|
|
|
|
Shodno današnjoj upotrebi jezika, pojam "političke ideje" može se pojasniti pojmovima "državno razmišljanje" ili "misli o državi". Takvo objašnjenje koje izjednačava pojmove "politički" i "državni" za antiku bi bilo preusko. Ona nije poznavala ni apstraktni pojam "država" ni njegovo uvriježeno značenje, samo radi pojednostavljenja mi za antičke odnose vežemo riječ "stanje" koja dolazi od latinske riječi status. Prema pojedinačnim oznakama s kojima su antičke države istupale prema van, može se primijetiti da se u antičkoj "državi" u mnogo većoj mjeri osjećala osobna zajednica: atenska država bili su Atenjani, spartanska (lademonska) država Lakedemoni, a rimska država bila je rimski narod (populus Romanus). Atenski povijesničar Tukidid 413. prije Krista bilježi riječi svog zemljaka zapovjednika Nikiasa, upućene atenskim trupama "Država, to su njeni muškarci" (7,77,7). Za Cicerona su država (res publica = javna stvar) i "stvar naroda" bile identične (De re publica 1,39). A još je Augustin 410. nakon Krista tješio kršćane, nakon što je Bog osvojio vječni grad: "Rim, (tj. rimska država ne samo grad) što je to drugo nego Rimljani sami?" (Sermo 81,9). Osobni karakter države ovisio je o raspodjeli vlasti i kompetencija u odlučivanju o unutarnjim prilikama. On je vrijedio i za atensku demokraciju i za spartansku aristokraciju i službeno se nije promijenio ni u Rimu prelaskom republike u kraljevstvo. Zbog istog se razloga u grčkim kraljevstvima kralj nikada nije pojavljivao s kraljevskom titulom; kralj Filip Makedonski bio je jednostavno "Filip, sin Amyntasa". Samo su se negrčki vladari označavali svojom kraljevskom titulom te na taj način davali do znanja Grcima da kod njih osim opće vlasti zapravo nije postojala prava državna zajednica; tek su pod perzijskim utjecajam kasnije i helenski vladari uzimali svoje kraljevske titule. Ono što bi se moglo označiti državnim u takvim osobnim zajednicama sastojalo se u tome da je zajednica svojim članovima nudila unutarnje uređenje i zaštitu i od vanjskih utjecaja, te je istodobno pradstavljala religioznu zajednicu. (Fiktivno) zajedničko podrijetlo, institucije ili podrucje nisu bili konstitutivni dijelovi državnosti. Državna zajednica je, kako za samu sebe kao cjelinu tako i za pojedinačne građane, bila savez sa svrhom. Stoga su antičke teorije naglašavale korist kao jedan od najvažnijih razloga ili čak jedini razlog postojanja državnih zajednica, Aristotel je svoju Politiku počeo riječima: "Buduci da vidimo da je svaka država zajednica, a svaka zajednica je nastala radi nekog dobra ..." (...). Politička razmišljanja antike u prvomsu se redu bavila pravilima zajedničkog života unutar zajednica te su zbog toga imala mnogo više zajedničkog - za razliku od današnjih razmišljanja - s moralom, religijom i pravom, a mnogo manje s "politikom", vladanjem i službama. Pravila su činila nepisani Ustav, a razmišljanje o njima nikada nije bilo puka analiza političkog i društvenog stanja; čak ni specifična istraživanja nisu nudila "puku znanstvenost". Uglavnom se radilo o izrečenoj ili neizrečenoj kritici postojećih odnosa, što je unutar osobnih državnih saveza značilo kritiku ponašanja njihovih članova. Cilj je bio reformacija odnosa, a prema antičkom razumijevanju to je moglo značiti samo poboljšanje morala članova saveza (...). Kritika i reforma kao bitna obilježja političke ideje svijeta ukazivale su na to da su njihovi pojedinačni izrazi stajali u uskoj vezi s tadašnjom povijesnom situacijom i da se u osnovi bez poznavanja te povijesne situacije ne mogu ni razumjeti. [Klaus Rosen; preuzeto iz: Hans Fenske, Povijest političkih ideja. Od Homera do današnjeg doba, Frankfurt/Main 1987.]
|
|
|
