|
|
|
| Razvoj demokracije u novom dobuRazvoj demokracije u novom dobu igra odlučujuću ulogu za razumijevanje formi i problema današnjih demokracija. U ovom dijelu pokušat ćemo osvijetliti razvoj demokracije iz različitih perspektiva:
Za političku filozofiju novog doba odlucujuce su bile misli prirodnog prava i iz njih nastala ljudska i građanska prava. O toj se tematici detaljnije govori u tematskom kompeksu Ljudska prava.
Prosvjetiteljstvo Emancipacija čovjeka od društvenih i religioznih stega počela je u 17. stoljeću. U "doba razuma" filozofija se bavila egzistencijom čovjeka kao razumnog bića (René Descartes [1596. do 1650.]: Cogito ergo sum - Mislim, dakle, postojim). Nova slika čovjeka neizbježno je vodila pitanju kako treba izgledati političko uređenje koje povezuje slobodu pojedinca i javni poredak, kako bi se smanjili državni i društveni pritisak. U djelima Johna Lockea (1632. do 1704.), Charlesa de Secondat Montesquieua (1689. do 1755.) i Jean-Jacquesa Rousseaua (1712. do 1778.) nalazimo različite odgovore na isto pitanje o razumnom političkom uređenju. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
John Locke Locke se u svom rukopisu "Two Treatises of Government" (Dvije transakcije o vladi, 1690.) protivi opravdanju apsolutističke monarhije. Za njega političko uređenje počiva na stanju potpune jednakosti i slobode, koja je ograničena s obzirom na druge i njihovu slobodu, te neophodnosti mirnog suživota. U državu se ljudi uključuju da bi osigurali svoj imetak.
[Početak stranice] [Natrag na pregled]
Montesquieu: Raspodjela vlasti Montesquieu je Englesku promatrao kao primjer kad je napisao: "Nacija je ta ... koja kao neophodna svrha svoga Ustava ima političku slobodu". U svom najvažnijem djelu "De l'Esprit des Lois" (O duhu zakona, 1748.) opisao je despotiju kao najlošiju državnu formu. Najbolja je ona forma u kojoj građani imaju pravo raditi sve što im zakoni dopuštaju. On, ipak, vidi opasnost da i u demokraciji ta sloboda može biti oštećena. Ljudskoj sklonosti prema zloupotrebi vlasti - slično kao kod Lockea - trebalo bi staviti granice, i to u smislu kontrole i raspodjele vlasti.
[Početak stranice] [Natrag na pregled]
Rousseau: Društveni ugovor Njegova politička teorija počiva na pretpostavci da je čovjek po prirodi dobar te da u javnim prilikama mora djelovati pošteno. Smatrao je da ljudsko društvo sprječava čovjeka da se ponaša u skladu sa svojim uvjerenjima, da se čovjek "otuđio" od samog sebe, i to zahvaljujući društvu, njegovim institucijama i konvencijama. Rousseau nije koristio pojam "otuđenja" koji je Hegel koristio a marksizam popularizirao, ali predodžba o otuđenju potječe od njega. Sa svojim političkim i pedagoškim spisima Rousseau želi stvoriti uređenje slobode, jednakosti i pravičnosti.
Partije, sindikati i ostali savezi prema Rousseauovu su učenju bili inkompaktibilni. Ljudi u najgorem slučaju moraju biti prisiljeni da žele dobro i pravično, buduci da oni sami to ponekad ne prepoznaju. Oni presudu moraju podrediti zdravom razumu da bi iz općih uvida nastalo zajedništvo djelovanja svih. Rousseauova idealna predodžba je izravna demokracija bez raspodjele vlasti i reprezentacije, koju je smatrao nepotrebnom. Jasno je da je ta koncepcija danas vrlo diskutabilna. S jedne strane podržava se slobodni čovjek koji je poslušan samo zakonu, što ga je stvorio sam za sebe, a s druge strane iz Rousseauovih pretpostavki može biti izvedeno političko uređenje u kojem će građani biti u stalnoj odgovornosti prema državi i u kojem država kontrolira čak i "točno" razmišljanje. [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Američki Ustav Državne i društvene teorije 17. i 18. stoljeća unapređivale su i teorijski zasnivale demokratske pokrete, iako su bile proturiječne jedna drugoj. Svoj prvi rezultat dobile su američkom Objavom neovisnosti 4. srpnja 1776. godine. Thomas Jefferson (1743. do 1826.), kasnije predsjednik SAD-a, formulirao je Objavu neovisnosti oslanjajući se na ideje Johna Lockea. Misao da ne smije postojati vlada bez dokazivanja onih koji u njoj vladaju, postala je osnova Ustava SAD-a iz 1787./91. godine. Osnovna pravna zamisao izrasla je iz filozofije prirodnog prava iz 17. i 18. stoljeća. Od Johna Lockea proizašla je ideja o moralno zasnovanoj autonomiji i samovrijednosti čovjeka radi unapređenja pravne sfere i sfere slobode pojedinca koju je narušila država. Već je 1679. godine Britanski parlament sa Habeas-Corpus-Akte utemeljio zaštitu osobnih sloboda pred samovoljom države. Daljnje stanice na putu provedbe bile su britanska Declaration of Rights (1689.), američke Objava nezavisnosti (1776.), Ustav Sjedinjenih Američkih Država (1787./91.) i Povelja o ljudskim i građanskim pravima francuske Nacionalne skupštine (1789.) [Početak stranice] [Natrag na pregled]
Povelja o ljudskim pravima uslijedila je nakon zahtjeva Lafayettesa (1757. do 1834.), komandanta Nacionalne garde, koji je bio poznat i popularan borac tijekom američkog rata za neovisnost. Povelja je bila jedan od najvažnijih principa za liberalne i demokratske predodžbe 19. i 20. stoljeća.
Ako se želi naglasiti sadržajna razlika, osnovna prava mogu se podijeliti u tri osnovne grupe:
Osnovna prava danas su utemeljena u mnogim nacionalnim i internacionalnim dokumentima kao pozitivno pravo. (...) Na internacionalnom razini vrijede Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz 1948. godine, kao i (europska) Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950. godine. Jamstvo osnovnih prava u ovim dokumentima ne spominje njihovo stvarno ostvarivanje u internacionalnim okvirima. Sve je više dokaza da narodno pravo nema djelotvornih sankcija za kršenje ljudskih prava. [Hans-Helmuth Knütter, preuzeto iz: Savezna centrala za političko obrazovanje: Demokracija, Informacije o političkom obrazovanju Br. 165, Novo izdanje 1992.] [detaljnije podatke o ljudskim, građanskim i prirodnim pravima naći ćete u okviru tematskog kompleksa Ljudska prava na D@dalosu; tamo Vam na raspolaganju stoji cijela zbirka dokumenata, a među ostalim i spomenuta Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda iz 1948. godine]
|
|
|
