Bliskost s ekološkim odgojem i odgojem u području ljudskih
prava i Trećeg svijeta
"... Nije dovoljno ako područje mirovnog odgoja usmjerimo samo na
problematiku naoružanja i sigurnosnu problematiku. Hans Nicklas i Änne Ostermann, koji se bave mirovno-pedagoškim radom u Hesenškoj
fondaciji za istraživanje mira i konflikata,
predlažu da se u sistematsku obradu i istraživanje što to implicira i dovodi do
upotrebe sile i nasilja uključe bar i istraživanja u vezi sa zaštitom okoliša i
s Trećim
svijetom.
Poseban mirovno-pedagoški pristup problematici konflikta između Sjevera i Juga
je sagledavanje posljedica izvoza oružja iz industrijskih zemalja Zapada u
zemlje Trećeg svijeta. Usto postoji još tema s kojima bi se u usku vezu
mogla dovesti problematika Sjever - Jug, npr. uzroci migracijskih kretanja i
reakacije na odbijanje migranata u Europi, te nedavno isklijala 'neprijateljska
slika islama'. Na temelju tih tema obrada konflikta Sjever - Jug dobiva i osobnu
dimenziju, a mogu se uvesti i osobna iskustva koja su od velike pomoći pri
prevladavanju konflikta. Ekološka dimenzija se također pokazala kao važan
faktor pristupa konfliktu, jer postoje konflikti koji nastaju zbog ekoloških
pozicija (konflikt oko važnih resursa kao što je voda).
U pedagoškoj praksi u vezi sa spomenutim sadržajima, metodama i didaktičkim
modelima koji
se nude postoji mnogo presijecanja između mirovnog odgoja i drugih disciplina
koje se često nazivaju 'odgoj preživljavanja': odgoj u području zaštite okoliša i
odgoj u području razvoja Trećeg svijeta. Suradnja između tih disciplina
pojača tće se u
budućnosti s obzirom na porast sadržajne povezanosti globalnih problema.
Već godinama se vode kontroverzne diskusije o tome koliko i na koji način se
mogu povezati različiti pedagoški pristupi i iskustva u cilju podrške, odnosno
drukčijeg organiziranja učenja i djelovanja u vezi s globalnim problemima i
povećanjima internacionalizacije svijeta (npr. putem razvoja tehnologija
komunikacije). Ovome se još može dodati i činjenica da bi međusobno
izmjenjivanje pedagoških i političkih mjera i njihovih kapaciteta vodilo
povećanju i produbljivanju suradnje, ali i da bi na polju praktične politike
zapravo ovakva suradnja bila neophodna.
Sličnu primjenu kao mirovni odgoj ima i odgoj u području ljudskih prava kojeg
unapređuju, prije svega, međunarodne organizacije poput amnesty
international. Ovdje se radi o prenošenju znanja o uzrocima povreda ljudskih
prava, a odnedavno i o pomoći prilikom pristupa pitanju može li se i za koja ljudska prava zahtijevati univerzalno važenje i poštovanje i u kojoj mjeri
se mogu opravdati intervencije prilikom utvrđivanja povrede ljudskih prava.
Osim toga, ovdje se tretira i pitanje kako se ta znanja mogu primijeniti
prilikom konkretnog djelovanja: 'Djelotvoran odgoj u području ljudskih prava može
se mjeriti po tome u kojoj mjeri nam uspijeva prilikom konfrontacije s
povredama ljudskih prava proširiti objektivna saznanja do subjektivih interesa
svih onih kojih se povređivanje određenih ljudskih prava tiče. Konfrontiranje
s
narušavanjem ljudskih prava kao saznanje i princip učenja trebalo bi se
prenijeti na svakog pojedinca, tako da ljudska prava kao kriterij za djelovanje i
univerzalni moral u svojoj zemlji (za sebe) budu najuže povezana s njihovim
ostvarivanjem u drugoj zamlji (za svakog drugog pojedinca)' (Hildegard Karig).
(...) Razvojna pedagogija bavi se
pitanjem što i kako se u industrijskim zemljama uči o zemljama Trećeg svijeta i
o odnosima između Sjevera i Juga te daje primjere i sugestije za pedagošku
praksu. U prošlosti je jedno od težišta razvojne pedagogije bilo razvijanje
modela za učenje u osnovnim školama, što je područje koje je prilično
zanemario mirovni odgoj.
Ako pratimo diskusije koje se vode u području razvojne pedagogije, primijetit
ćemo da
se i ova disciplina susreće sa sličnim problemima kao i mirovni odgoj.
Usprkos
velikom teoretskom napretku i velikom broju sredstava za učenje (u posljednjih
trideset godina izdano je više od 2500 različitih nastavnih i radnih materijala
u području razvojne pedagogije) i usprkos relativno velikim mogućnostima
unapređenja, danas se govori o "krizi razvojne pedagogije".
Ova teza potvrđuje se na četiri načina. Prvo, razvojna pedagogija je
izgubila
svoj predmet izučavanja, jer se zbog smanjenja razlika sve manje može govoriti o
'Trećem svijetu'. Drugo, mnogobrojni didaktički materijali i primjena
različitih metoda doveli su do nesigurnosti u upotrebi metoda i do 'kultiviranja pedagoškog slučaja'. Treće, nije došlo da nastanka tradicije
teorija. Četvrto, institucionaliziranje razvojne pedagogije u cjelokupan
kontekst socijalnih sistema koji su relevantni za obrazovanje postalo je
marginalno.
Za sva četiri područja problema mogu se pronaći primjeri i u pedagogiji mira. Ako
govorimo o gubitku predmeta izučavanja, naime o gubitku 'Trećeg svijeta',
pedagogija mira 'pretrpjela' je gubitak 'konflikta Istok - Zapad' na koji su se
desetljećima usmjeravale velike snage ove discipline. Osim toga, možemo govoriti
i o sličnoj krizi i u drugim područjima samo na drugoj razini, jer je tradicija
obrazovanja i institucionaliziranje u cjelokupan kontekst socijalnih sistema, koji su relevantni za obrazovanje, kod razvojne pedagogije na mnogo većoj
razini nego što je to slučaj s pedagogijom mira."
[Günther
Gugel / Uli Jäger: Gewalt muss nicht sein. Eine Einführung in friedenspädagogisches
Denken und Handeln. 3. Aufl., Tübingen 1997; Internetversion:
http://www.friedenspaedagogik.de/themen/f_erzieh/fe3.htm]
