|
| |
 |
U sljedećem isječku iz
teksta autora Günthera Gugela i Ulija Jägera
s Instituta
za pedagogiju mira u Tübingenu riječ je o osnovama
mirovno-pedagoškog rada. One, s jedne strane, mogu biti negativno određene
- protiv nasilja, ali i pozitivno - za
mir. Više sugestija za bavljenje pojmovima "rat", "mir", "nasilje" i
"konflikt" naći ćete u sklopu Osnovne
cjeline 2.
|
[Johan Galtung] |
"Od sredine
šezdesetih godina pedagogija mira se vraća na pojmove mira i nasilja koje je uveo
Johan Galtung. Norveški znanstvenik predložio je da se o nasilju govori uvijek kada
budu povrijeđene osnovne potrebe čovjeka: preživljavanje, opće stanje
tijela, osobni identitet ili sloboda da se odabere između dvije mogućnosti.
Nasilje se upotrebljava svaki put kada se na ljude utječe u bilo kojem
smislu a da to za posljedicu ima da se oni ne razvijaju onako kako bi se
mogli razvijati (strukturalno nasilje). On spominje sljedeći primjer:
Životni vijek od trideset godina nije se smatrao nasiljem u kameno doba,
ali životni vijek od trideset godine u naše doba, koji je tako kratak zbog
ratova ili socijalnih nepravdi (ili zbog obje stvari), po našoj definiciji se
mora označiti kao nasilje.
Galtung je krajem šezdesetih godina napravio razliku između osobnog ili
direktnog nasilja s jedne i strukturalnog nasilja s druge strane, a danas
ide i korak dalje: Danas, uglavnom, radim s jednim trokutom - direktno,
strukturalno i kulturalno nasilje. Strukturalno nasilje povređuje potrebe
čovjeka, ali nitko nije direktni počinitelj, a time ne postoji ni
netko tko je
u tom smislu odgovoran. Kulturalno nasilje je opravdavanje strukturalnog
ili direktnog nasilja kulturom." |
Galtungova upotreba ovih pojmova nije naišla samo na odobravanje,
nego i na kritiku koja
u novije vrijeme dolazi od "komisije nasilja". To je nazavisna stručna
komisija koju je savezna vlada [Savezne Republike Njemačke] ovlastila da
povede
analize i da prijedloge za suzbijanje nasilja. Njihov "Izvještaj o nasilju" u
četiri toma pojavio se 1990. Tijekom istraživanja Komisija je
upotrebljavala uzak pojam nasilja u čijem su središtu "forme fizičke prisile".
Komisija smatra da se uvođenjem pojma "strukturalno nasilje" pojam nasilja
proširuje do te mjere da bi se svaka vrsta sprečavanja tog nasilja mogla opet
okarakterizirati kao nasilje.
Ograničavanje definicija nasilja usmjerava potragu za uzrocima nasilja na
nedostatke i mane u osobnim karakteristikama počinitelja i na nedostatke
socijalnih odgojnih institucija (obitelj, škola, dom) u kojima je boravio/boravila. Na
taj se način politički konflikti pretvaraju u pravne. Takva
perspektiva onemogućuje da se nasilje promatra kao strategija djelovanja onoga
koji najprije doživi nasilje na svojoj koži, da se nasilje analizira kao
reakcija na nasilje i da se razumije iz kojih je razloga nasilje upotrijebljeno i
na prvom mjestu.
Nešto veću težinu imaju druge kritike koje su usmjerene protiv "širokog" pojama
nasilja. Profesor pedagogije Andreas Flitner ukazuje na to da prošireni pojam
nasilja vodi do nejasnoća i da se brišu različiti stupnjevi nasilja: "Ja se
zauzimam za štedljivu i reduciranu upotrebu ovog pojma, ali ne želim da se moje
stajalište zamijeni s onima koji kriminaliziraju upotrebu sile prije nego što
sagledaju cjelokupnu situaciju. Ovakvim načinom razlikovanja ne želim staviti u
pitanje saznanja koja su razjasnila uske uzročno-posljedične veze između
direktnog tjelesnog nasilja i upotrebe oružja - obje su vrste loše upotrebe
sile. Samo ne želim da se istodobno govori o različitim razinama i načinima
djelovanja i da se oni međusobno miješaju."
Ta se kritika mora uzeti sasvim ozbiljno. Ona sve one koji i dalje
upotrebljavaju širok pojam nasilja prisiljava na preciznost, jer se proširivanjem
pojma "nasilje" nisu smanjila očekivanja koja stoje pred mirovnim odgojem. S
pravom se ukazuje na to da se više radi o promatranju zajedničkih djelovanja i
stupnjeva ekslacije na tri razine nasilja u prošlosti i iznalaženju mogućnosti za
prekidanje začaranog kruga nasilja.
Jednako kao pri interpretiranju ustava neke zemlje i određivanju pojmova
postoji opasnost od političke instrumentalizacije. Definicije nisu samo
informacije o stanju stvari, već mnogo više predstavljaju pitanja moći. Interesi
koji leže iza toga mogu se otkriti samo dijalogom i međusobnom sadržajnom raspravom
svih aktera.
Mirovni odgoj nema svoje određenje samo kroz ovu negativnu odrednicu pojma nasilje
(protiv nasilja), već je određen i pojmom "mir". Međutim, sveobuhvatna
definicija onoga što znači mir ne postoji niti može postojati. Mir se često
opisuje kao stanje, a pod tim se misli na odsutnost rata, to je "negativni
mir".
No, to nije dovoljno - jer mir je, ipak, nešto više od odsutnosti rata, mir je
nešto više od oružja koje miruje: mir se definira kao proces koji je usmjeren
prema postizanju određenog cilja tijekom kojeg ljudi pokušavaju svojim
angažmanom pridonijeti prevladavanju konflikata i njihovom nenasilnom rješavanju
te pritom poštuju ljudska prava, socijalnu pravdu i demokraciju i
svakodnevno rade na njihovu ostvarivanju (pozitivni mir).
Po ovakvom shvaćanju put je cilj, baš kao što je rekao i
Mahatma
Gandhi. Ovaj proces se ne može završavati konačnim stanjem koje se, kad se
postigne, više ne smije izgubiti. Ako mir shvatimo kao proces, onda se na
temelju odsutnosti rata može uvijek raditi na ostvarivanju tog procesa.
 |
Motivacija mirovnog odgoja počiva na mirovnim utopijama, koje su nastale
iz vizija ljudi koji su pokazali da se snovi i nade mogu ostvariti i da
nisu samo individualni, već da se mogu povezati s političkim angažmanom.
Vizija
Martina
Luthera Kinga ("I
have a dream") ne dobiva na značaju nabrajanjem nekakvih fantazija, već
nenasilnim koracima koji su poduzeti da bi se ta vizija ostvarila. Veoma
je, dakle, važno, i u smislu mirovnog odgoja, ukazivati na neophodnost "Uzora". |
[Günther
Gugel / Uli Jäger: Gewalt muss nicht sein. Eine Einführung in friedenspädagogisches
Denken und Handeln. 3. Aufl., Tübingen 1997; Internetversion: http://www.friedenspaedagogik.de/themen/f_erzieh/fe3.htm]
[Početak
stranice]
|
