|
| |
Regionalizacija umjesto
globalizacije?
U sljedećem tekstu veoma značajnog istraživača mira i konflikata
Ernsta Otta Czempiela iznesena je argumentacija da je oznaka ove epohe regionalizacija, a ne globalizacija.
"Globalizacija je, čini se, riječ koja je obilježila 20. stoljeće. U svakom
slučaju, tu riječ danas čujemo i u svakodnevnom govoru. I zaista, cijeli svijet
je postao horizont iskustava jednog društva. Mediji šalju informacije diljem svijeta,
prometne veze su globalne, transnacionalne korporacije su prisutne u
mnogim zemljama svijeta. Globalizacija se upotrebljava i kao argument da bi se
objasnile promjene u politici i ekonomiji. Ona služi za insceniranje političkih
promjena.
Nešto detaljnije ispitivanje pojma "globalizacija" ne uspijeva odgovoriti na sve
kritike. Internacionalizacija svjetske ekonomije počela je još u 19.
stoljeću,
transnacionalne korporacije su se sredinom šezdesetih godina samo nešto
više razvile, ali to je proces koji je počeo mnogo ranije. One i dalje nisu
zastupljene diljem svijeta. Njihovo djelovanje proteže se u veoma uskom pojasu od
Sjeverne Amerike, preko zapadne Europe do jugoistočne Azije. Sjevernije i južnije
od tog pojasa sasvim se malo osjeti globalizacija. Više od polovice čovječanstva
mora odvojiti dva dana za putovanje da bi dospjelo do prvog telefonskog
aparata. Pred svijetom stoji još dugačak put da bi se globalizirao u
ekonomskom smislu.
Postoje neki procesi koji su se proširili na cijeli svijet. U to spada prijetnja nuklearnim naoruženjem koja je postojala tijekom hladnog rata. Upotreba
nuklearnog oružja imala bi dalekosežne posljedice za cijeli svijet, čak i moguće
uništenje života na Zemlji. Zagađenje zraka i vode tiče se cjelokupnog
čovječanstva, jednako kao i klimatske promjene. Ti se procesi ne bi smjeli
podcjenjivati, već ih moramo shvatiti veoma ozbiljno. Međutim, oni nisu dovoljni
da pojam "globalizacija" shvatimo kao oznaku ove epohe.
Ovaj pojam sadrži i još jedno sistemsko značenje. Globalizacija ne
označava samo dalekosežnost procesa, nego i njegove uzročno-posljedične veze.
Države su međusobno povezane. One nisu više izolirane i autonomne u
zadovoljavanju svojih političkih interesa. Jedne su o drugima ovisne i imaju
utjecaj jedne na druge. Onaj tko govori o globalizaciji, mora imati pred sobom i
tu međusobnu ovisnost. Ona je zaista nešto novo što prije pedeset godina nije
postojalo ili se tek naziralo. Ali ni ova međusobna ovisnost nije sasvim
globalna. To pokazuje kriza svjetske ekonomije u drugoj polovici devedesetih
godina. Njen uzrok je bio u jugoistočnoj Aziji, a posljedice su se osjetile u
industrijskim državama, iako te države nisu u velikoj mjeri bile pogođene
njenim posljedicama. Takvo djelovanje je regionalno, ali ne i globalno.
Pojam "globalizacija" sasvim tačno, iako nedovoljno jasno, označava da se
pozicija države dvostruko promijenila početkom 20. stoljeća. Na državu
utječe međusobna zavisnost u toj mjeri da joj je omogućeno rješavanje problema samo u
slučaju da i druge države surađuju po tom pitanju. Država se vrlo tijesno mora
spojiti sa svojim susjedima. Taj proces se događa u prvom redu regionalno. Zbog
toga je regionalizacija oznaka epohe, a ne globalizacija. Samo mali broj procesa
ima doista globalne razmjere: moguće uništenje atomskim oružjem, zagađenje zraka
i vode.
Istovremeno države u svijetu industrijskih zemalja preuzimaju društveni akteri.
Oni su se "oslobodili" kontrole svojih vlada i izgradili svoje
vlastite procese
djelovanja u međunarodnoj politici. Zahvaljujući suradnji s partnerima u drugim
državama nastala je mreža društvenih interakcija koje se djelotvorno
suprotstavljaju vladama. Akteri takve vrste nisu samo transnacionalne
korporacije, tu su i nevladine organizacije kao Amnesty International ili OXFAM."
[Ernst-Otto Czempiel, Regionalisierung
und Globalisierung – Herausforderungen der deutschen Außenpolitik; in:
Friedrich-Ebert-Stiftung, Akademie der politischen Bildung (Hg.), Globale
Politik für eine globale Welt – Das Vermächtnis von Willy Brandt, Bonn 1999, S.
24-25 und 30-31]
[Početak
stranice]
|
