|
| |
Civiliziranje konflikta
"Konflikti su svakodnevica svakog društvenog poretka. Ako se rješavaju
nasilno, ako se dopusti da se razvije njihov destruktivni potencijal, onda oni
mogu destabilizirati društvo i društveni poredak ili ih čak u potpunosti dovesti
u pitanje. S druge strane, uspješno prevladavanje konflikta može imati efekt
učenja - nenasilno rješavanje konflikta je moguće ako se sporazumijemo oko
određenih pravila i pridržavamo ih se, što dovodi do kanaliziranja konflikta i
sprečavanja njegove eskalacije. To znači da nas ne treba zanimati potiskivanje ili uklanjanje konflikta - takvo
što bi bilo u negativnom smislu
riječi utopijsko razmišljanje. Naš interes treba biti usmjeren prema potiskivanju i uklanjanju nasilja iz procesa
prevladavanja i rješavanja
konflikta, a upravo to se označava kao civiliziranje konflikta.
Pod civiliziranjem najprije podrazumijevamo proces suzbijanja afekata kod
pojedinaca uz pomoć drugih pojedinaca u društvu. Taj proces shvaćamo kao
napredovanje racionalizacije i intelektualizacije postojanja, kao put od
impulsivno-naivne do kontrolirano-reflektivne rasprave sa svojom prirodnom i
društvenom okolinom.
 |
Norbert Elias je taj proces označio kao
'podizanje praga neugodnosti', a u našem smislu: proces u kojem pribjegavanje nasilju
tijekom prevladavanja ili rješavanja konflikta
postaje neugodno. Ako nam je pribjagavanje nasilnim sredstavima neugodno, onda ćemo
tražiti druga sredstva da bismo izbjegli tu neugodnost - sredstva za mirno
prevladavanje konflikta. Elias, osim toga, pokazuje da je formiranje modernih teritorijalnih država povezano
s civilicacijskim napretkom. Naime,
mijenjaju se standardi ponašanja ljudi, povećava se emocionalna
samokontrola, a mehanizmi te samokontrole postaju jači. S obzirom na
to da je
kontrola ljudskog afekta prije ovisila o prisilnoj kontroli sa strane drugih, može se
zaključiti da se tijekom procesa civiliziranja prisilna
kontrola drugih sve više smanjivala, a povećavala se samokontrola. |
Kontrola afekta, samoprisila i samokontrola vode do povećanja sigurnosti - čovjek
koji vlada sam sobom povećava svoju autonomiju u odnosu na svoje nagone, sam
kontrolira svoje afekte i ne mora biti prisilno ograničavan od društva.
 |
Dieter
Senhhaas je u prenesenom smislu
riječi
podcrtao relevantnost procesa civiliziranja za ograničavanje
i prevladavanje upotrebe nasilja u međudruštvenim odnosima: 'U
internacionalnom sistemu mogu se primijetiti dva dugoročna procesa -
rivaliteti moći koji sežu do različitih granica i umrežavanje tj. međusobna
ovisnost koja može biti označena različitim stupnjevima. Disciplina
istraživanja mira bavi se tim objema pojavama. Rivaliteti moći su u
istraživanju mira zanimljivi zato što iz njih može proizaći nasilje, u
najgorem slučaju ratovi, a međusobna ovisnost je zanimljiva zato što ona
može spriječiti nastanak rivaliteta moći. Između oba pojma postoji
dijalektička veza: |
Što su rivaliteti moći prisutniji, to manje šansi postoji da se
putem međusobne zavisnosti amortiziraju konflikti. Što je izraženija međusobna
ovisnost, to je veća vjerojatnost da se potisnu rivaliteti moći i da se ostvari
mirno prevladavanje nezaobilaznih interesnih konflikata. Sadržaj procesa
civiliziranja je pretvoriti rivalitete moći iz kojih je moguća eskalacija sukoba
u nenasilno i mirno reguliranje konflikata. To je proces transformacije
konflikata. Time se moć ne eliminira, nego se ograničava, tj. uvođenjem pravila u
konflikt ograničava se njegova eskalacija.
Takvo civiliziranje rivaliteta moći, a samim tim i
civiliziranje politike, odigralo se u klasičnom internacionalnom sistemu, najprije
unutar granica teritorijalnih država. Unutar teritorijalne države ostvareno je
stupnjevito monopoliziranje sile i došlo je do izgradnje društva i privrede.
Razvijanje jakog i legitimnog monopola države nad silom dovelo je do
deprivatizacije nasilja, a međusobna povezanost, koja je došla do izražaja pod
konkurentskim uvjetima življenja, učinila je da racionalno ekonomsko djelovanje
postane imperativ. Obje ove pojave utjecale su na političke procese koji su
postali umjereniji. Nakon toga, monopoliziranje političke moći i ekonomska moć
s vremenom su zahtijevale demokratsko participiranje širokog sloja stanovništva.
Tako se korak po korak unutar vjekovnih društveno-političkih konflikta razvila
pravna država. U takvoj državi konflikti se reguliraju na institucionalnoj
osnovi.'
Ukratko - mogli bismo reći da civiliziranje konflikta
pridonosi prevladavanju kolektivnog nasilja. To je rezultat dugoročnih promjena političke
strukture i socio-ekonomskih uvjeta egzistencije pojedinaca i društava. U
tijeku tog procesa od velike su važnosti kulturna kretanja koja pozivaju na
delegitimizaciju nasilja ili u najmanju ruku ograničavaju broj slučajeva u
kojima se nasilje promatra kao opravdano sredstvo.
U međunarodnim odnosima, a posebno u institutima međunarodnog
prava, djelovanje ovakvog procesa civiliziranja označava se kao odricanje od
nasilja ili zabrana nasilja. Pri tome se misli na obaveze država da se odreknu
upotrebe nasilja ili prijetnji nasiljem tijekom sporova s drugim državama, bilo
da se radi o multilateralnoj i apstraktnoj ili o bilateralnoj upotrebi nasilja.
Član 2 točka 4 Povelje Ujedinjenih naroda kaže: 'Sve države članice
obavezuju
se da u svojim internacionalnim odnosima izbjegavaju svaku prijetnju
silom ili
upotrebu sile usmjerenu prema teritorijalnoj nepovredivosti ili političkoj
nezavisnosti druge države ili da prijetnju silom ili upotrebu sile koriste u bilo koje
druge svrhe koje ne odobravaju Ujedinjeni narodi'. Istodobno je
od kraja Drugog svjetskog rata vođeno više od 160 ratova. Stoga se postavlja
pitanje treba li se problemu ograničavanja i prevladavanja nasilja prići
iz neke druge, a ne međudržavne perspektive, s obzirom na to da međunarodno
pravo sve više stavlja izvan zakona upotrebu nasilja, ali ta delegitimizacija nije
uspješno provedena u međudržavnim odnosima zbog nedostatka instance koja bi
bila zadužena za njenu provedbu."
[aus: Reinhard
Meyers: Grundbegriffe, Strukturen und theoretische Perspektiven der
Internationalen Beziehungen, in: Bundeszentrale für politische Bildung (Hrsg.):
Grundwissen Politik, 2. Aufl., Bonn 1993, S. 283-285]
[Početak
stranice]
|
