|
|
|
| Forme opozicijeSljedeći tekst rasvjetljava različite forme koje opozicija može imati unutar demokracije. Napravljena je razlika između obje osnovne forme opozicije, kompetitivne i kooperativne:
Nije samo odnos između vlade i vladajuće većine odnos koji se mijenja s vremenom ili koji je različit u različitim sustavima. Toj promjeni podliježe i odnos između opozicije i vlade i vladajuće većine. Ako izuzmemo odnos izvanparlamentarne opozicije, u koju spadaju grupacije koje nisu zastupljene u parlamentu i prikazivanje pozicije suprotne vladajućoj većini očituju uz pomoć demonstracija, blokada i sličnih strategija, ako dakle izuzmemo tu vrstu opozicije, ono što ostaje nije teško opisati. Opozicija se osniva od partija koje u parlamentu čine manjinu i ima zadatak kontrolirati i kritizirati vladu te davati alternative vladinim rješenjima i stavovima. Ma kako se jednostavnim činili navedeni zadaci, očekivanja pred kojima stoji opozicija veoma su različita (...). [Početak stranice] [Natrag na pregled] Kompetitivna opozicija svoje zadatke vidi, prije svega, u zauzimanju jasne, vladi suprotne pozicije. U svojoj kritici rada vlade, takva opozicija ne cilja na, primjerice, poboljšanje nacrta zakona koji je predložila vlada. Njen pogled je mnogo više usmjeren prema budućim izborima. Biračima želi ukazati na slabosti rada vlade, a onda se birači na temelju toga na sljedećim izborima trebaju odlučiti u korist sadašnje opozicije. Sadržajne i stručne alternative često su zaboravljene, a na njihovu mjestu su personalne. Tako, na primjer, u Velikoj Britaniji nasuprot premijeru stoji premijer opozicije (Leader of the Opposition) sa svojim "kabinetom u sjeni" , u kojem su različiti ministri u sjeni zaduženi za različite resore, cime se pokušava pokazati da opozicija ima kompetentne ljude i potencijalne ministre u svojim redovima. Ako opoziciju shvatimo samo kao kompetitivnu suprotnost vladi, onda se detaljan rad u odborima čini besmislenim. Mjesto oštrog sukoba između opozicije i vlade je plenum parlamenta. S njega se vlada, vladajuća većina i opozicija obraćaju biračima: jedna strana kako bi opravdala svoje odluke, a druga s namjerom da ukaže na pogreške i nedostatke vladine politike. [Početak stranice] [Natrag na preglad] Kooperativna opozicija ne misli u prvom redu na sljedeće izbore. Njoj je, prije svega, stalo da svoje prijedloge ne predstavi samo kao alternativne onome što je predložila vlada, nego da ih, ako je to moguće, da kao prijedloge zakona i provede u konkretne zakonske odluke. Takve uspjehe opozicija može postići samo ako se odrekne prava da vladi javno spočitava njene neuspjehe. Prisiljena je na sjednicama odbora tijekom pregovora vladi i vladajućoj većini oduzeti što više argumenta. Kad se inzistira na takvom radu opozicije, bitan dio parlamentarnog rada događa se u odborima, izuzimajući plenum koji gubi svoju funkciju i u kojem bi različiti predstavnici manjine i većine trebali javnosti priopćavati svoje pozicije te joj objašnjavati svoj rad. Birač teško može nekome pripisati odgovornost za odluke, s obzirom na to da on ne može proniknuti kroz kompromise. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Iako je razlika između obje forme opozicije sasvim jasna, ona sa sobom nosi mnoge probleme. Izdvojit cemo samo najvažnije:
Unatoc svim navedenim sumnjama, razlika između kompetitivne i kooperativne opozicije ipak zavrjeđuje objašnjenje (...). No ipak treba imati na umu da svaka opozicija, pa bilo to tek onda kad preuzme vlast, biva prisiljena raditi kako kompetitivno tako i kooperativno. Mora ostati vjerodostojna i mora pokazati alternative. Neće više moći reći jednostavno "ne" na vladine prijedloge, pogotovo onda ako joj vlada ponudi suradnju. Ali, neće se moći upustiti ni u stalnu suradnju s vladom. Mješavina kompetitivne i kooperativne opozicije leži u biti zadataka oporbe u parlamentarnom vladajućem sustavu. "Klasično trojstvo": kritika, kontrola, alternativa (Heinrich Oberreuter) čine temelj njezina rada. Pod alternativom moraju se razumjeti kako stručne tako i personalne alternative. Kontrola znači da opozicija promatra i nadgleda rad vlade, tj. njegovu ustavnost, i da li odgovara zakonima. Kritiku ne treba shvatiti kao puku priču do u detalje, nego kao spremnost za konkretnu suradnju radi poboljšanja vladinih prijedloga. Opozicija ne preuzima te zadatke sama u parlamentu, nego se izravno obraća biračima. [iz: Savezna centrala za političko obrazovanje: Parlamentarna demokracija 1, Informacije o političkom obrazovanju Br. 227, 1993.]
|
|
|
