(...) Demokracija (...) egzistira na borbi različitih mišljenja. Generalno, demokraciji je u svim područjima društvenog života - kako u porodici i školi, tako i u nekoj udruzi ili poduzeću - potrebna socijalna klima koja podržava i pospješuje javno diskutiranje o različitim stavovima i mišljenjima. Zastupanje vlastitog mišljenja mora se podržavati jednako kao i pitanja zašto i zbog čega. Uredbe o kojima se ne smije diskutirati i koje nemaju svoje osnove ni u kojem slučaju ne smiju određivati djelovanje u demokratskom sistemu, nego to moraju biti razumni argumenti i djelovanje koje stalno mora biti pod kritičkim okom javnosti (...). 

Sasvim je jasno da do takve rasprave mora doći. Opoziciji, primjerice, ne bi uopće koristilo kada bi kritiku vlade iznosila samo iza zatvorenih vrata. Njeni bi argumenti u tom slučaju ostajali bez utjecaja, jer pritisak na vladu može izvršiti samo ako javnom kritikom nje djeluje na birača. Tek kad vladi zaprijeti odluka birača na izborima, ona ozbiljno uzima kritiku opozicije, a birač se može okušati u svojoj ulozi suca i odlučiti između vlade i opozicije. S obzirom na to da je birač zapravo cilj obiju strana - i opozicije i vlade - one moraju pronaći put do njega. Zbog toga je slobodno zastupanje vlastitih uvjerenja i preduvjet za opoziciju. S druge strane, i vlada i vladajuća stranka prisiljene su, radi očuvanja svojih pozicija, u procesu formiranja javnog mišljenja sebe predstaviti što bolje, a sliku o sebi učiniti što vjerodostojnijom. 

Funkcija kontrole, kritike i sugestije nije prenesena samo na parlamentarnu opoziciju, nego je zadatak cjelokupne javnosti u kojoj se odigrava proces formiranja javnog mišljenja. Javno u ovom kontekstu, prije svega, znači to da svatko može sudjelovati u procesu formiranja javnog mišljenja i da se on ne provodi ne tajnim sastancima. Svatko mora imati mogućnost pristupa informacijama i njihova prikupljanja te davanja doprinosa procesu formiranja javnog mišljenja. S druge strane, pojam "javno mišljenje" u sebi sadrži i upozorenje da se ono odnosi na javne, a ne privatne stvari. Dakle, javno mišljenje se u najširem smislu bavi "res publicom". Dakle, tom pojmu "javnosti" pripadaju svi građani i njihova udruženja. Građani koji razmišljaju i razgovaraju o zajednici u kojoj žive i ta razmišljanja formuliraju u kritiku i odbijanje, prijedlog i prihvaćanje, javno ih izražavajući i zastupajući, te i na taj način pokušavaju utjecati na formiranje javnog mišljenja. Na taj način oni zapravo i formiraju javno mišljenje. Ali, s obzirom na to da u pluralističkom društvu u pravilu uvijek postoje različita mišljenja o istoj stvari, ne možemo govoriti o jednom javnom mišljenju, nego o javnim mišljenjima. 

[Početak stranice]

Upravo se u toj samostalnoj suprotnosti prema državnom aparatu ogleda demokratska struktura javnosti koja je otvorena za svakoga. U demokraciji svi imaju pravo na slobodno formirano mišljenje u području politike. To se, naglasimo još jednom, ne odnosi samo na privatno mišljenje, ono je samo osnova za aktivno djelovanje u javnom mišljenju (...). 

Ovdje se vidi da je pravo na slobodno mišljenje i njegovo slobodno izražavanje u vrlo uskoj vezi sa slobodom okupljanja i ujedinjavanja, kao i sa slobodom novina i elektronskih medija. Te slobode svoju političku težinu i značenje dobivaju činjenicom da se bez njih ne bi moglo realizirati pravo slobodnog formiranja javnog mišljenja. Jer, pojedinac ne može nikako djelovati samo kao pojedinac, on ne može svome mišljenu dati neku težinu niti ga može izraziti tzv. propagandom "od usta do usta". Njegovo mišljenje postaje političko samo ako iskoristi letke, novine, radio i televiziju kako bi ga obznanio široj javnosti. U modernim se državama bez tog instrumenta masovne komunikacije ne može uopće voditi politička rasprava. To individualno pravo da se sudjeluje u procesu formiranja javnog mišljenja slijedi i nastojanje da se sredstva masovne komunikacije drže što dalje od državnog utjecaja. Vlada se ne smije miješati u formiranje programa na radiju ili televiziji i određivati sadržaj novina. Naravno, nitko ne može spriječiti vladu da, koristeći sredstva masovne komunikacije, pokuša sudjelovati u procesu formiranja javnog mišljenja te biračima predstavi svoje programe. No, ona to može činiti samo kao ravnopravan partner s ostalim strankama koje sudjeluju u cjelokupnom procesu i ne smije imati posebna prava. Kad se vlada izjasni o nekom pitanju, i opozicija mora imati priliku da iznese svoje mišljenje.

Apstinencijom vlade od kontrole medija i zabranom cenzure sloboda medija nije u potpunosti zajamčena. Javne instance moraju osigurati da se u društvu ne razviju monopoli kontrole javnog mišljenja. Jer, ta je opasnost sasvim evidentna upotrebom modernih sredstava masovne komunikacije. Oni imaju mogućnost dopiranja do velikog broja slušatelja, gledatelja i čitatelja, pri čemu nemaju svi jednak pristup sredstvima masovne komunikacije. Jako je malo onih koji imaju potrebni kapital za izdavanje nekih novina. (...) Tehnički razlozi sve su više upućivali na osnivanje izdavačkih kuća, čime su u velikoj mjeri ograničili različitost mišljenja koja je prije bila zastupljenija u većem broju novina. 

Ovaj se proces teško može pokrenuti natrag. Dobre izdavačke kuće moraju imati određenu veličinu. Međutim, zakonodavstvo mora spriječiti nastajanje monopola, a tamo gdje monopol već postoji, treba ga strogo kontrolirati. Država mora osigurati različitosti i slobodu mišljenja u novinskim redakcijama te proces odlučivanja preko statuta. (...) Srećom, novim mogućnostima u procesu tiskanja i kopiranja povećao se broj regionalnih i lokalnih objavljivača, čime su se povećale i mogućnosti širenja različitih političkih informacija i komentara. Stoga je i povećanje broja strojeva za kopiranje političko pitanje prvog reda (...).  

[Početak stranice]

Mnogo je teže spriječiti monopol kad je riječ o radiju i televiziji. Kapital i tehnički uvjeti potrebni za pokretanje takvih medija isključuju mogućnost da se svaka grupa preko etera ili televizijskog ekrana obrati slušateljstvu i gledateljstvu. Za to, primjerice, na tržištu tiskanih medija postoji znatno veća mogućnost. Zbog toga su postavljeni posebni zakonski uvjeti koji propisuju da sva mišljenja koja zastupaju određene skupine u društvu moraju imati jednak pristup elektronskim medijima i mogućnost obraćanja javnosti. Upravo u području elektronskih medija (radija i televizije) formiranje javnog mišljenja mora biti pluralističko i posebna se pažnja mora posvetiti eventualnom stvaranju monopola vladajuće grupe nad tim medijima (...).   

Onaj tko želi ostvariti svoje pravo slobode mišljenja, mora imati priliku prikupiti za to potrebne informacije. Tek kad netko poznaje određeni problem, situaciju i sl., može formirati vlastito mišljenje o tome. Onaj tko priznaje punoljetnog građanina kao suverenog nositelja državne vlasti i sudionika u formiranju javnog mišljenja, mora ga izvještavati o svim predstojećim političkim odlukama. To je druga strana slobode mišljenja i slobode tiska. U javnosti se mora diskutirati o svim stvarima koje se odnose na javne interese i koje građanin mora znati da bi mogao donijeti političku odluku zasnovanu na činjenicama.  

Što je pritom stvar javnog interesa, a što nije, nikada neće moći biti točno definirano ni unaprijed određeno. Ovdje je više riječ o ukusu i samodisciplini novinara nego o zakonskim odredbama. U svakom slučaju, ako se pojedine stvari iz privatnog života nekog političara otkrivaju do pojedinosti, riječ je o zloupotrebi gore spomenutog. Za to postoje kazneno-pravne odredbe koje štite čast pojedinca i sprječavaju da privatni život javnih osoba postane jedini interes radija, televizije i novina. Onaj tko polaže vrijednost na opsežnu i opširnu informaciju, tolerirat će i zloupotrebu slobode tiska koja se s vremena na vrijeme provodi. Treba dobro razmisliti prije nego što se na takve slučajeve reagira propisivanjem cenzure, jer se time sasvim lako mogu ugroziti osnovni principi slobode tiska. Jer - kako piše Karl Jaspers – "neizvjesno je ostvaruje li se u slobodi i istina. Ono što je izvjesno jest to da će pod cenzurom ona sigurno biti iskrivljena". 

(...) Samo se pod ovakvim uvjetima može formirati slobodno javno mišljenje te mogu biti usvojene kritike, kontrole i sugestije. Samo unutar javnosti koja funkcionira pojedinac može formirati svoje mišljenje na činjenicama te biti sposoban odvagnuti i odlučiti o svome političkom izboru. Demokracija i slobodno javno diskutiranje o različitim mišljenjima dvije su strane iste medalje.  

(...) Mišljenja se još sasvim rijetko formiraju spontano, ona se prave. Vlada, stranke i savezi bave se "javnim radom". Pluralističko društvo, stoga, poznaje puno različitih javnih mišljenja koja su u pravilu suprotstavljena. Onaj tko pokuša proslijediti jedno javno mišljenje i tako politici propisati određena pravila, izlaže se sumnji da pokušava vlastitim interesima dati određenu težinu i provesti samo njih. Tek u dijalogu suprotstavljenih mišljenja može se formirati zajedničko javno mišljenje. 

[Početak stranice]

U pluralističkom društvu politički se pravci ne formiraju u velikoj mjeri tijekom javne diskusije niti na njih pretjerano utječe jedinstveno javno mišljenje. Oni znatno više nastaju kao serija kompromisa između društveno-političkih snaga. 

Parlament nije više skupština u kojoj pojedinci diskutiraju i tijekom diskusije pokušavaju pronaći opće dobro za sve, kako je parlament vidjela nekadašnja građanska teorija, on je znatno više posljednja instanca gdje se fiksiraju kompromisi postignuti u društveno-političkom životu i potrebe cjelokupnog društva (...). Danas u javnosti više ne vladaju diskusije politički zainteresiranih individua, nego službena stajališta vlade, stranaka i saveza. Međutim, brojne se odluke ne donose na tržištu tih javnih izjava, nego se prečesto iza zatvorenih vrata, pa javnost ima priliku samo saznati rezultate takvih tajnih sjednica. Usprkos tome, ne smije se podcijeniti nerijetko velik utjecaj pojedinih političara (...) ili značajnijih novinara i komentatora na formiranje javnog mišljenja. 

(...) Samo režim koji je podređen javnosti prihvaća svoje građane kao punopravne. A s obzirom na činjenicu da su stranke i savezi danas nositelji javne moći, i oni moraju biti prisiljeni na publicitet. Danas se ne može diskutirati samo na razini birača i u parlamentu, nego prije svega unutar i između stranaka i saveza, građanskih inicijativa i socijalnih pokreta (...). Pod lupom javnosti neke se stvari u strankama i savezima odigravaju drugačije. Ipak, moderna demokracija ni u kojem slučaju ne može biti osigurana samo publicitetom.  

(...) Zbog toga je demokraciji, strankama i savezima potrebna javnost koja je svima dostupna i u kojoj se formira javno mišljenje. Ovdje radio, televizija i novine imaju svoju centralnu ulogu u demokraciji, koju mogu ispuniti samo ako jasno objave javne kontroverze i mnogostrukost različitih mišljenja. U takvoj javnosti građanin stvara opće dobro, a demokracija pronalazi svoje temelje u narodu. Javnost je instrument koji omogućava kontrolu političke moći. Opće dobro, koje živi od principijelnog dogovora između javnih instanci odlučivanja i javnog mišljenja, na ovaj način pronalazi demokratsku osnovu na kojoj se može graditi slobodna i kontinuirana politika.

[iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz modernu demokraciju. Sastavni elementi slobodnog državnog uređenja, BpB Bonn 1990.]