|
|
|
| Predodžbe demokracije iz Francuske revolucije: konzervatizam, liberalizam, socijalizamSljedeći tekst bavi se predodžbama demokracije nakon odlučujućeg preokreta u povijesti Europe, nakon Francuske revolucije koja je počela 1789. godine. Pojedinačno su obrađene tri središnje ideologije 19. stoljeća preko najvažnijih teoretičara: konzervatizam (Burke), liberalizam (Mill) i socijalizam (Marx). Pregled:
Francuska revolucija bila je odlučujući politički događaj u Europi novog doba. Za jedne je predstavljala nesreću, a za druge je bila pokretač za daljnje djelovanje. Ono što je svima bilo zajedničko nakon Revolucije bilo je da su svi, bez obzira na kakvoj su poziciji bili, još jedanput morali razmisliti o toj poziciji i sljedećem potezu. Europski svijet država u drugoj polovici 18. stoljeća bio je jako heterogen. U Engleskoj je od Revolucije (1688.) djelovala parlamentarna monarhija koja je bila na najboljem putu da preraste u demokraciju. Francuska je prije revolucije bila apsolutistička centralna država s raštrkanim agrarnim područijma koja su predstavljala većinu privrede. U njemačkim državama zemljoradničko je stanovništvo živjelo u velikoj ovisnosti o feudalnim knezovima, a vladar je bio monarh. Tako da nas ne treba iznenaditi da su se za različite države pronašla različita rješenja. Moderne predodžbe demokracije bile su pod jakim utjecajem isprepletenosti strogoće praktično-političkih pokreta i odgovarajućih teorijsko-filozofskih formulacija, koje su svoje ideološko profiliranje pronašle u onome što se danas označava kao konzervatizam, liberalizam, socijalizam, odnosno komunizam. Slijedi kratki pregled učenja klasika Edmunda Burkea, Johna Stuarta Milla i Karla Marxa, pri čemu je težište stavljeno na demokratsko-teorijsku relevantnost njihovih ideja i argumenata. U svom djelu "Reflectionson the Revolution in France" iz 1790. Edmund Burke je kritizirao Francusku revoluciju i i predvidio jakobinski teror. Prema njegovu mišljenju, francuski se narod pobunio predvođen sa "500 advokata i seoskih svecenika" protiv svoga kralja i cjelokupnog naslijeđenog reda, izgazio svoju tradiciju i inscenirao potpuni novi početak, umjesto da svoje političko iskustvo shvati ozbiljno. Da bi se razumjele ove izjave, potrebno je nekoliko razjašnjenja Burkeove teorije. Burke polazi od države koja predstavlja povijesno sraslu zajednicu specifičnih tradicija, običaja i navika. Političko uređenje je izraz tih predanja koja su mu potrebna zbog legitimacije. Zato država počiva na pojmu "predrasuda" koje su po smislu svakog društva neophodna, postojeća i zajednička predodžba uređenja, koje se ogladaju u simbolima, načinu ponašanja i institucijama. Te predrasude čine da čovjekove vrline postanu njegov način života. To znači odstupanje od teorija ugovora 17. i 18. stoljeća. Dakle, ne postoji više prirodno stanje kao kod Hobbesa i Lockea, država je mnogo više zajednica koja je sačuvala tradiciju u svom "prirodnom" stanju. Čovjekova priroda je, dakle, da bude socijalno i povijesno determinirano biće; on nije ni dobar ni loš nego je jednostavno rezultat svoje socijalizacije. . Izvan države nema ni slobode ni prava. Sloboda čovjeka može biti osigurana samo u državi kao reprezentaciji kroz povijest stvorenih predodžbi, uređenja i vrijednosti. Bruke svrhom države smatra koristi njenih građana, određenu Božjim stvaranjem, čime dolazimo do jezgre Brukeova konzervatizma. Bruke je duboko religiozan čovjek koji polazi od toga da je svijet Božje djelo, a država Božje sredstvo kojim čovjekovo biće lagano čini perfektinim. Revolucija u Engleskoj prema njegovu mišljenju nije bila nikakva novina, nego vraćanje na stare tradicije i restauracija ranijeg uređenja. Stalno uređenje za Brukea predstavlja osnovu dobrog uređenja. On žestoko odbija slamanje uređenja, što ukazuje na njegovu vjeru prema kojoj je postojanje aristokaracije "Božja želja", stanje koje na prirodan način izdvaja one koji su bolji. Duh novog u smislu njegova mislilaštva je pojava slabog karaktera i ograničenih glava. Sad se zatvara krug i bit će nam jasnije zašto se konzervativni reformist, tradicionalist i prosvjetitelj ovako izrazio o Francuskoj revoluciji. Brukeove argumente nisu preuzeli samo zastupnici konzervatizma, nego i katolički protivnici revolucije ili romatičari, a i Hegelova "Lukavost razuma" je vjerojatno inspirirana Brukeovim učenjem. Njegove teme su i danas djelomično relevantne i povremeno se koriste u demokratsko-teoretskim debatama, ali njegove pozicije su već odavno nadiđene. Prve osnove engleskog i europskog liberalizma nastale su tijekom svađe između Edmunda Burkea i njegova rivala u partiji Charlesa Jamesa Foxa. Dok se Burke pozivao na tradicionalno i time osnovao konzervatizam, Fox je govorio o slobodi individue pred državnim reakcijama i bilo kakvom vrstom represije. Liberalizam se ustanovio dugoročno, među ostalim i zato jer je Burke bio slijep za ekonomska pitanja. Osnivači političkog liberelizma bili su prije svega James Mill, otac Johna Stuarta Milla, i Jeremy Bentham. Ipak, tek je John Stuart Mill liberelizmu dao pravo obličje. John Stuart Mill polazi od toga da se čovjek od ostalih živih bića razlikuje svojom sposobnošću racionalnog rasuđivanja i time što može odlučiti koja će sredstva koristiti u postizanju svog cilja. Naglašavanjem čovjeka kao spontanog i izumiteljskog bića, Mill predstavlja individualizam kao ideal. Da bi se postiglo to idealno stanje, sloboda mora biti zajamcena: sloboda da se izraze vlastita mišljenje i želje te sloboda da se nešto preispita. Cilj poboljšanja pojedinca je poboljšanje društva, jer što je viši stupanj individualnosti pojedinca, to je viši stupanj civilizacije društva, a time "je veća sreća većine". Pri tome sreća čovjeka nije usmjerena na vlastitu sreću, nego i na sreću drugoga, a time i na sreću čovječanstva. Međutim, buduci da takav moral (još) uvijek nije postignut, odgajanjem i zakonima mora se postići stanje u kojem vlada sloboda, a masa odlučuje da je vode oni s najviše vrlina. Povećavanjem broja ljudi s vrlinama društvo se poboljšava, dok se jednog dana ne postigne stanje u kojem više nije potrebno vodstvo. Poseban Millov interes vezan je za pitanje kako izgleda ta prijelazna, relativno najbolja država. Osnovni problem engleskog modernog društva Mill vidi u njegovu konformitetu, koji se pokazuje u naočigled jednakim interesima, jednakim nadanjima i jednakim zanimanjima. Da bi se spriječila tiranija većine koja je ostvarena na taj način i koja je jedan od osnovnih problema demokracije, moraju se poduzeti mjere opreza koje bi štitile manjine i njihove slobode. Mill vjeruje u demokraciju, ali dok društvo ne dostigne idealno stanje, on se zauzima za reprezentativnu demokraciju kao relativno najbolju formu države. Da bi se individue i društvo poboljšali, participacija i kompetencija moraju se usidriti. Na izborima bi trebali sudjelovati svi, bez obzira na spol i socijalno stanje. Ali kompetencije on dodjeljuje samo mudrima, onima koji su puni vrlina i koji su obrazovani, bez obzira na veličinu i količinu njihova imetka. Oni trebaju samo reprezentirati narod u parlamentima, na mjestima gdje se vode javne diskusije, ukrštaju kontroverzna mišljenja i pronalazi istina. Millova reprezentativna vlada jest u neku ruku izdvojena elita, ali je vremenski ograničena. On, osim toga, zastupa sustav pluralnih izbora, pri kojem obrazovani, shodno svojim kompetencijama, dobivaju više glasova birača. Takvi stavovi su često bili kritizirani, prije svega u odnosu na vjerovanje u ovosvjetsko ispunjenje Božje volje. Za razliku od kasnijih zastupnika liberalizma, John Stuart Mill je slutio da liberalna ideologija, koja svaku predodžbu dobrog života čini osobnom stvari, upućuje na put reduciranje svijesti zbog tehničke i ekonomske eficijencije. I kod Karla Marxa rijec je o slobodi čovjeka, no on ipak ne stavlja, poput Milla, težište na individualnu slobodu pojedinca od vanjskih stega, nego na konačno ukidanje otuđenja čovjeka od samog sebe u okviru pravednog društva. Marx nije teoretičar demokracije u užem smislu te riječi, iako su njegovi središnji aspekti kritike kapitalizma i buržoazije demokratsko-teorijski zanimljivi. U njegova najpoznatija djela ubraja se "Manifest Komunisticke partije", koji je, zajedno s Friedrichom Engelsom, napisao 1848. godine po nalogu Saveza komunista, kao i njegovo glavno djelo "Kritika politicke ekonomije", kojim se bavio do svoje smrti 1883. godine. Engels, koji je nakon Marxa živio još 12 godina, pokušao je sustavno dovršiti "znanstveni socijalizam", što je dalo dovoljno mjesta za pogrešne interpretacije marksističke teorije koje se i danas pojavljuju kao pogreške. Do toga je dovela s jedne strane nepotpuna i nekritička edicija, a s druge kreativna recepcija kasnijih socijalista i komunista. Osim toga, Marxovi spisi nisu zatvoreni filozofsko-teorijski sustav, nego prikazuju razne razvoje i slomove pa zbog toga kratko predstavljanje ne može dati pregled njegovih središnjih tema i pozicija.
Propast kapitalizma Marx i Engels objašnjavaju na sljedeći način: U kapitalizmu radnici postaju degenerici proizvoda svog vlastitog rada i time otuđeni sami od sebe, postaju pukim instrumentom proizvođačkog faktora. Razvojem industrijalizacije bit će pogođen veliki dio društva, a "proletarijat" koji se razvio u revolucionarnu klasu širit će se tako dugo dok kontradikcije ne postanu tako velike da dovedu do izbijanja revolucije, kao posljednje u povijesti svijeta. Komunisti koji samo imaju uvid u uvjete, kretanje i opće rezultate proleterskog pokreta, mogu se promatrati kao oni koji ubrzavaju povijesno neophodne razvoje. Kako bi trebalo izgledati novo društvo nakon posljednje revolucije, nepoznanica je koju se ne pronalazi ni u jednom marksističkom spisu. Razočaran tijekom revolucije 1848. godine, Marx se okreće ekonomiji i pokušava uspostaviti razvojne zakone kapitalizma, u kojima određuje pojmove kao kapital, svojima, rad, novac, roba ili tržište. U središtu još stoji problem otuđenja čovjeka i traganje za putem ukidanja tog otuđenja ukidanjem vlasništva. Sigurno je Marx cinio pogreške u nekim od svojih razmišljanja. Primjeri za to su materijalistička povijest filozofije centrirana na klasnoj borbi ili proleterska revolucija kao odgovor na antagonizme kapitalističkog društva. Ipak, njegove teze o neophodnosti neprekidnog širenja tržišta i o problematici otuđenja i danas su značajne.
|
|
|
