|
| |
|
|
Teorija identiteta i konkurentna
teorija (I)
|
Bitno značenje za zapadnjačka učenja o demokraciji
čini razlikovanje između teorije identiteta i konkurentne teorije
demokracije. To je razlikovanje dugo izazivalo znanstvene
diskusije, a danas je ono pokazatelj za dalju diskusiju, iako se povećao
broj kritičara, jer je, kako kažu, suprotno stajalište zarobljeno u
ideologiji i pojednostavljeno.
 |
Teorija homogeniteta koju je njegovao Rousseau orijentira se prema jednoj
homogenoj (jedinstvenoj) volji naroda i prema već definiranom
blagostanju ("identitarna" teorija demokracije). Ona legitimitet interesnih
konflikata smatra pogrešnim, prema njoj demokracija znači identitet vladara i onih kojima se vlada.
Reprezentativni princip se u osnovi zloupotrebljava: "volja
naroda" se ne može zastupati. Ne dovodi se u pitanje demokratski
zahtjev modela koji podrazumijeva politički aktivnog građanina -
opasnosti koje se nalaze u njemu samom jasno se mogu vidjeti. Pokušaj da se
uspostavi jedinstvo naroda u jednoj državi, da se to jedinstvo održi i da
se različiti interesi jednostavno potisnu, u ekstremnom slučaju
prelazi u totalnu vladavinu. Od toga je nastao pojam "totalitarna
demokracija". "Vođa" ili "partija"
provodi u djelo opću volju jedanput označenu kao pravilnu.
Odstupanja ili opozicijska stremljenja slove kao hereza. Ljudi trebaju biti prisiljeni na svoju sreću. |
|
Konkurentna teorija demokracije, koja se šiti od
anglosaksonskog modela demokracije, polazi od postojanja i
opravdanja različitih interesa. Političko obrazovanje volje u
pluralističkom društvu treba proizlaziti iz otvorenog procesa rasprave između
heterogenih grupnih interesa, pri čemu je potreban minimum zajedničkih
uvjerenja. Na temelju raznolikosti i mnogobrojnosti mišljenja te na temelju
socijalnih konflikata ne može postojati apsolutno točno rješenje.
Stoga princip većine vrijedi kao osnova za donošenje odluka. Konačno,
ne smije se provoditi "tiranija većine" koja se ne drži
pravila igre demokracije, koja povređuje neotuđiva
ljudska prava, jer ni većina nije oslobođena nedostataka. Izražena
zaštita manjina u ovakvom shvacanju demokracije (...) jedan je od konstruktivnih sastavnih dijelova. Izabrani zastupnici koji u
svom službovanju nisu vezani za zahtjeve stoje nakon isteka svog legislativnog
razdoblja pred biračima koji procjenjuju njihov rad.
Time demokracija u ovom smislu ne znači vladavinu naroda
nego vladavinu uz odobrenje naroda. Time je konkurentna teorija usmjerena
prema reprezentativnom shvacanju. . |
[Eckhard Jesse, iz: Savezna centrala za političko
obrazovanje: Parlamentarna demokracija 1, Informacije o političkom
obrazovanju Br. 227, 1993.]
[Početak
stranice]
Uz sljedeći tekst na raspolaganju vam stoje i tri dijagrama koji
prikazuju različite značajke oba tipa teorije demokracije:
[Početak
stranice]
|
|
Teorija identiteta i konkurentna
teorija (II)
|
Teorija identiteta polazi od pretpostavke jednog identiteta vladara i onih
kojima se vlada. Ona se oslanja na postulat Jean-Jacquesa Rousseaua da se u
zakonu ne treba ogledati volja većine (volonté de tous), nego opća
volja (volonté générale).
Ta je opća volja po Rousseauu objektivno prepoznatljiva i jedinstvena.
Odlučujući trenutak teorije identiteta za praksu sastoji se u tome da
jedinstvo vladara i onih kojima se vlada ne dopušta nikakve posebne interese
i posebne grupe. Zastupnici antipluralističkog državnog uređenja kao
demokratsku legitimaciju prihvacaju samo plebiscit (izjašnjavanje naroda putem
glasanja), a odbijaju sve "intermediarne vlasti" kao što su partije i
savezi. Oni slove kao nositelji (vlastitih) posebnih interesa, čije
djelovanje uništava jedinstvo vladara i onih kojima se vlada. Oni svoje predodžbe žele ostvariti u savjetničkom
sustavu vezanom za imperativni
mandat. Imperativnim mandatom delegirani (savjetnici) izravno su ovisni o
zahtjevima i uputama birača i samim tim ih se u svako doba može opozvati ("Recall").
U najmlađoj povijesti pokazalo se da se u stvarnosti, pozivajući
se na identitet vladara i onih kojima se vlada, "jedinstvena volja
naroda" provodi silom, što je dovelo do oba totalitarna sustava:
nacionalsocijalizma i komunizma.
Suprotno teoriji identiteta, konkurentna teorija - razvijena u anglosaksonskim
zemljama - zasniva se ne na jedinstvenoj volji naroda nego na različitim
ineresima i interesnim grupama. Joseph A. Schumpeter
(1883. do 1950.) opisuje ovu teoriju:
"Demokratska metoda je ono uređenje institucija za
donošenje političkih odluka u kojem pojedinci putem konkurentne borbe za
glasove naroda dobivaju mogućnost odlučivanja."
Rijec je o pragmatičnoj metodi koja počiva na spoznaji da stanovništvo
jedne površinom velike države zbog svog velikog broja i raznolikosti nije u
stanju vladati samo sobom nego je upućeno na reprezentiranje putem
parlamenta koji se sastoji od partija izabranih na slobodnim izborima. Sadržajno
jezgro konkurentne teorije nalazi se u velikoj mjeri u novijoj teoriji
pluralizma, čije se osnovne značajke mogu sažeti ovim redom:
|
Različiti interesi koji postoje unutar jednog društva se prihvaćaju. |
|
Zajedničko dobro ne može se odrediti unaprijed (a
priori). |
|
Zajedničko dobro je rezultat do kojeg se dolazi nakon (a posteriori)
postignutog kompromisa u političkoj konkurentnoj borbi. |
|
Izjednačavanje različitih interesa moguće je samo kod
minimalnog konzensa i to putem pravila (svjetski poredak). To znači da
grupe koje djeluju politički moraju biti sposobne i spremne na
kompromis. Ako oni u politiku uđu boreći se za prevlast u svijetu,
promatrajući političkog protivnika kao neprijatelja i želeći
ga pobijediti, uništena je osnova pluralističkog političkog uređenja. |
|
Uloga države u pluralističkom društvu u biti se sastoji u tome da
stvori uvjete za izjednačavanje te da pazi na održanje pravila
igre. |
[Hans-Helmuth Knütter, iz: Savezna centrala za političko
obrazovanje: Demokracija, Informacije o političkom obrazovanju
Br. 165, Novo izdanje 1992.]
[Početak
stranice]
|
