Sljedeći tekst rasvjetljava obje osnovne varijante izbornog prava, imenuje njihove prednosti i nedostatke i bavi se posljedicama koje izborno pravo ima na politički sustav. 

[Početak stranice]

Uvod

(...) Pri praktičnoj provedbi izbora izgradila su se dva, u osnovi različita sustava: većinski izbor i proporcionalno reprezentativni izbor. Rijetko se još ti sustavi upotrebljavaju potpuno odvojeni (...), često ih se kombinira. Politička struktura neke zemlje i izgradnja političke volje stoje pod jakim utjecajem uređenja izbornog prava, buduci da je od izbornog prava ovisan kako unutarnjo-politički odnos u stranci, te međusobni odnos partija, tako i odnos vlade i parlamenta. S druge strane, stoji i činjenica da određene tradicije, povijesne situacije, te društveni uvjeti dopuštaju samo određene izborne sustave. Ne može se svaki izborni sistem uvesti u neku zemlju po želji - proizvoljno. Onaj tko manipulira izborima, ne uzimajući u obzir danu socijalnu i političku strukturu, riskira da izbori izgube svoju osnovnu funkciju; ako narod ne prihvaca i ne opravdava izborno pravo, postoji mogućnost da onu vlast koju odabere većina manjina ne smatra mjerodavnom i ne bude prihvaćena.  

[Početak stranice]

Izbor proporcionalne reprezentacije: Prednosti i nedostatci 

Da politički stil i politička struktura neke zajednice mogu stajati pod jakim utjecajem izbornog prava, pokazuje i kratko promatranje osnovnih razlika. Izbor proporcionalne reprezentacije počiva na principu da se sjedišta u parlamentu dijele proporcionalno podjeli glasova birača na pojedine stranke na cjelokupnom izbornom području. Ako neka stranka osvoji deset posto glasova, dobiva deset posto mandata. Tako parlament postaje politička fotografija različitih mišljenja birača. Svaka manjina i svaki političko-programski pravac je zastupljen i njihov glas se može čuti u parlamentu. Izbor proporcionalne reprezentacije dopušta da se relativno lako osnuju nove stranke, jer je za njih dovoljno da u svim izbornim jedinicama dobiju samo po nekoliko glasova, koji onda, sabrani zajedno, možda ipak čine jedan postotak i na taj način novoj stranci osiguravaju nekoliko mjesta u parlamentu. Relativno laka mogućnost osnivanja novih stranaka sa sobom sigurno nosi element koji oživljava politički život, ali i opasnost od razdvajanja stranaka i nastajanja malih interesnih grupa. Zbog toga izboru proporcionalne reprezentacije često odgovara slika parlamenta koja je podijeljena u veliki broj frakcija unutar parlamenta, iz kojeg nastaju koalicijske vlade sa svim njima poznatim slabostima vodstva i krizama. 

Birač svojim glasom teško može utjecati na sastav vlade jer se stranke tijekom izborne borbe ne vežu u koalicije, buduci da se u koalicijskoj vladi uspjesi pripisuju sebi i svojoj stranci, a neuspjesi opet koalicijskom partneru. Biraču je teško prepoznati odgovorne, kako u pozitivnom tako i u negativnom slučaju. Kandidati za parlament biraju se u sustavu izbora proporcionalne reprezentacije iz pokrajinskih ili okružnih parlamenata, a ne iz lokalnih gremija, što stranackom vodstvu daje mogućnosti jačeg djelovanja. Birač tada ne bira pojedinačne osobe, nego svoj glas daje listi stranaka, na kojoj su nabrojeni kandidati po određenom redu. To znači da birač zapravo nema nekog određenog zastupnika u parlamentu iz svoje izborne jedinice, ali to opet ostavlja prostora stranci da pri pravljenju kandidacijske liste obrati pozornost kako na stranku samu, tako i na drukcije interese različitih slojeva birača. To, opet, interesnim savezima omogućava da stave svoje kandidate na listu uz obećanje da će podržati stranku. 

[Početak stranice]

Većinski izbor: Prednosti i nedostatci

Suprotno izboru proporcionalne reprezentacije, kod većinskog izbora cijelo izborno podrucje dijeli se u onoliki broj izbornih jedinica koliki odgovara podjeli mjesta u parlamentu. Izabran je onaj koji u određenim izbornim jedinicama osvoji apsolutnu ili relativnu većinu glasova. To uspijeva u pravilu samo onim kandidatima koji se mogu pozvati na velike stranke koje djeluju regionalno. A te stranke moraju po svaku cijenu izbjeći da zastupaju samo svoje interne interese. One se, da bi mogle osvojiti većinu, moraju obratiti na adrese što više interesnih grupa stanovništava. Većinski izbor zbog toga u pravilu prisiljava stranke da se u svom programu i praktičnom djelovanju ponašaju umjereno i izbjegavaju ekstreme.  

Povijesno gledano, većinski izbor i dvostranacki sustavi usko su povezani. Većinskim izbornim pravom ne može se postići dvostranacki sustav, ali se može održati i osigurati. U takvim slučajevima birač svojim glasom odlučuje između dva različita programa i dva različita vladina tima. Parlamentarni izbor ima tendenciju da postane izbor vlade. Pobjednički tim vlade ima šansu da se osloni na jaku podršku parlamentarne stabilne većine. Biraču je time lakše da pri sljedećem izboru pozove vladu na odgovornost, jer pri jasnom odnosu većina politički uspjesi ili neuspjesi lako se mogu pripisati odgovornima, a za vladu onda ne postoji mogućnost da krivnju - ako je rijec o neuspjehu - pripiše koalicijskom partneru. Prednosti dvostranackog sustava, stabiliziranog sistemom većinskog izbora, su utjecaj birača na formiranje vlade i moguće vodeće snage koje se oslanjaju na vladu apsolutne većine. Osim toga, taj sistem nudi jednu veoma usku vezu između parlamenta i birača, veže zastupnike za određeno područje i tako sprječava veliku distancu između birača i izabranih. Istodobno najniža - lokalna stranacka organizacija - dobiva mogućnost sastavljanja kandidacijske liste, što je veoma poželjno u smislu unutarnje demokratizacije same stranke. 

Ipak, mane sustava većinskog izbora ne smiju se zaboraviti. Sastavljanje liste kandidata s lokalne razine, zastupajući interese te razine, često znači da se određene manjine i grupe stanovništva ne uzimaju u obzir. Tako je, na primjer, s obzirom na postojeće uvjete, ženama i danas lakše doci do parlamenta uz pomoć kandidacijske liste, nego da odmah odvoje većinu u jednoj cijeloj izbornoj jedinici. 

[Početak stranice]

Buduci da u jednoj izbornoj jedinici glasovi ovim izbornim sustavom pripadaju samo uspješnim kandidatima, mnoge grupe ostaju nezastupljene u parlamentu. Često se događa da u sistemu većinskog izbora mala većina glasova osigura veliku reprezentaciju dotične stranke u parlamentu. U Engleskoj je bilo slučajeva da su konzervativci s većinom od 38,2 posto glasova u parlamentu imali više od 56 posto mjesta. S jedne strane,  to se povezuje s podjelom izbornih krugova koji se ne mogu podijeliti tako da budu identične veličine, i čijom podjelom se uvijek postiže da jedna stranka bude izuzetno oštećena a druga dobije izuzetno veliki broj glasova. Ova "geometrija izbornih jedinica" otvara novo polje manipulacije izbora. Nadalje, sistem većinskog izbora čini praktično nemogućim da manjine imaju zastupnike u parlamentu, osim ako u nekim izbornim jedinicama nisu tako jako zastupljene da u njima čine većinu.  Nastajanje nove stranke je praktično nemoguće. A i stabilnost vlade s apsolutnom većinom, ako kampanja stranke završi "naglavačke", dovodi se u pitanje. 

Sustav većinskog izbora, koji funkcionira, pretpostavlja otvoreno držanje obiju stranaka, koje jedna drugoj ne trebaju predstavljati principijelnu opoziciju. Inače bi promjena stranke na vlasti značila i radikalnu promjenu cijele zajedice. Osim toga, dvostranacki sustav, koji je učvršćen sistemom većinskog izbora, zahtijeva velik konsenzus u narodu. Osjećaj da se svi nalaze na istom brodu i sposobnost da se predstavnici protivničke stranke ne gledaju kao neprijatelji, mora biti proširena i među stanovništvom. U narodu koji je socijalno raštrkan i nije složan u osnovnim pitanjima povodom političkog suživota, sustav većinskog izbora vodio bi do negativnih efekata, jer bi promjena vlasti bila gotovo nemoguća bez velikih posljedica: manjine bi ostale nezastupljenje, te sve to ne bi vodilo umjerenijoj klimi nego radikalizaciji i polarizaciji. U ovakvom slučaju najpreporučljivije bi bilo pokušati modificirati sustav proporcionalne reprezentacije (...). 

U principu je jako teško odlučiti koji je sustav demokratski. U ovisnosti o povijesnoj tradiciji, postojećem stranackom sustavu i socijalnim odnosima unutar društva mora se odlučiti koji sistem je bolji. Dakle, ni za ovaj kamen- temeljac demokracije ne postoji općevažeći recept, nego postoje različite forme u kojima se demokracija ostvaruje i prema čijim mjerama se onda treba procijeniti da li maksimalno učešće birača na izborima osigurava i sposobnost izabranih da vladaju.  

[preuzeto iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Slika moderne demokracije. Elementi slobodnog državnog poretka, Bonn 1990.]

[Početak stranice]

Teme:   Ljudska Prava  I  Uzori  I  Demokracija  I  Partije  I  Europa  I  Globalizacija  I  Ujedinjeni narodi  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    I    Pedagogija mira    I    Metode

        

Ovu on-line ponudu iz područja političkog obrazovanja razvilo je i pripremilo društvo agora-wissen. To je stuttgartsko društvo za političko obrazovanje i promicanje znanja o novim medijima (GbR). Ako imate nekih pitanja ili sugestija, obratite nam se putem e-maila.