"U mnogim spisima i programima kao opravdanje za mirovni odgoj stoji rečenica iz preambule Ustava UNESCO-a iz 1945. godine: 'S obzirom na to da rat počinje u glavama ljudi, upravo tamo moramo osigurati mir.' S pravom se iz ovog iskaza može izvući zaključak da su ljudi sposobni učiti i da mogu naučiti kako se mirno živi sa susjedima i na koji način se mir može proširiti cijelim svijetom. U pedagogiji mira se, opet, unatoč mnogim (pa čak i znanstvenim) mitovima, ukazuje na to da nitko po prirodi nije rođen s predispozicijama za upotrebu nasilja i sile te da na ponašanje pojedinca utječu vanjski faktori, ali da se njegovo prirodno (nenasilno) ponašanje nikada ne determinira pod utjecajem tih vanjskih faktora. Samim tim je odgoj načelno moguć i ima smisla.

Polazne točke za bilo kakvu formu mirovnog odgoja su emocionalne i kognitivne osnove ponašanja, pretpostavke, načini ponašanja i strategije djelovanja pojedinca i grupa. To znači da se po ovoj pretpostavci promjenom subjektivnog stajališta i razgrađivanjem predrasuda mogu spriječiti rat i nasilje. To je samo po sebi prirodno - ljudi su odgovorni za rat i nasilje i mogli bi, ako to žele i ako su sposobni za to, zaustaviti već započete ratove i spriječiti dolazak novih. Ipak, put od promjene pojedinca do promjene društvenih i internacionalnih struktura moći nerijetko je veoma dug. 

Prvi korak pri tome je prepoznati strukture moći i različitosti interesa između ljudi, društava i država. Jedno od najvažnijih saznanja istraživanja u području mira je da nije dovoljno okriviti predrasude i nacionalne stereotipe za nastanak rata i nasilja, iako oni mogu pridonijeti tomu da se poveća subjektivna spremnost na rat i upotrebu nasilja i često bivaju instrumentalizirani.

Zbog toga bi bilo pogrešno da se mirovni odgoj fokusira samo na promjenu individualnih stavova, iako su oni veoma važni. Analiza društvenih i internacionalnih struktura moći mora biti sastavni dio pedagogije mira, a razumijevanju i prevladavanju konflikta na ovim razinama mora se dati centralno značenje. 

Istraživanje uvjeta socijalizacije pod kojim su živjeli i žive oni koji se bez prisile odlučuju da idu u rat i onih koji izbjegavaju odlazak u rat pokazalo je sljedeće: odgoj, koji omogućuje raspravu o humanitarnim vrijednostima, koji počiva na jednakopravnom odnosu, koji ne tabuizira emocije, prenosi smisao i radost života a da ih istodobno ne postavlja kao postulate nego ih integrira u svakodnevicu, vodi tome da mladi odbijaju upotrebu sile i radije se angažiraju politički i socijalno u smislu pronalaženja nenasilnih putova za prevladavanje konflikata.

Poznati Miligramovi eksperimenti poslušnosti i istraživanje koje je uslijedilo nakon toga pokazali su da postoji uska veza između instrukcija koje daje pretpostavljeni autoritet i spremnosti da se upotrijebi sila. Za pedagogiju mira presudno je važna spoznaja da se spremnost da se muči ili čak ubije drugi čovjek kod tri četvrtine ispitanika nije mogla objasniti tzv. urođenim nagonom za agresivnošću: 'Na svjetlo dana izlazi veoma opasna spoznaja - sposobnost čovjeka da zaboravi na svoju čovječnost kada svoju ličnost poveže s nadređenim strukturama. Vrlina lojalnosti, disciplina i požrtvovnosti, koje toliko cijenimo, upravo su sposobnosti koje mogu stvoriti organiziranu ratnu mašineriju spremnu na uništenje, koja ljude veže uz autoritativne sisteme.' (Stanley Milgram).

S tim u vezi mirovni odgoj od početka bi trebalo usmjeriti prema izazivanju više skepse prema autoritetima i preuzimanju odgovornosti za vlastito djelovanje."

[Günther Gugel / Uli Jäger: Gewalt muss nicht sein. Eine Einführung in friedenspädagogisches Denken und Handeln. 3. Aufl., Tübingen 1997; Internetversion: http://www.friedenspaedagogik.de/themen/f_erzieh/fe3.htm]

[Početak stranice]