|
|
|
| Osnovni elementi demokratske države (III): Vlada
Vlada i uprava, prema tradicionalnom shvacanju egzekutiva, ubrajaju se u važne elemente države. Sljedeći tekst govori o tome kako trebaju izgledati vlada i uprava u jednoj demokratskoj državi.
(...)
Svugdje, gdje god egzistiraju ljudske zajednice, postoji potreba za upravom.
Prema
iskustvima iz povijest, taj zadatak mogu obavljati ili samo pojedinci
ili jedan vrlo mali krug ljudi. Samo
je tako moguće da se u okviru zajednice donose odluke i da se raspravlja. Veći
gremij, kao što je parlament ili svi građani jedne države, može
kontrolirati te procese te određivati pravila djelovanja i pravce odluka,
ali oni ne mogu zamijeniti vladu. Vlada je opet sposobna pronaci rješenja i vladati samo pod
uvjetom da se njene odluke ispunjavaju. Tijekom porasta država i porasta državnih zadataka, te kompliciranja pitanja suživota
ljudi, razvio se još jedan državni aparat, podređen vladi – državna
uprava, koja je u međuvremenu dobila toliko zadataka i toliko na važnosti da se na
egzekutivnoj razini vlada i uprava razlikuju i institucionalno. U
modernim demokracijama zajednički zadaci uprave i vlade su
svakodnevnica. U obje institucije građani susreću državnu vlast. Povijest
nam je pokazala zaista različite forme vlade. Tek se u posljednja dva stoljeća
uvriježilo mišljenje da vlade moraju biti uspostavljane na vremenski ograničen
rok te da podliježu kontroli. U doba apsolutizma kraljevi i knezovi vladali su
suvereno bez obveze pravdanja svojih odluka pred svojim potlačenima. Zbog
toga se o njima govori kao o autokratskim vladama, nasuprot republikanskim i
konstitucionalnim, kakve poznajemo iz modernih demokratskih sustava. Nastajenjem i jačanjem parlamenata na mjesto Bogom
danih
kraljeva i knezova stala je vlada koja je bila odgovorna parlamentu. U sadašnjosti
ona nije ništa drugo do vladavina vodeće većine u parlamentu, koja
proizilazi iz parlamenta i na taj način i zauzima određene postotke
mjesta u vladi. Ali, čak i kad vlada proizilazi iz izravnog izbora
naroda, kao što je slučaj s američkim sustavom, u kojem vladu
predstavlja predsjednik, ipak se zadržava kontrola parlamenta. Tako ni američki predsjednički
sustav nije ništa drugo nego varijacija vlade
koja je ograničena u svojim moćima i izabrana samo na određeno
razdoblje. Ako
netko s dobrim razlozima tvrdi da tip parlamentarne ili predsjedničke
demokracije predstavlja najatraktivniju formu političkog vodstva,
mora ipak priznati da se čak i u našem stoljeću doživljavaju
padovi u autokratske forme vladavine. To se ne odnosi samo za vojne diktature koje
se uvijek iznova pojavljuju, kao u slučaju poljskog Pilsudskija u doba između
dva svjetska rata, nego i za nove forme totalitarnih režima, kakvi su se
izgradili u nacionalističkoj Njemačkoj
i staljinističkoj Rusiji.
I
danas (...) neki dijelovi svijeta žive pod autokratskim režimima. (...) Ali
nema sumnje da opozicijske snage uvijek kao nit vodilju uzimaju sliku političkog
uređenja u kojem je vlada izabrana na određeno razdoblje, podložna
promjenama i gdje ju je moguće pozvati na odgovornost. Volja čovjeka
da sam određuje svoju sudbinu te da ima jednakopravnost i socijalnu
sigurnost okreće se sve više protiv samovolje i apsolutizma, što prema
demokratskim mjerilima nisu dopuštene forme državnog uređenja.
Zato za diktatore više nigdje na svijetu nema sigurne budućnosti, koliko
god se njihov sistem vladavine činio jakim. (...) Demokratsko-konstitutivno političko vodstvo i stručna uprava djeluju svakodnevno jedno s drugim i jedno uz drugo, iz čega proizilazi praktičan dio državne djelatnosti i državne vlasti. Ona, državna vlast, odgovorna ja volji naroda i uvjetima života njenih građana. Time dolazi do permanentnog konflikta između demokratskih impulsa i zahtjeva za državnim uslugama. Taj konflikt mora se stalno rješavati u korist obiju strana jer obje pripadaju državi i obje su pretpostavka za demokratsku zajednicu (...). [preuzeto iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Vodič kroz moderne demokracije, Sastavni dijelovi slobodnog državnog uređenja, Bonn 1990.]
|
|
|
