Definirati "demokraciju" vrlo je težak zadatak. Ona se kroz povijest razvijala, danas ima više oblika, a govori se o više tipova demokracije. Treba razlikovati dva načina prilaza demokraciji: teoriju identiteta i konkurentnu teoriju demokracije. Od mnoštva pokušaja definiranja demokracije, ograničit cemo se na tri reprezentativna:

[Početak stranice]

[na grčkom "demokracija" = "vladavina naroda"]. To je državna forma u kojoj vlast proizilazi iz naroda i narod je izravno ili neizravno izvršava. Demokracija se u Europi razvila najprije u grčkim gradovima-državama, kao izravni i neposredni oblik demokracije. 
(...) Moderna demokracija izrasla je najprije iz kalvinističkih shvacanja 17. stoljeća - posebno u Škotskoj, Engleskoj i Nizozemskoj, gdje se općina pojavila kao nositelj religioznog i političkog života - prema učenju prosvjetiteljstva, posebno prema njegovu promatranju slobode i jednakosti svih te prema normativnom značenju razumnog razmišljanja pojedinca o državi i društvu. Kao osnova pojavila su se učenja  J. J. Rousseaua o suverenitetu naroda kao o nedjeljivom i neotuđivom pravu naroda.
(...) Prva moderna demokratska država bile su Sjedinjene Američke Države (SAD), dok je u Europi država na demokratskim principima prvi put osnovana u Francuskoj revoluciji. 
(...) Uostalom, demokratska forma države čak se i na zapadu veoma razlikuje od države do države. U prvom redu postoji podjela na plebiscitarnu i reprezentativnu demokraciju. Katrakteristika plebiscitarne demokracije je mogućnost neposrednog izjašnjavanja naroda o nekom pitanju putem glasovanja, bilo da je rijec o izboru najvišeg državnog organa ili o mogućnosti da se najprije zahtjevom za izjašnjavanje naroda o nekom pitanju, a potom i glasovanjem ili izravnom odredbom državnog organa o izjašnjavanju naroda, narod učini zakonodavnom vlašću. Ipak, i pri takvoj konstrukciji normalna zakonodavna vlast ostaje u nadležnosti parlamenta. Dakle, kod plebiscitarnih odluka rijec je uvijek o rijetkim iznimkama. Takve iznimke veoma su česte u Švicarskoj.  U reprezentativnim demokracijama svako izjašnjavanje naroda putem glasovanja  o nekoj odluci je isključeno. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

(...) Daljnju bitnu razliku nalazimo između parlamentarnih i neparlamentarnih demokracija. Pod parlamentarizmom u tom slučaju ne treba smatrati postojanje i funkcioniranje parlamenta, nego ovisnost vlade o povjerenju legislative prema njoj. Suprotan tip tome čini SAD. Tamo predsjednik - koji ima dvojaku funkciju, državnog čelnika i šefa vlade - ni u kom slučaju ne ovisi o povjerenju Kongresa; Predstavnički dom i Senat ne mogu prisiliti predsjednika na predaju dužnosti i povlačenje.   
Ti osnovni tipovi ostvarivanja demokratske države jasno nam daju do znanja kakve sve razlike postoje u pojedinim slučajevima. Različitosti nacionalnih tradicija te drukčije socijalne prilike, kao i razlika u prosuđivanju pojedinačnih načina ponašanja, uvjetuju pojavu demokracije kao zadatka Novog doba, za koje postoji mnoštvo različitih formi. Iza osnovnog pricipa da je državna vlast u rukama naroda, a ne u rukama neke privilegirane klase ili grupe, krije se mnogo mogućnosti i putova za ostvarenje najrazličitijih formi demokracije. Zbog toga je demokracija, u svako doba, za svaki narod, jedan poseban, različit zadatak.  

[preuzeto iz Bertelsmann Discovery Lexikon 1997.]

[daljnji materijali: Citati, Dijagram, Tipovi demokracije, teži pojmovi objašnjeni su u Glosaru]

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

[Hans-Helmuth Knütter]

Zašto se danas bavimo temom demokracije? Od 1945. godine u Europi, ali i u državama na drugim kontinentima, zabilježeno je proširivanje zapadnjačke liberelne forme demokracije na uštrb autoritativnih oblika vlasti. Godine 1945., s katastrofom nacionalsocijalizma i fašističke diktature, činilo se da je kriza liberalne demokracije prevladana, nakon što je od 1922. do 1939. godine morala trpjeti poraz za porazom. Mnogobrojne zemlje diktatura - Španjolska, Portugal, Grčka, Čile, Argentina, Urugvaj - u posljednjem desetljeću postale su demokracije i cinilo se da se raspadom "realsocijalističkih" sustava istočne i srednje Europe 1989. godine pobjeda demokracije proširila na cijeli svijet. Upravo na tom primjeru pokazuje se potreba kritički orijentiranog bavljenja demokracijom. Te demokracije doživljavaju se kao "narodne" ili "socijalističke" demokracije. Od trenutka kad su marksizam i lenjinizam kao jedini idološki principi zamijenjeni pluralizmom, a centralno usmjeravana privreda socijalnom tržišnom privredom, princip demokracije, individualne slobode i socijalne sigurnosti postao je jasniji. Mnogi ljudi imaju poteškoća da u sebi savladaju političku i socijalnu promjenu te da prihvate novu formu demokracije. Iz toga, upravo u ovom trenutku prividnog trijumfa, izrastaju nove opasnosti, kojih se mora biti svjestan. To se najbolje događa tijekom prizivanja povijesti nastanka demokracije u sadašnjost, demokracije koja je u svom postojanju doživjela mnogobrojne preobražaje. Njeno postojanje je u stalnoj opasnosti jer nema političkog reda koji počiva na jakom konzensu. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

(...) Ne samo neznanje, nego i pogrešna i idealizirana slika harmonične demokracije može dovesti do razočaravajućih rezultata, kada usporedba ideala i stvarnosti dovede od primjećivanja - a ništa drugo se ne može očekivati - da slika stvarnosti nije ni blizu ideala. Demokracija je nešto što je nastalo kroz povijest. Ona je razvijala različite forme postojanja i dalje će se mijenjati. Ovdje cemo pokušati predstaviti demokraciju u njenom razvoju i razjasniti da nije rijec o idealnom političkom uređenju države i društva, ali da je danas samo na taj način moguće političko-društveno uređenje dostojno čovjeka i sukladno principima pravne države. 
Opasnost za demokraciju, dakle, nije u pobjedi diktature nad njom, mnogo veća opasnost je u ideološki zaslijepljenom masovnom ludilu. Demokracija može, dakle, biti nadiđena na prividno demokratskom putu i prerasti u svoju suprotnost, u vladavinu ideološke nepravde koja je sama sebi opravdanje. Ta opasnost prepoznata je već u antičko doba.  
Iako je svakome poznata riječ "demokracija", pronaći detaljniju definiciju iznimno je teško. Objašnjenje izvedeno iz riječi koja potječe iz grčkog jezika i koja u prijevodu znači "vladavina naroda" ne vodi nas mnogo dalje jer su se odnosi od antičkog doba pa naovamo mnogo promijenili i nije baš sasvim jasno što znači "vladavina naroda".  
Činjenica je da postoje različite forme demokracije. Dok se u malim preglednim upravnim jedinicama antičkog grčkog polisa skupljao "narod" (a to je tada značilo samo slobodni muškarci) i glasovanjem odlučivao, danas stojimo pred problemom prostorno velikih država, gdje nam je potrebna međuuprava. Opunomoćenici koji u ime naroda imaju vlast i koji su neophodni moraju biti kontrolirani i u svojoj funkciji vremenski ograničeni. Pritom postoji opasnost da opunomoćenici birača, dakle, poslanici i partije izgube vezu s biračima, što može dovesti do vladavine elite narodom, eventualno u ime naroda. U DDR-u i u drugim zemljama Istočnog bloka postojala je takva "narodna demokracija" koja je u stvarnosti bila vladavina partijske birokracije. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Osnovni problem demokracije je jaz između slobode pojedinca i njegove vezanosti za cjelinu (državu ili društvo). Sloboda pojedinca tim se vezanjem za političko uređenje ograničava, a s druge strane uređenje je ono koje omogućava ostvarenje slobode. Sloboda bez vezanosti vodila bi do prava pesnice. Pretpostavka "vladavine naroda" polazi od shvaćanja da je, za razliku od vladavine nekoliko moćnika nad podređenima, narod koji vlada samim sobom slobodan. Abraham Lincoln (1809. do 1865., 16. predsjednik SAD-a 1861. do 1865.) izrazio je taj princip u svojoj Gettysburg-Address od 19. studenoga 1863. riječima: "Government of the people, by the people, for the people...". Svoju legitimaciju demokracija nalazi u pretpostavci suvereniteta naroda. 
Pojam suverenitet kao izvor svih prava uveo je u 16. stoljeću francuski državni teoretičar Jean Bodin (1530. do 1596.). U vrijeme apsolutnih monarhija vladar koji je svoj legitimitet dobivao od "milosti Božje" bio je suveren, a u demokraciji je narod onaj u čije se ime vlada i narod je onaj koji na vladara prenosi ovlasti. U demokraciji vladaju zakoni, ne ljudi nad ljudima. Zakoni se moraju donositi shodno uređenju i moraju se objavljivati da bi se građani upoznali s njima i mogli ih poštovati. Ne smiju postojati tajni zakoni. Pojam pravne države u bliskoj je vezi s pojmom demokracije. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

Sljedeća pretpostavka demokracije je jednakost svih građana. Mnogo je rasprava o tome šta pojmom jednakosti u stvari obuhvaca i dokle ona  može ici a da ne ugrozi slobodu. Ono oko čega nema rasprave je jednakost građana pred zakonom. Ne smiju postojati posebna prava ili posebni sudovi koji su nadležni samo za pojedine klase ili grupe. Pravna država mora osigurati jednake šanse za sve, jer slobodi prijeti opasnost ako su socijalni i ekonomski uvjeti suviše nejednaki. Kritičari ovdje uvode novu tezu: da je pokušaj uspostavljanja široke ili potpune jednakosti neprirodan jer ne uzima u obzir prirodnu raznolikost ljudi te da se potpuna jednakost može uspostaviti samo nedemokratskim sredstvima. 
U demokraciji se vlast povjerava općim, jednakim, slobodnim, tajnim i izravnim izborima, i to samo na ograničeno vrijeme. Izbor odgovara demokratskim principima samo akopredstavlja izbor između alternativa. Čista potvrda ili odlučivanje o jednom jedinom prijedlogu s "da" ili "ne" ne bi bio pravi izbor jer ne bi postojala mogućnost odabira između različitih prijedloga. Sloboda mišljenja, različitost mišljenja, sloboda informiranja, zaštita manjina i slobodna opozicija pretpostavke su demokratskih izbora. 
Iz svega navedenog proizilazi da demokracija stoji između anarhije i diktatorske vladavine. Ona nudi onoliko sloboda koliko ih je moguće ponuditi i onoliko reda koliko je neophodno. Ona živi od shvaćanja njenih građana da su obvezujuća pravila neophodna. Takvo uvjerenje građana koje se stoljećima razvijalo u tradicionalno demokratskim državama kao što su SAD ili Engleska, ili koje je, kao u Njemačkoj, proizašlo iz negativnog iskustva s antidemokratskim ideologijama i vladajućim sustavima, označava se pojmom političke kulture. 

[iz: Savezna centrala za političko obrazovanje: Demokracija, Informacije o političkom obrazovanju Br. 165, Novo izdanje 1992.]

[ostali materijali: Citati, Dijagram, Tipovi demokracije, Osnovna cjelina 2: Razvoj demokracije, teži pojmovi objašnjeni su u Glosaru]

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

(...) Unatoc vrlo raširenoj upotrebi pojma demokracija, ono što bismo mi danas trebali išcitati kao njeno znacenje, iz čega se sastoji njena bit, sasvim je nejasno. Smatramo da je demokracija nešto što ima veze sa slobodom pojedinca i s vladavinom naroda, ali nismo sigurni može li se i kako takva predodžba demokracije danas ostvariti. Ono što se označava kao demokracija i demokratsko ima previše značenja koja su ponekad i kontradiktorna. Dijelom je ta nejasnoća povezana s činjenicom da se jedan uz drugoga koriste različiti interpretatori demokracije i njihove definicije a da se ne obraća pažnja na to da oni potjecu iz različitog doba i različitih društvenih uređenja i ne pravi razlika između jezgre demokratskog razmišljanja i njenog ostvarenja u različitim vremenskim razdobljima i društvenim uređenjima. 
(...) Šta, dakle, demokracija ima s formulom koja lijepo zvuči: Demokracija je vladavina naroda i proizlazi iz naroda? Ima li narod iz kojeg proizlazi sva vlast uopće šansu da odluke donosi politički kompetentno? Ili da podsjetimo na još jednu omiljenu (liberelnu) definiciju prema kojoj je demokracija vladavina javnog mišljenja, pri čemu ono (javno mišljenje) treba nastati u procesu racionalne diskusije? Da li se u našoj javnosti više uopće razumno argumentira ili se samo emocionalno agira i reagira? Što je javno mišljenje prema kojem bi se političari trebali orijentirati? Jesu li to rezultati demokracije ili objavljena mišljenja i komentari koje partije i savezi trebaju zastupati u velikim novinama, na radiju i televiziji?  

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

(...) Stalan zahtjev demokracije je jednaka sloboda za sve građane. Današnje područje primjene klasične definicije demokracije može se procijeniti prema tome koliko sadašnje konkretne forme demokracije, dane u definiciji, mogu biti omogućene i ispoštovane. O tome može li nam povijesna pojava demokracije i dalje biti ideal, morat će se odlučiti na temelju onoga koliko se osnovnih vrijednosti demokracije ispunilo, a koliko ne. 
Demokracija pri tome polazi od jedne određene slike čovjeka. Ljudi trebaju biti slobodni, tj. obrazovati se i razvijati prema vlastitim odlukama. Iza toga stoji - da li sad kršćanska ili ideološko-humanistička tvrdnja - da svaki čovjek ima svoje dostojanstvo koje ga čini osobom i time ga razlikuje od životinje. 
(...) U politički rječnik prevedeno to znači: svaka moć i vadavina trebaju naci svoje granice u nedodirljivom dostojanstvu svakog pojedinca. Moć i vlast principijelno trebaju kontrolu i ograničenja, i zbog toga se moraju zasnivati na činjenici da ih prihvaćaju oni koji su im podređeni, jer bi neograničena mogućnost korištenja dostojanstva i slobode mogla povrijediti pojedinca. Jer svaka, a posebno državna vlast i moć, trebaju služiti cilju ostvarivanja i osiguranja mogućnosti i šansi za sve članove zajednice da vode slobodan i čovjeka dostojan život.  

Sloboda pri tome nije ništa apstraktno, nego znači konkretnu slobodu osobnog uređenja života, slobodu religije i svijesti, slobodu izbora zanimanja, slobodnu mogućnost uređenja privatnog života, slobodno raspolaganje vlastitom imovinom, slobodu i nepovredivost stana, slobodu poštanskog i telefonskog komuniciranja. Sloboda znači i osiguranje pred samovoljno provedenim hapšenjem i jamstvo državno-pravnog postupka pred sudom, kao i kontrolu informacija koje država prikuplja o pojedincu. 
(...) U to spadaju i pravo na slobodno izražavanje mišljenja, sloboda tiska, sloboda okupljanja i udruživanja, pravo na jednako sudjelovanje u političkom obrazovanju u određenoj zajednici. Sva prava, od kojih su ovdje navedena samo neka, moraju biti pretpostavka obrazovanju političkih zajednica. Jezgra ovih sloboda, dostojanstvo čovjeka, ne daje država svakom pojedincu, nego ga jamci  i priznaje kao neotuđivo i nepovredivo pravo svakoga. Osigurati dostojanstvo svakog čovjeka smisao je svakog demokratskog ustava.  
Ono što se još mora napomenuti jest da se slobode i prava pojedinca ne mogu provesti apsolutno, one moraju naći svoje granice u slobodama i pravima drugog pojedinca. 

[Početak stranice]        [Natrag na pregled]

(...) Tek kad se pred sobom ima takva slika čovjeka, može se predstaviti i bit demokracije. Demokratskom se može nazvati ona zajednica koja priznavanjem dostojanstva čovjeka kao posljednje i prve vrijednosti pojedinca ima za cilj da svim građanima na isti način osigura slobodu za razvoj njihove ličnosti i za odgovorno uređenje vlastitog života te stvori socijalne uvjete koji to omogućavaju. 
Demokracija stoga nije zbir formalno propisanih postupaka, nego je određena svojim sadržajnim ciljem, najvećom mogućom mjerom slobode koja se može ostvariti pod prisutnim povijesnim i društvenim uvjetima, razvijanjem samoodgovornosti i socijalne pravičnosti. 
(...) Demokracija postavlja postojanje pojedinca iznad onoga što ni u kom slučaju ne može biti stavljano na glasovanje; tek na ovoj osnovi zajedničkog uvjerenja uveden je princip odlučivanja većine o uređenju političke svakodnevnice. Samim tim demokracija nije vrijednosno neutralni postupak uređenja, nego politička forma koja se usmjerava prema razvijanju vrijednosti. 

[preuzeto iz: Waldemar Besson/Gotthard Jasper, Slika moderne demokracije. Sastavni dijelovi slobodnog državnog uređenja, Bonn 1990.]

[Početak stranice]

Teme:   Ljudska Prava  I  Uzori  I  Demokracija  I  Partije  I  Europa  I  Globalizacija  I  Ujedinjeni narodi  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    I    Pedagogija mira    I    Metode

        

Ovu on-line ponudu iz područja političkog obrazovanja razvilo je i pripremilo društvo agora-wissen. To je stuttgartsko društvo za političko obrazovanje i promicanje znanja o novim medijima (GbR). Ako imate nekih pitanja ili sugestija, obratite nam se putem e-maila.