Sljedeći tekst bavi se vezom između izbora i suvereniteta naroda. U kolikoj mjeri u modernim pluralističkim društvima demokracija može biti vladavina naroda? Pritom je posebna pozornost posvećena uvjetima za demokratske izbore. 

[Početak stranice]

Demokracija kao vladavina naroda? Učenje o suverenitetu naroda 

Ako postavimo pitanje što cini demokratsku zajednicu, doći ćemo do rečenice da je demokracija vladavina naroda. Prijevod grčke riječi "demokratia" znači isto. U svakom demokratskom ustavu nalazi se - na ovaj ili onaj način formulirana - izjava da državna vlast proizilazi od naroda i da je narod nositelj suvereniteta. Prema tome, državna vlast je demokratski legitimirana samo ako je na slobodnim izborima dobila podršku naroda. 

Učenje o suverenitetu naroda ukinulo je već tradicionalne predodžbe prema kojima je vlast pripadala kralju ili knezu zbog njegovih plemićkih korijena i zahvaljujući Božjoj volji u čijoj je milosti bila dinastija koja je vladala. Državni autoritet, u doba kad se smatralo da je sve načinjeno Božjom voljom, nije bio potvrđen od naroda, nego je bio svet zbog svog podrijetla, predanja i religioznih pretpostavki, nošen mističnim snagama i uređen po principima koji su građaninu zabranjivali bilo kakvo miješanje u državnu vlast. U toj osnovnoj podjeli između vladara i podanika leži jezgra različitosti između demokracije i monarhije. Demokracija državu ne promatra kao vlast danu sa nebesa, od snaga koje su nam nepoznate i koje valja poštivati, nego je vidi kao izvor volje svih individua koje su u njoj okupljene i čija se moć zajednički mora koristiti za savladavanje zajedničkih zadataka. U tom smislu forma i sadržaj države nisu propisani građanima nego su im predani na upravljanje. Kompetencija svih njih za rješavanje tog zadatka, koji ih se sviju tiče, izražena je u misli suvereniteta naroda.    

(...) To da sva državna vlast proizilazi iz naroda, ne znači da narod vlada i da sudjeluje pri donošenju i najmanje političke odluke, iako bi to odgovaralo osnovnoj ideji demokracije. Samo se na taj način moglo postići da građanin bude poslušan i da se pokorava svojim vlastitim zakonima, a da pritom ostane slobodan. Takav identitet vladara i onih kojima se vlada u pravom smislu riječi nije nikada ni postojao, iako su povijesne forme demokracije u antičkoj Grčkoj vezane za modele izravne demokracije, a Rousseau je samo takvu demokraciju priznavao kao ispravnu.

[Početak stranice]

Suverenitet naroda kroz izbore

(...) Buduci da je zbog vanjskih i unutarnjih razloga u današnje vrijeme nemoguća vladavina naroda, kao konkretiziranje suvereniteta naroda ostaje izbor zastupnickih tijela ili reprezentanata, koji onda upravljaju i vladaju po volji naroda. Odlučivanje o stručnim stvarima prepušta se izabranim zastupnicima. Birač je dužan samo odaberati kandidata iz već ponuđenih listi za kojeg misli - što se u pravilu događa prema kriteriju pripadnosti stranci - da će zastupati njegove interese i uvjerenja. 

[Početak stranice]

Uvjeti za demokratske izbore 

Onaj tko želi aktom izbora učiniti volju naroda važećom, te onaj tko izbor koristi kao odlučujući element konkreriziranja suvereniteta naroda, mora ispuniti nekoliko uvjeta. Volju izabranih moguće je vezati za volju birača samo ako se "izabrani" biraju na jedno određeno vrijeme i ako su po isteku tog vremena obvezni opet sudjelovati na izborima, kako bi na taj način bili odgovorni narodu i prikupili ocjene za svoj dotadašnji rad, odnosno, dobili drugu šansu da opet budu izabrani. Samo na taj način izabrani su prisiljeni poštovati volju i interese svojih birača. Dalje, birači doista moraju imati mogućnost da biraju. Izbor mora ponuditi različite alternative, osobne ili praktične - sadržajne. Jedinstvene liste su sigurno znak diktature. 

(...) Vladajući sustav koji doista biračima daje priliku da sudjeluju u odlučivanju o rješavanju javnih zadataka, uz periodični izbor i prave alternative, na izborima će osigurati općenitost izbora. To se pripisuje jednakim pravima svih glasača. Nitko ne smije biti isključen iz sveobuhvatnog izbornog prava zbog rase,  religije, obrazovanja, dohotka ili posjeda. Dakle, formalno odobrenje glasovanja svakom tko dostigne određenu životnu dob, bez diskriminiranja građana ili određenih grupa građana, mora se lako ispunjavati i biti općeprihvaćeno. Ako se to krši, onda to nije moguće učiniti bez povrede demokratskih pricipa. 

Sa principom sveobuhvatnosti usko je povezan princip jednakosti izbora. 

[Početak stranice]

(...) U otvorenom i pluralistički podijeljenom društvu, sa stalnim raspravama i zajedničkim djelovanjem jednakopravnih grupa koje stoje jedna nasuprot druge, opće i jednako pravo izbora jedini je zamislivi postupak za imenovanje zastupničkih tijela te za imenovanje osoba na vodeće funkcije države, način koji prihvacaju sve grupe i koji svima daje jednake šanse. Metoda općeg i jednakog izbora uvriježila se ne zato što se na taj način mogu izabrati najbolji ljudi koji će obavljati vodeće funkcije, nego zato što je to manje bolna metoda osiguranja socijalnog mira. Ta metoda svakom osigurava pravo da odlučuje u odlučivanju te  manjini daje šansu da u nekom kasnijem izboru postane većina. Takav izbor daje mogućnost da se konflikti, koji nastaju u društvu podijeljenom kroz razne interesne konflikte, riješe na nenasilan način, daje mogućnost postojanju vlade koja je u stanju donositi odluke unatoc unutarnjim sukobima te daje mogućnost da tu vladu prihvate sve skupine društva. Pravo općeg i jednakog izbora je najefektivniji način de se jedna politička zajednica objedini i učini sposobnom da pregovara i donosi odluke.  

Da bi se odgovorilo na zahtjeve koje postavlja forma demokratskog društva, ovo opće i jednako izborno pravo treba imati izvjesno osiguranje. Mora se ukinuti svaki pritisak na birača da svoj glas da ovom ili onom političkom pravcu, što znači da su politička propaganda i stavljanje birača pod bilo kakve utjecaje zabranjeni. Treba biti osigurana stvarna sloboda birača u njihovu odlučivanju. U tome je smisao tajnog glasovanja: dok je osigurano tajno glasovanje i dok ostaje nepoznato za koga je glasovao neki birač, ne može mu se ni nanijeti neka šteta zbog njegova opredjeljenja za ovu ili onu stranu. 

Tek kad su ispunjeni svi navedeni uvjeti - koji u jednakom smislu vrijede i za pasivni izbor - dakle, i pravo i šansa za svakoga da preuzme izborne službe, tek tada se može govoriti o demokratskim izborima. Samo takvi izbori mogu osposobiti parlament da radi uime naroda. Samo ona vlast koja se zasniva na ovakvim slobodnim izborima, može imati demokratski legitimiranu vlast. 

[Početak stranice]

(...) U modernoj politici često se govori o volji naroda, a da nije jasno šta treba podrazumijevati pod tim. Rousseau je vjerovao da je moguće konstruirati opću volju naroda koja je identična s blagostanjem naroda. Čak je i on bio prisiljen volju većine u političkoj teoriji proglasiti općom voljom, a da se ona manjina koja odstupa zapravo mora prilagoditi općoj volji jer je njena volja bila pogrešna.  

Prema našim promatranjima karaktera pluralističkih društava, odmah se može uočiti da zajednička volja u stvarnosti postoji samo onoliko koliko postoji i zajedničko shvacanje svijeta - odnosno gotovo nikako. Ono što se pokaže kao volja naroda, uvijek je volja jakih snaga unutar tog naroda. Mi nismo više tako veliki optimisti kao Rousseau da bismo volju većine nazvali općom voljom. Zbog toga je neophodan vladajući sustav - da manjine ne bi bile tlačene od većine, nego da bi ih se respektiralo, a da bi se one (manjine)  pokoravale volji većine, jer ipak je ona najbliža pravu na samoodređenje pojedinca pod neophodnošću zajedničkog života.  

Buduci da je u političkom djelovanju budućnost uvijek otvorena, ona uvijek ostaje opterećena nesigurnošću i rizikom koji je teško točno izračunati. Tko može sa stopostotnom sigurnošću reći - ako izuzmemo ekstremne slučajeve - da ovakvo ili onakvo djelovanje bolje odgovara općem dobru? Tko na kraju može uopće definirati opće dobro, kad ne zna kako povijest ide dalje? Buduci da ne poznajemo budućnost, o osnovnim političkim pitanjima moraju se pitati svi, i zbog toga u demokratskom društvu samo orijentacija prema volji većine - pazeći pritom i na interese manjina, koje imaju jednaku šansu da postanu većina  - ostaje nešto što se uvijek mora poštovati. 

[Početak stranice]

Većinski princip

Jednako kao i održanje općeg izbornog prava, većinski princip je jedina moguća konzekvenca izvučena iz demokratske slike čovjeka, koja opet polazi od punoljetne osobe, koja sudjeluje na slobodnim izborima, i istodobno od neotklonivih interesnih i konflikata mišljenja među ljudima. Priznavanje većinskog principa ne znači da se svaki političar treba prilagođavati onome što je trenutacno popularno unutar široke mase. Ali, u osnovi to znači da se princip suvereniteta naroda može konkretizirati samo po principu većine kao baze za političko djelovanje. 

Moderna demokracija stoga nije samo vlada naroda. Ona se danas može ostvariti kao vlada predstavnika naroda, koji su izabrani općim, slobodnim, ravnopravnim i tajnim izborima, koje narod može pozvati na odgovornost periodičnim ponavljanjem izbora i koji političke poslove vode shodno većini političko-društvenih snaga jedne nacije. 

[Preuzeto iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz modernu demokraciju. Sastavni elementi slobodnog državnog uređenja, Bonn 1990.]

[Početak stranice]

Teme:   Ljudska Prava  I  Uzori  I  Demokracija  I  Partije  I  Europa  I  Globalizacija  I  Ujedinjeni narodi  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    I    Pedagogija mira    I    Metode

        

Ovu on-line ponudu iz područja političkog obrazovanja razvilo je i pripremilo društvo agora-wissen. To je stuttgartsko društvo za političko obrazovanje i promicanje znanja o novim medijima (GbR). Ako imate nekih pitanja ili sugestija, obratite nam se putem e-maila.