|
|
|
|
Osnovni problem (...) Politička znanost i političko obrazovanje sve više ukazuju na međusobnu ovisnost ovih dviju komponenti: (...) Osnovna prava konstituiraju demokraciju, a demokratski sustav osigurava osnovna prava. Nije uvijek slučaj da se ta veza između demokracije i osnovnih prava vidi kako je to samo po sebi razumljivo. Kamen- temeljac leži u tome da osnovna prava onemogućavaju državi upliv u područja privatnog i društvenog života, dok se upravo u državnom djelovanju konstituira suverenitet - ovuhvatno samoodređenje naroda. Već u Francuskoj revoluciji bilo je stremljenja da se Deklaracijom o ljudskim i građanskim pravima zamijene odrednice o općoj i suverenoj volji naroda. Pritom dva principa dolaze u konflikt: demokratsko prvobitno pravo da se može sudjelovati u odlukama koje se tiču zajednice i zahtjev osnovnih prava da se ne bude na raspolaganju državi. Očito je da nema jednostavnog puta koji vodi iz ove kontroverze (...). Da bi se diferencionalnije razumjele veze između demokracije i osnovnih prava, neophodno je pojam demokracije shvatiti višedimenzionalno. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Demokracija kao forma vladavine Ako pođemo od toga da demokracija nije ukidanje vlasti, nego legitimiranje državne vlasti od naroda, i onda su osnovna prava u toj formi vladavine ljudi nad ljudima ipak poljuljana, s obzirom na to da se i vlast koju je legitimiro narod može zloupotrebljavati. Cak i pravno regulirane vlada i uprava mogu počiniti nepravdu, zbog cega je građaninu potrebna zaštita. Buduci da političke procese, i to upravo one u demokraciji, karakteririraju interesni konflikti, sasvim je razumljivo da istodobno realiziranje suvereniteta naroda i individualnih sloboda sa sobom nosi velike napetosti, pri čemu su individualne slobode gotovo uvijek u opasnosti. Demokracija kao forma vladavine u sebi sadrži i princip da većina na izborima i kod glasovanja nadglasava manjnu i provodi svoje odluke. Mišljenja manjine ljudi u ovisnosti o položaju imaju najmanje (osnovno) pravo: ona u smislu prava na slobodu moraju i dalje postojati i u smislu općeg blagostanja moraju se uzeti u obzir. Osim toga, ona moraju zadržati šansu da postanu većina. Uvjeti za to su sloboda mišljenja i sloboda ujedinjavanja. Time je zaštita manjina - često imenovana osnovnim proncipom demokracije - izravni produkt osnovnih prava. Različitosti tog principa, čisto pravo egzistencije, uvezivanje u opće blagostanje, te stvaranje pretpostavki za promjenu mišljenja i moći, pokazuju da upravo osnovna prava postaju konstituirajući elementi demokracije. Označimo li demokraciju kao državnu formu u kojoj je vladavina ograničena vremenski, stručnošću i prostorno (federalizam), onda su osnovna prava najprije markacije granice, na kojima slobode dolaze u opasnost. Njihova funkcija ne zadržava se samo na tome, već ide dalje samim tim što se uz pomoć osnovnih prava u ustavnom postupku ograničavaju državne vlasti. Tu, na primjer, spadaju raspodjela vlasti, obveza poštivanja Ustava ili jamstvo pravnog puta. Osnovna prava u ovom smislu nisu ništa drugo nego demokracija, dakle ne stoje u određenom "odnosu" naspram demokracije nego su njen integralni dio. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Demokracija kao metoda legitimiranja vlasti Prema shvacanju forme vlasti, demokracija u jednoj drugoj dimenziji znači "postupak legitimiranja kontrole i kritike političke vlasti". Nju ne sacinjavaju samo izbori, nego i niz postupaka prije izbora koji su komunikacijske prirode, postupaka koji bi se mogli opisati kao izgradnja političke volje i u kojima je poželjno sudjelovanje društvenih grupacija. Pritom osnovnim pravima, koja trebaju štititi i podupirati te komunikacijske postupke, pripada jedan od konstitutivnih zadataka demokracije. Pod tzv. osnovnim pravima komuniciranja, opet veliku ulogu igra sloboda mišljenja, bez koje je nemoguće zamisliti demokraciju. Prema državno-pravnim učenjima, mjera te slobode postaje kriterij razvoja demokracije - što se u "mladim" demokracijama vrlo jasno vidi. Ona omogućava kritiku političkih odluka za koje se smatra da su nepravedne, transportira želje društva u podrucja političkog odlučivanja i zahtijeva objašnjenja za donesene odluke. Ta prava komuniciranja ne štite samo slobodu mišljenja pojedinca, nego i slobodu mišljenja grupacija u koje se ljudi uključuju radi očuvanja interesa (sloboda ujedinjavanja) (...). [Početak stranice] [Natrag na pregled] Demokracija kao postupak dobivanja prava Političko uređenje uspostavlja se time što različiti društveni interesi u postupku dobivanja prava postaju obvezujuća pravila. Nacin dobivanja tih prava odlučujući je faktor u karakteriziranju društvenog uređenja kao demokratskog, apsolutističkog ili totalitarnog. Demokratski postupci razlikuju se kao plebiscitarni i reprezentativni (...). U odnosu osnovnih prava i demokracije parlamenti kao zakonodavna instanca se mogu odijeliti različito: s jedne strane donose zakone uz pomoć kojih se osnovna prava mogu lakše očuvati i jamciti, a s druge oni tim zakonima ograničavaju osnovna prava. Ovdje se dotičemo pitanja često postavljanog u demokraciji, pitanja o povjerenju ili nepovjerenju prema vladi. Upravo ovdje osiguranje osnovnih prava pravnim postupkom igra veliku ulogu. Kao primjeri mogu poslužiti energetska i prometna politika. Kod oba ova podrucja nešto dalje nalazimo polje zaštite osnovnih prava, tj. osiguranja osnovnih potreba za toplotom i omogućenim kretanjem. S druge strane su opet granice koje se dotiču ograničenja osnovnih prava, na primjer prava na tjelesnu nepovredivost. Put koji vodi iz ove dvojbe je, barem teoretski, sudjelovanje građana, kojih se izravno tiče određena mjera, odnosno njihova odluka koliko su spremni nagutavati se lošeg zraka u zamjenu za prometnicu (...). [Početak stranice] [Natrag na pregled] Demokracija kao dio suodređenja Iz povijesti osnovnih prava vidljivo je da su se ona najprije razvila kao prava na slobodu, a kasnije kao prava na sudjelovanje - od samog početka ona sadrže obvezu političke odgovornosti - prema kralju i plemićima. Prelaskom na suverenitet naroda iz prava sudjelovanja razvila se samovlada, iako i ovdje svakom pripada samo njegov dio vlasti. Prema tome, s demokracijom se promijenio smisao sudjelovanja: to više nije bio "milostivo dodijeljen" dio vlasti, nego suodređenje kao politička mogućnost pojedinca koja je definirana u osnovnom pravu o jednakosti. Tako da osnovna prava, kako smo vidjeli ranije, nemaju samo funkcionalno značenje, nego postaju "statusna prava demokracije". Time što građanima osiguravaju osobno samoodređenje i političko suodređenje, ona političko uređenje čine "zajednicom". Ako se osnovnim pravima, kao pravu na učešće u demokraciji, pripisuje fundamentalno značenje, tada i poticaj njihova prihvacanja kod osoba kojima to posebno teško pada, ima sasvim druge vrijednosne pozicije: demokracija kao uređenje opstaje samo ako se njena noseća statusna prava sa strane svakog građanina ne shvate samo kao mogućnost, nego i kao politička i društvena svakodnevnica. Opasnost da (...) se osnovna prava stave izvan snage danas je manja - ako nije i potpuno isključena - nego briga da država ne podupire njihovo prihvacanje i da ih građani ne shvacaju dovoljno ozbiljno. Njihov zadatak kritike države, kao i jednak zadatak održanja uređenja, čini ih neodvojivim od demokracije. Država i građanin moraju shvatiti da oba zadatka spadaju jedan uz drugi i da svako odvajanje tih zadataka može ugroziti, kako prava građanina tako i održanje demokratskog uređenja. [Hans-Otto Mühleisen; preuzeto iz: Savezna centrala za političko obrazovanja (izd.), Osnovna prava, Informacije o političkom obrazovanju Br. 239, Bonn 1998.]
|
|
|
