|
|
|
|
Parlamentarizam Parlamentarizam je na prvi pogled mnogoznačan pojam. S jako širokim tumacenjem, njime bi se mogli označiti svi sustavi u kojima postoji parlament - bez obzira na poziciju tog parlamenta ili na zadatke koje on ima. Nacionalismus bi ispunio uvjete te definicije jednako kao i Sovjetski Savez u doba Staljinove ere te Španjolska pod Frankom ili Rumunjska u doba Ceaucescua. Zapadnjačke demokracije spadaju pod taj pojam jednako kao i autoritativne zemlje u razvoju. Iz toga je ocito da je takva definicija parlamentarizma toliko široka da je naposljetku neupotrebljiva. O stvarnom se parlamentarizmu može govoriti samo u demokratskim sustavima i takvim se načinom upotrebe tog pojma u najmanju ruku određuje neophodna razlika između demokratskih i nedemokratskih sustava. Pokušaji da se politicki sustavi razgraniče datiraju od davnina, njihov se intenzitet nije se smanjio od antičkog doba u kojem im je Aristotel dao važne impulse pa sve do danas. Ali, u 19. i 20. stoljeću dogodile su se promjene koje su ranije tipologije u velikoj mjeri ucinile neupotrebljivima. Tako nekadašnja poslovicna podjela na monarhije i republike danas više ne govori mnogo toga. U najmanju ruku, na celu velikih zapadnjačkih demokracija - poput Velike Britanije, Belgije, Španjolske, Nizozemske ili zemalja Skandinavije - i danas sjede monarsi, ali monarsi koji su lišeni svojih ranijih dalekosežnih moći i monarsi koji se od predsjednika drugih parlamentarnih država u biti razlikuju samo po tome što nasljeđuju svoje pozicije. S druge strane, nacionalizam i staljinizam - uvjetovani modernim sredstavima masovne komunikacije - razvili su mehanizme vladanja i pritisaka na podređene koji se, opet, ne mogu usporediti s vladajućom praksom ranijih diktatora. Tako su tridesetih godina ovog stoljeća počeli prvi pokušaji uspostavljanja modela nacionalističkog i staljinističkog režima. Oni su doveli do razlike između totalitarnih, autoritativnih i demokratskih sustava. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Demokratske sustave prije svega karakteriziraju politička nadmetanja. Redoviti, opći, tajni, i slobodni izbori između partija koje imaju različite ciljeve legitimiraju nositelje političke vlasti i nude mogućnost razrješenja vladajuć(e)ih partij(e)a, čak iako to u praksi - kao što je slučaj s Japanom gdje je Liberalna partija od 1946. godine na vlasti - može trajati dugo. Zajamcena ljudska i građanska prava u tim sustavima ograničavaju državnu moć i omogućavaju razvoj pluralističkih struktura koje su neophodne da bi se ostvarila volja naroda i njegovi različiti interesi u vladajućem sustavu. Demokracija nije samo sustav zasnovan na suverenitetu naroda s odlukama koje donosi većina. Tu još spadaju pravna država i raspodjela vlasti koje štite manjine, sprječavaju samovolju države te ograničavaju moći pojedinih nositelja vlasti. Za održavanje demokratskih sustava od velike je važnosti da uz kontroverzna mišljenja i interese postoji i općenito prihvaćen sustav vrijednosti - na primjer osnovna prava ili demokratska forma vlasti sama po sebi - koju veće grupe građana neće dovoditi u pitanje. [Početak stranice] [Natrag na pregled] Totalitarizam u ovoj tipologiji predstavlja suprotan pol demokratskih sustava. Klasični totalitarni sustavi - nacionalizam i režim u Sovjetskom Savezu koji se orijentirao prema staljinističkim pretpostavkama - okarakterizirani su sljedećim značajkama:
[Početak stranice] [Natrag na pregled] Autoritativni sustavi su - a to im je zajedničko s totalitarnima - nedemokratski nacini vladanja. Pojam "autoritativni sistem" nije jednoznačan, on obuhvaca mnoštvo različitih režima. Pod autoritativne sustave se, na primjer, ubrajalu lijevo i desno orijentirane vojne diktature koje su karakteristične za mnoge zemlje u razvoju, ali tu se ubrajaju i Španjolska pod Frankom ili Čile pod Pinochetom. U takvim sustavima manipulira se izborima. Za razliku od totalitarnih režima, razumijevanje svijeta ne igra nikakvu ulogu, središnja uloga je u osiguranju vlasti. Ograničeni pluralizam, ako ne donosi nikakvu štetu sustavu, u takvim sustavima u pravilu trpi. Mobiliziranje stanovništva u korist određenog razumijevanja svijeta koje ima funkciju dodatne religije za takve je sustave netipično. Vladajuća elita je spremna mnogo više nego je to slučaj u totalitarnim sustavima tolerirati privatnu sferu, pa čak i različite političke stavove građana, sve dok nema otvorene javne kritike režima. Buduci da u autoritativnim sistemima ne postoji opće obvezujuće razumijevanje svijeta, državna partija tako i ne igra neku odlučujuću ulogu i često se događa da nju različite vladajuće grupe razriješe dužnosti, pri čemu osobni odnosi igraju odlučujuću ulogu. Građanin je u autoritativnom režimu, ako mu ne postane aktivni protivnik, mnogo manje izložen mjerama represije i terora nego građanin u totalitarnom sustavu, jer građanin autoritativnog sustava mora samo trpjeti režim, a nije obavezan podržavati ga. Ideologije i totalitarni režimi nerijetko se - a sigurno i s pravom - označavaju kao karakteristični za 20. stoljeće. U najnovije doba sve se više pokazuje privlačnost demokratskih sustava, što daje mjesta nadi da će parlamentarne demokracije imati daljnjeg uspjeha. [Emil Hübner; preuzeto iz: Savezna centrala za političko obrazovanje: Parlamentarna demokracija 1, Informacije o političkom obrazovanju Br. 227, 1993.]
|
|
|
