|
|
|
| Sljedeća dva teksta bave se epohom koja se po svim pravilima naziva srednji vijek i razvojem demokracije u tom razdoblju. Prvi kratki tekst bavi se problematikom djelovanja demokracije u srednjovjekovnim gradovima, dok se drugi tekst bavi problematikom pojma srednj vijek.
U europskom srednjem vijeku u svim su se političkom oblicima mogli primijetiti, jedan do drugoga, monarhistički, aristokratski i demokratski principi. Demokratsko određenje imali su uglavnom gradovi koji su imali aristokratske ustave. Zanatlije i njihovi savezi (esnafi) u oštrim su borbama pokušavali dovesti u pitanje gradsku vlast patricija, koji su uglavnom bili trgovci. Slojevi građana koji nisu imali naikakav posjed i dalje su bili bez politickog utjecaja. Princip da u gradu nema neslobodnih ("Gradski zrak čini slobodnim") i da gradska uprava zastupa blagostanje cjeline utjecao je na izgradnju svijesti građanstva, koje se po svom samorazumijevanju i po svom pravnom položaju jasno razlikovalo od ovisnih "podanika" apsolutističke monarhije. [Hans-Helmuth Knütter, preuzeto iz: Savezne centrale za političko obrazovanje. Demokracija, Informacije o političkom obrazovanju Br. 165, Novo izdanje 1992.]
Rektor gimnazije Christoph Cellarius (1634.-1707.) dva puta je uzimao svoj dnevnik stare povijesti; prvi put (1675.) vodio ga je do rođenja Krista, drugi put (1685.) do Konstantina. Cellarius je najprije pratio netaknutu povijesnu periodizaciju svjetske povijesti, koja je razvijena u partistici - kako je Dionysius Exiguus oko 525. godine spominje - a u Srednjem vijeku masovno se počela koristiti te i danas određuje naše doba - "nakon Kristova rođenja". Godine 1685. Cellarius je upotrijebio podjelu razdoblja humanistički shvaćene obrazovne povijesti na antiku, srednji vijek i novo doba, te ju je - prvi put univerzalno-povijesno i uopćeno - projicirao na povijest država. Vrijeme od Konstantina do osvajanja Konstantinopolisa Cellarius je (1966.) opisao kao "barbarska stoljeća" - medium aevum. Time je (1693.) završio predstavljanje novog doba - historia nova. S takvom, tada proročanskom podjelom epohe povijesti svijeta, Cellarius je u pisanju svjetske povijesti sam napravio jednu epohu. Njegova epoha se izborila za svoje mjesto, iako s više uspjeha nego prava. Jer ona nije pravedna prema trima područjima vladavine i prema trima kulturama, koje su se pojavile u antičkom svijetu Sredozemnog mora, dakle prema grčko-bizantskom, islamsko-arabijskom i latinsko-franačkom podrucju. Ta podjela vrijedi samo za posljednje podrucje jer prvo ne poznaje "novo dova", a drugo ne poznaje "antičko doba", tako da "srednje" za njih i nije "srednji vijek". Pojam srednji vijek, dakle, ne ispunjava potrebne pretpostavke da bi bio jasan i točan, nego označava samo otprilike i vrlo grubo računatu vremensku granicu koja se u različitim teritorijalnim granicama i zbog različitih razloga pomice tamo-ovamo, ponekad i za nekoliko stoljeća, a u povijesti okvirno obuhvaca tisućljeće nakon Rimskog Carstva. U ovom okvirno određenom srednjem vijeku svaka od tri kulture-nasljednice po svom je u sakralnim erama brojila godine u odnosu na kraj helenističke povijesti: Bizant godine postojanja svijeta i godine vladanja trenutacnog kralja, dakle, godine vladavine Boga svijetom i godine vladavine njegova zastupnika; Zapad je uzeo godine trajanja novog saveza kao srednje vijeme između nastanka čovjeka i uskrsnuća Krista; Islam godine postojanja religiozno-političke zajednice muslimana, što je počelo emigracijom (hadžom) proroka u Medinu. Povijesno tumačenje i ovdje, kao i tamo, određuje povijesnu egzistenciju te je stoga obvezujući okvir za političko djelovanje i razmišljanje. Tako izgleda politika u praksi, a u teoriji "na kraju krajeva" određena je religijom. Religija određuje povijesne zadatke za politiku: zaštitu i širenje prave vjere. Političke zajednice se zbog toga odmah formiraju kao vjerske zajednice, one koji su druge vjere treba trpjeti u tim zajednicama, ali im ni u kom slučaju ne treba dopustiti da vladaju. A opet, s druge strane, politika diljem svijeta prati misionarski zadatak monoteističkih religija (usporedba: Matth. 28,19f.; Kur'an 34,27) s idejom monarhističke vladavine svijetom sa zahtjevom ili samo s fikcijom. Ipak, iz tih teoloških premisa politike u bizantskom, islamskom i latinskom kulturnom prostoru nisu proizašla jednaka djelovanja. [Dieter Mertens; preuzeto iz: Hans Fenske u.a., Povijest političkih ideja. Od Homera do današnjice, Frankfurt/Main 1987.]
|
|
|
