Sljedeći tekst razrađuje osnove i elemente političke filozofije novog doba. Šta se promijenilo početkom novog doba? Koje mislilačke figure su se pojavile? Kakva slika svijeta je u osnovi novog doba? 

[Početak stranice]

Aristotel je osnovao političku filozofiju kao posebnu disciplinu. Njegovi principi imaju obrazovnu snagu čije se djelovanje može primijetiti i danas. Mnogi Aristotelovi pojmovi pojavljuju se ponovno u novom dobu. Ipak, se ne smije previdjeti da je politička filozofija novog doba u svojim principima pretrpjela izuzetne promjene. Pri tome se mijenjalo i značenje političkog.

Čovjek je za Aristotela po prirodi političko biće jer najbolje djelo čovjeka je polis - država. Aristotel bit čovjeka  potpuno vidi u njegovu djelovanju. To djelovanje je konačna svrha čovjekova nastojanja, onoga zbog čega postoji čovjekova volja. On čovjekovo djelovanje određuje od njegova kraja. Ne pita: "Što bi čovjek trebao uciniti? Gdje su granice njegovih mogućnosti?" Njegovo pitanje je mnogo dublje: "Kakvo djelo je čovjek u stanju napraviti s obzirom na snagu koju mu je podarila priroda?  Koji su to uvjeti koji mogu unaprijediti ili spriječiti djelovanje čovjeka?" Aristotel, dakle, polazi od već predviđenog djela kao cilja čovjekova djelovanja. Iz toga izvlači ljudske sposobnosti koje su neophodne za ostvarivanje cilja. 

Suprotan postupak gore opisanom polazi od analize čovjekovih sposobnosti kretanja prema cilju koji je vrijedan stremljenja i koji je, čini se, moguće ostvariti. U prvom se slučaju čovjekove mogućnosti prilagođavaju prema predviđenom djelu, a u drugom slučaju bivaju odmjerene, ne vežu se za specifično djelovanje, nego se vežu za kruženje i granice učinkovitoga. Time se bit čovjeka ne određuje njegovim djelom, koje može provesti zahvaljujući svojoj prirodom danoj snazi, jer čovjek se jednostavno ne može odrediti specifičnim djelom. Mnogo više se to određuje mogućnostima koje su realne; one se moraju ograničiti od nemogućeg, onog što će ostati nedostižno. 

Prvo pitanje zaboravlja činjenicu da je svijet jedna već predodređena kuća u kojoj sve može pronaći svoje prirodno predodređeno mjesto. To prirodno mjesto određeno je djelom pojedinca, koje on postiže snagom svoga postojanja. To je Aristolelova koncepcija kosmosa. 

Nasuprot tome, drugo pitanje polazi od toga da se ljudska sposobnost ne može vezati za neko određeno djelo; ovo je uvijek krajnji zaključak i zbog toga se može mijenjati, poboljšavati i proširivati. Time svijet nije završena uređena kuća, nego građevina na kojoj se stalno nešto radi, i to ne na završetku projekta nego na njegovu stalnom poboljšanju. Granice tog rada mogu se tražiti samo u kraju ljudske djelatnosti i u prilagodljivosti građevinskog materijala. Unutar tih granica mogući su stalni napreci i poboljšanja. Građevinari pritom imaju osjećaj kakav ga imaju vojskovođe koje se kreću po tuđoj teritoriji. Svaka nova granica koju oni pobjednički osvoje za njih je samo ograničenje njihovog djelovanja te je žele što prije prijeći. To je osnova filozofije novog doba. Za Aristotela je osnovni afekt koji daje razloga daljnjem filozofiranju čuđenje zbog dobrog i lijepog uređenja svijeta. U novom dobu taj afekt predstavlja sumnja u sposobnosti čovjeka da nadmaši svoje mogućnosti i prijeđe granice koje bi mu donijele veću slobodu. 

[Početak stranice]

René Descartes (1596.-1650.) prvi je predstavio novovremenske načine objašnjenja filozofije, i to u svom djelu "Meditacije o prvoj filozofiji" (1641.) 

(...) Sve dostupno ljudsko znanje mora se podrediti kritičkom ispitu. Metoda tog ispita je sumnja i pitanje točnosti danog znanja. Što je osnova izvjesnosti i istine ljudskog znanja? Decartes traži odgovor na to pitanje. 

(...) Predstavljen je samo jedan slučaj. Ako tvrdim da je krug četverokutan, onda imam dobar razlog da na temelju dosadašinjih znanja tu tvrdnju dovedem u pitanje. Ali, ono što ima smisla u toj tvrdnji, jest da sam sam ja taj koji je tvrdnju doveo u pitanje. Ono Ja koje nešto - nebitno da li je ta izjava točna ili netočna - je korijen i razlog svih izjava, a samim tim i izvjesnosti i neizvjesnosti, točnosti i pogreške. Time je otkriven razlog, nepoljuljana osnova sveopćeg znanja: samoizvjesnost mislilačkog Ja. Ta samoizvjesnost mislilačkog bića znalačkog Ja po Decartesu je - što je loše - nedvojbena; ona je tlo, uvjet za mogućnost svih dvojbi. "Mislim, dakle postojim" (cogito, ergo sum) je princip svog ljudskog znanja, a time i filozofije. 

Metoda novih osnova filozofije je ponovno vraćanje čovjeka samom sebi, odmjeravanje vlastitih mogućnosti, da bi se na taj način povukla granica između ostvarivog i neostvarivog. Postupak vraćanja samog sebi naziva se refleksija.  

Ja, koje se ustanovljava kao mislilačko biće, leži u osnovi svega znanja. Takvo Ja koje leži u osnovi svega na latinskom jeziku se zove sub-iectum. Zbog toga filozofiju novog doba, koja polazi od onoga što je u osnovi, s pravom nazivaju filozofijom subjektiviteta. 

[Početak stranice]

(...) Kod Descartesa je u središtu teorijska filozofija, metafizika. Nova forma potvrđivanja filozofije subjektiviteta tiče se i praktične filozofije. Iz čovjeka kao Ja koje se reflektira u pogledu na njegove sposobnosti mora se osnovati i politička i praktična filozofija.  

(...) Politička filozofija subjektiviteta vraća se čovjeku i pita se šta je potrebno za njegov državno uređen suživot s ostalim ljudima. Na to pitanje ona odgovara jednim mislilačkim eksperimentom. Taj ekperiment odvaja čovjeka od svega što mu je ponuđeno državno uređenim životom i stavlja ga u stanje bez države, u jedno prirodno stanje. U njemu se počinje buditi čovjek slobodan od svih državnih ograničenja; on pokazuje svoje pravo lice, stremljenje prema samoodržanju. Kao čovjek koji ima nagon za samoodržanjem svaki čovjek je jednak onom drugom. Za razliku od Aristotela, koji prihvaca prirodnu nejednakost ljudi a dopušta da postoji jednakost među građanima iste države, filozofija novog doba ne prihvaca da su svi ljudi po prirodi jednaki; činjenica da posebne individue u trenutku rođenja nisu jednako obdarene tjelesnim i duhovnim sposobnostima ne utječe ne princip jednakosti životnih uvjeta, na stremljenje prema samoodržanju. Ali ako bi svaki čovjek bez ikakvih ograničenja u smislu osiguranja i optimiranja održanja života stremio prema tome, ta nekontrolirana konkurencija vodila bi u stanje nesigurnosti i opasnosti. Tako da se čini neophodnim da se to stremljenje ograniči promjenljivim granicama, da bi se ostvarilo stanje mira i sigurnosti, državno stanje.

Polaznu točku utemeljenja države čini, dakle, čovjekovo odobravanje njenog utemeljenja, pri čemu samoodržanje ostaje u središtu. Prema tome je li čovjek pesimistično i agresivno ili optimistično i društveno biće, određuje se i koncepcija države. U svakom slučaju, država je ta koja mora osigurati provedbu utvrđenih mjera, pa bilo to i silom. Pesimistična antropologija počiva na državi koja ima sve moguće oblike sile. Optimistična antropologija oslanja se na povjerenje građana u državu, koja pravedno vlada, tako da se mora upotrebljavati samo minimum državnih zabrana. 

Politička filozofija subjektiviteta polazi od bitne značajke čovjeka, od političke antropologije. Iz nje proizilazi neophodnost države kao jamca sigurnosti samoodržanja, kao jamca slobode čovjekova suživota s drugima, pri čemu je stupanj moći države izravno ovisan o stupnju prihvaćanja države od građana. 

Kako je Aristotel odredio dobar život čovjeka kao svrhu postojanja države, tako je danas u novom dobu cilj suživota ljudi u državno organiziranoj formi sigurnosti samoodržanja, sigurnosti mira. Osiguranje mira je osnovni razlog legitimacije države u novo doba: prije svega osiguranje mira u unutrašnjosti, dok osiguranje mira prema van samo pod određenim okolnostima spada u kompetencije jedne države. 

[Početak stranice]

Kako se postiže prelazak iz prirodnog stanja u državno stanje? Odgovor filozofije novog doba glasi: zaključenjem ugovora. U tom ugovoru ograničava se sloboda pojedinca na osiguranje samoodržanja, i to tako da individualna sloboda svih itekako može postojati. Svatko odustaje od svojih bezgraničnih prava, prihvaca ograničenja, a time dobiva kako sigurnost tako i miran zajednički suživot. Svaki čovjek ima prirodno pravo na samoodržanje. To pravo ne može biti ukinuto; tako da neotuđiva prava svih ljudi mogu postojati i ostvarivati se jedna uz druge. Ograničenja se kodificiraju u zakonima. Postoji neotuđivo prirodno pravo čovjeka, ali ne postoji prirodni zakon; jer zakon, ograničenje slobode, počiva na zajedničkom dogovoru - na društvenom ugovoru. 

U prirodnom pravu svatko stremi prema optimalnom osiguranju svog samoodržanja, što vodi do konflikata među sudionicima jer svatko zastupa samo svoju stranu. Sudionici svoje interesne konflikte ne mogu srediti neposredno. Zbog toga oni smatraju da je neophodno da se slože u sljedećem:  

prvo, u općim pravilima posredovanja u konfliktu, u zakonima; 

drugo, u odluci da postoji interesno neutralna instanca, koja je u stanju donijeti odluku koju interesne strane moraju ispoštovati. 

U novom dobu podrijetlo države je zamišljeno po ovom sudačkom modelu: država se uređuje kao neutralna vlast koja posreduje u konfliktima i tako osigurava miran suživot njenih građana. Neophodna su dva uvjeta: s jedne strane potrebna je vladavina zakona; a s druge strane vladavina zakona mora postati institucija u obliku monopoliziranja prava na primjenu fizičke sile. Toj instituciji pripadaju zadaci jamcenja provedbe sudskih odluka po slovu zakona; a za to su joj potrebna sredstva vlasti. Novovremenska konstitucija države zbog toga mora biti pravna konstrukcija: politička filozofija postaje učenje o pravu, a legitimna i razumom opravdana država je pravna država. 

Osnivanje države ugovorom počiva na dva pravna akta. U prirodnom stanju vlada socijalni kaos, koji ni u kom slučaju nije podređen reguliranim pravilima. Ljudi se zbog toga moraju složiti da žele živjeti u zajednici koja je regulirana zakonima. Dakle, mora se ostvariti ugovor o ujedinjenju (pactum unionis), čime se ljudi ujedinjuju u političkom tijelu. To ipak nije dovoljno. Mora se formirati još jedna državna vlast koja bdije nad održanjem donesenih pravila i zakona te ih provodi. Nakon Ugovora o ujedinjenju mora slijediti Ugovor o podređivanju (pactum subiectionis) koji dopunjava Ugovor o ujedinjenju. Sada je jako teško sažeti oba ugovora, a u povijesti političke filozofije novog doba razvijeni su vrlo heterogeni modeli, pri kojima su konstukcije između stupnjeva podređivanja i vrste ujedinjenja bile različite, od autoritativnih do demokratskih modela države.  

[preuzeto iz: Eberhard Braun/Felix Heine/Uwe Opolka, Politička filozofija. Priručnik. Tekstovi, analize, komentari, Reinbek 1984.]

[Početak stranice]

Teme:   Ljudska Prava  I  Uzori  I  Demokracija  I  Partije  I  Europa  I  Globalizacija  I  Ujedinjeni narodi  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    I    Pedagogija mira    I    Metode

        

Ovu on-line ponudu iz područja političkog obrazovanja razvilo je i pripremilo društvo agora-wissen. To je stuttgartsko društvo za političko obrazovanje i promicanje znanja o novim medijima (GbR). Ako imate nekih pitanja ili sugestija, obratite nam se putem e-maila.