nacrt programa jedan je od najvažnijih zadataka svake stranke. Pritom se mora razlikovati izborni program stranke koji odreðuje njene konkretne namjere u predstojećem legislativnom periodu od osnovnog programa koji formulira osnovne vrijednosti i dugoročne ciljeve stranke. Iako se danas sve stranke osjećaju obvezanima demokratskim idealima: slobodom, jednakošæu i solidarnošæu, programske razlike među njima ipak postoje, s obzirom na to da svaka od njih stavlja drugačiji naglasak na te demokratske norme. Ti su naglasci često ukorijenjeni u fazi nastanka stranke pa i danas imaju tadašnje značenje, iako ponešto aktualizirano.  

Političke stranke radničkog pokreta, koje su prvo nastale kao socijalni prosvjedni pokret, zauzimaju se za političku jednakost nižih slojeva. Država, po njenom mišljenju, ovdje mora preuzeti ulogu upravljača i ne prepustiti sve slobodnom odmjeravanju snaga. Suprotno od toga, liberalno-građanske stranke težište stavljaju na individualnu slobodu građanina pojedinca. S takve početne pozicije formuliraju svoje zahtjeve koji se odnose na pravno-državno ograničavanje i kontrolu države. Uz dvije spomenute i gotovo klasične grupacije, u gotovo svim državama zapadne Europe postoji i kršćanska, često konzervativna grupacija koja s različitim konfesionalnim pravcima pokušava stvoriti politiku na osnovi kršćanskog uvjerenja, a posebno je otvorena stavovima crkve. Uz ove stranaèke pozicije u mnogim sistemima postoje i regionalne stranke koje se osjećaju obveznima prema ideji federalizma kao zastupnika njihovih specijalnih interesa, i to u pravilu u povijesno i geografski vrlo specifičnim regijama.   

Mnogi su stranaèki sistemi zapadne i srednje Europe, uz ove glavne struje, poznavali ili poznaju desne ili lijeve stranke koje zastupaju ekstremne pozicije, bile one marksističko-lenjinističke ili nacionalističko-fašističke. Te stranke predstavljaju opoziciju sistemu parlamentarno-pluralističke demokracije. Njihova je snaga znak za prihvaæanje parlamentarne demokracije u narodu (...).   

Sasvim jasno pokazana nesposobnost postojećih stranaka da na vrijeme i energično u svoje programe uvrste novonastali problem zaštite čovjekova okoliša i osiguranja prirodnih životnih osnova, te da u praksi pokušaju pronaći rješenja, za posljedicu je imala  nastanak ekološkog pokreta koji se nakon nekog vremena, kao ekološka stranka, izborio i za svoje mjesto u parlamentu. U međuvremenu se došlo do toga da se teme zaštite čovjekova okoliša obrađuju u programima gotovo svih stranaka, iako različitim intenzitetom.  

[Početak stranice]

Time smo se dotaknuli dileme koja, čini se, označava svaku stranaèku državu današnjice. Programski profil svih stranaka, posebno velikih koje se ne obraćaju samo specijalnoj grupi birača, postaje sve bljeđi. U izbornim je kampanjama sve manje i manje informacija. Stranke se sve više razlikuju samo u finesama, tako da zapravo novi sastav vlade i vodećih osoba postaje biraču glavni znak raspoznavanja pojedinih stranaka. To sa sobom nosi izvjestan rizik. Jer, kad se stranke svedu na to da se samo još bave patronatom nad službama te osvajanjem i osiguranjem političke moći - neovisno o političkim programima i sadržajima - onda za birača ostaju bez kredibiliteta, a njihovo postojanje postaje neopravdano. Ako ne bude programskih razlika, nositelji službi bit će u opasnosti da utonu u svakodnevicu obavljanja političkih djelatnosti i izgubit æe kontakt s biračima.    

Posljedica svega spomenutog su nezainteresiranost za stranke i umor, što je pojačano pojedinim skandalima u vezi s financiranjem stranaka. Na taj se način dolazi do depolitiziranja birača, njihova odvraćanja od politike ili radikaliziranja, pa čak i okretanja ekstremističkim strankama. Samo ako imaju programe koji su odmjereni prema interesima njihovih članova i birača, stranke mogu izbjeći bavljenje patronatom nad službama, tj. raspodjelom pozicija i stranaèkim interesima. Neka interesna stranka može vrlo dobro obuhvatiti dio stanovništva zastupajući njegove rigorozne interese. Međutim, takvoj je stranci sigurno oslabljena šansa da osvoji većinu te da na taj način dobije i odgovornost za vođenje politike općeg blagostanja. Koncept jedne stranke mora biti tako sveobuhvatan da uz pomoć njega uspije postati "narodna stranka" koja ima većinu te u svim grupama stanovništva nailazi na odbravanje, a u smislu svog koncepta zastupa različite interese. Samo programsko usmjerenje koje je orijentirano prema stalnom napretku dopušta stranci da integrira najrazličitije snage pluralističkog društva i da na osnovi svog programa razlikuje bitno od nebitnog. Parlament i vlada ne mogu uspješno provesti tu integraciju ako stranke nisu odradile svoj dio posla. Samo stranka koja ima koncept za cjelinu predstavlja nešto više od obiène koalicije različitih interesa koja se može kratko vrijeme održavati premijom sudjelovanja u vlasti. 

U našem tehničko-znanstvenom svijetu gotovo više ne postoji velika društveno-politička alternativa, mogućnost revolucionarnih programa, iako se uvijek iznova javlja pokušaj ideološkog profiliranja i polariziranja stranaèkih programa. Kontinuirani demokratski razvoj moguć je u strankama samo ako sve one unutar sistema prihvaæaju osnovne vrijednosti. To, opet, ne znači da ne bi trebale postojati različite političke koncepcije ovisno o tradiciji, načinu razmišljanja, shvaæanju života i temperamentu političkih stranaka. Ipak, u konkretnom političkom djelovanju prostor "za igru" u današnjem je vremenu pomalo skučen. Stranke sebi ni u kojem slučaju ne smiju dopustiti da samo slijede vodeće osobe, jer bilo koji politièki problem ili odluka mora imati alternativu barem u diskusiji. Sasvim je legitimno da stranka pobjednica na izborima ili ona koja je osvojila većinu glasova postavi ljude na vodeće funkcije. Njezini vođe onda postaju nositelji mandata, a prestaju biti stranaèki političari. To ih ne odvaja od stranke, ali im daje veæu odgovornost. Oni u svojoj službi moraju djelovati tako da provode programske ciljeve svoje stranke, zastupaju njene interese, ali i služe cjelini. Hoće li im to poći za rukom, ovisi o njihovoj kvaliteti kao vođa, ali i o snazi kojom ih matična stranka veže uza se te o njenom programu i disciplini. Koliko je teško istodobno biti državnik i stranaèki čovjek, pokazuje i činjenica da je danas moguće iznijeti teret te funkcije samo uz pomoć stranke i političkog vodstva koje je čvrsto vezano za matičnu stranku. Veza između funkcije u stranci i funkcije u državi oduzima političkim vođama glorificiranje nadstranaèkog autoriteta i ograničava ih u njihovu samorazumijevanju. Istodobno, socijalna i duhovna veza sa strankom daje im osnovu koju mogu proslijediti tijekom mandata. 

Zbog toga se demokracija može pronaći samo ondje gdje je pluralističko društvo politički aktivno kroz organizirane interese i gdje suvereni narod sam bira svoje političke koncepcije i vođe posredstvom političkih stranaka, čije je osnivanje slobodno i odgovara demokratskim principima. 

[iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz modernu demokraciju. Sastavni dijelovi slobodnog državnog uređenja, BpB Bonn 1990.]