U sljedećem tekstu Ernst-Otto Czempiel pojašnjava djelovanje međunarodnog prava kao mirovne strategije, ali istodobno ukazuje na granice te strategije koja je ovisna o konsenzusu država. U jedan od najvećih doprinosa međunarodnog prava spada kodifikacija ljudskih prava.

Kodificiranje prava ne znači i njegovo stvaranje. Zato se međunarodnom pravu često prebacivalo da opisuje i konzervira trenutačni status nemira. To je samo djelomično točno, a može se shvatiti samo iz retrospektive. Ne bi imalo smisla postulirati ideale. S obzirom na to da u internacionalnom sistemu na postoji zakonodavna i izvršna instanca, međunarodno pravo može samo propisati što države, članice internacionalnog sistema, moraju smatrati obavezujućim. Pismeno fiksiranje dogovora predstavlja daljnji napredak.

Je li, onda, međunarodno pravo, osim gore spomenutog, dalo neki svoj direktni doprinos miru? Jest. Prvo, međunarodno pravo je u internacionalnu politiku uvelo modus prevladavanja konflikta putem sudske odluke i ustanovilo institucije - Stalni sud 1899. i Stalni međunarodni sud 1920. godine.

U daljnjem razvoju međunarodnog prava veliki udio imaju politički interesi. Na primjer europski pacifizam 19. stoljeća koji je u velikoj mjeri utjecao na formiranje međunarodnih sudova ili Treći svijet koji je utjecao na uvođenje prava na razvoj u međunarodno pravo. Pojmom 'međunarodno pravo' obuhvaćeni su mnogi akteri: države, znanost o međunarodnom pravu i različiti interesi. Oni su svi integrirani u pokušaju da umanje, odnosno odstrane upotrebu sile i nasilja u internacionalnom sistemu i zamijene ih pravnim pravilima interakcije.

Najveći doprinos međunarodnog prava je u praćenju mirovnog procesa i njegova kodificiranja u pojedinačnim stupnjevima. Grotius (1584-1645) slovi za osnivača modernog međunarodnog prava. On je napravio prvu opširnu kodifikaciju ratnog i mirovnog prava, što je gotovo 100 godina prije njega pokušao dominikanac de Vitoria i samo nešto kasnije španjolski jezuit (1548-1617). Njih trojica, ali prije svega Grotius, osnovali su međunarodno pravo novog doba time što su na osnovama prirodnog prava napravili model za poredak međudržavnih odnosa. 

Osnovni pojam koji se vezuje za međunarodno pravo novog doba je red. On nije odstranio rat, ali ga je 'ograničio' (Carl Schmitt). On miru nije učinio ogromnu uslugu postizanjem 'ne-rata', ali onog trenutka kada je rat bio ograničen i 'uređen' umanjile su se strahote koje je sa sobom nosila neograničena upotreba nasilja. Rat je postao priznato političko sredstvo koje se moglo upotrebljavati ograničeno i uspješno. Pribjegavanje ratu bilo je kodificirano u međunarodnom pravu i taj kodeks vrijedio je do Prvog svjetkog rata. Kodeks se nije sastojao od mirovnih strategija u stvarnom smislu te riječi, već je regulirao upotrebu rata. Time su se reflektirali interesi teritorijelne države i apsolutizma, a isključivalo se uništavanje zemlje i ljudi u smislu vlastite dobiti. 

U tu svrhu nisu se morala upotrebljavati samo sredstva sile, već su se mogli i nenasilnim putem rješavati konflikti i zastupati svoji interesi. Međunarodno pravo novog doba je u tu svrhu razvilo pregovore (colloquium), sporazume (compromissum) i žrijeb (lors). Najvažnije od tih sredstava bili su sporazumi, odnosno kompromisi. Ipak, tadašnje mirovno-strategijsko značenje sporazuma se ne smije precijeniti. Ako se nije mogao postići nikakav sporazum mirnim putem, rat je stajao na raspolaganju kao prihvatljiva alternativa.

Mjesto rata koji je bio 'ultima ratio regis' nije se u 'ius publicum europaeum' uopće dovodilo u pitanje. Države i ljudi koji su živjeli u njima tretirani su kao privatno vlasništvo knezova, čiji su se međusobni odnosi regulirali međunarodnim pravom. Knezovi nisu predstavljali države, oni su bili države - kao što je to rekao i Luj XIV u svojoj poznatoj rečenici: "Država - to sam ja."

Međunarodno pravo kao strategija bilo je veoma dosljedno. Međunarodni odnosi, ako su bili od neke političke važnosti, uređivali su se među knezovima. Neka društvena područja bivala su ponekad umiješana u to, no to je bilo prilično selektivno. Sam rat se nije vodio na cijeloj teritoriji države, već na malim dijelovima. S druge strane, između različitih društvenih klasa gotovo da nije postojala nikakva interakcija. Još do 19. stoljeća konji su bili najbrže prometno i komunikacijsko sredstvo. To je, s jedne strane, ograničavalo potpuni apsolutizam, ali je i onemogućavalo političku interakciju između kneza i njemu podčinjenjih. Samo na ovakvoj sociološkoj osnovi su rat i mir mogli biti potpuno jednaki u političko-pravnoj svijesti novog doba.

Takvo stanje se nije promijenilo odmah nakon Francuske revolucije koja je zamijenila suverenitet kneza suverenitetom naroda. Francuskom revolucijom ne samo da nije ukinuto marginaliziranje pojedinca, nego su čak povećane vanjsko-političke kompetencije političkog sistema. Narod je zastupao interese države u odnosu na druge države i zahtijevao, radi osiguranja sigurnosti, da se druge države podvrgnu vlasti. Ipak, u ovom slučaju, a to je i posljedica suvereniteta naroda, cijela stvar je morala biti funkcionalno utemeljena. Uzdizanje pojedinca kao subjekata politike, što je sa sobom donijela Francuska revolucija, imalo je za posljedicu unapređenje održanja vlastite egzistencije. Protiv toga se djelovalo samo u izuzetnim slučajevima rata, kada su se zaštita i interesi države kretali u istom smjeru kao zaštita i interesi pojedinca. Takav slijed događaja se tijekom 19. stoljeća proširio na cjelokupnu politiku. To je značilo ukidanje znaka jednakosti između rata i mira, težnju da mir bude stalno stanje međunarodne politike i ukidanje upotrebe nasilja kao legalne metode u internacionalnom sistemu.  

Intenzitet ovog proces demokratizacije, koji je počeo Francuskom revolucijom, nastavio se tijekom 19. stoljeća, ubrzao u 20. stoljeću i još nije došao do kraja, opada u razvoju međunarodnog prava. Pariška deklaracija iz 1856. godine proširila je ius in bello i time otvorila put rođenju humanitarnog međunarodnog prava. Tada se prvi put pokazalo, a potvrdilo se prvom Konvencijom Crvenog križa u Ženevi 1864., a potom i Haaškim pravilnikom ratovanja iz 1907. godine da pojedinac ima prava koja država ne smije tek tako marginalizirati, već mu mora jamčiti njihovo očuvanje.

Demokratizaciju je pratio nastanak pacifističkog pokreta 19. stoljeća koji je sve više inzistirao na odstupanju od rata kao rješenja konflikta i uvođenju medijacije mirnim putem. Iako pacifistički pokret nije ustanovio Stalni međunarodni sud, ipak je pod pritiscima javnosti krajem 19. stoljeća osnivanjem ovog suda institucionaliziran postupak mirnog rješavanja konflikta. Na kraju Prvog svjetskog rata, iako ne u potpunosti, napravljen je politički potez i ograničena je 'sloboda ratovanja'. Umjesto rata primat pri rješavanju konflikta je dobio medijatorski postupak. 

Time se klasična faza međunarodnog prava približavala svom kraju. Između rata i mira nije više postojao znak jednakosti u međunarodnom sistemu. Međunarodno pravo je pozivalo na 'donošenje pravila koja su neophodna za mirno rješavanje konflikta' (član 11). Razvojna linija međunarodnog prava tekla je dalje preko nacrta Ženevskog protokola 1924. do Kelog-pakta 1928. godine, koji je formulirao posljednju stavku odustajanja država od rata kao političkog sredstva rješavanja konflikata. Pakt je imao više principijelno, nego političko značenje, ali je dokumentirao promjenu svijesti i signalizirao kraj ius ad bellum.

Doprinos međunarodnog prava mirovnim strategijama nije samo u tome da se kodificiraju već dogovoreni sporazumi. I ova funkcija je veoma važna, ona je sprečavala da se zaboravi ili zanameri već dogovoreni stupanj modusa rješavanja konflikata. Tako Povelja suzbija svaki pokušaj da se na mala vrata uvedu "opravdani ratovi", kao što je na primjer nacionalna borba za oslobođenje, i da se na taj način opet uvede upotreba sile u internacionalni sistem.

Dakle, zadatak međunarodnog prava nije samo kodificiranje već postignutih sporazuma. Putem međunarodnog prava su se pokušale i izgraditi institucije za regulaciju internacionalnih konflikata. Te institucije trebale su biti jednake onima koje postoje unutar nacionalnih država ili bar analogne njima. Na Haaškoj konferenciji u vrijeme početaka Ujedinjenih naroda ove su institucije privukle veliku pozornost na sebe, ali su od tada prilično zapostavljene.

Daljnji razvoj međunarodnog prava može se pratiti formuliranjem novih osnova i normi kojima se, jednako kao i u znanosti međunarodnog prava, pokušalo uspostaviti internacionalna primjena ljudskih prava. Ljudska prava su spomenuta u preambuli Statuta Ujedinjenih naroda, u članu 1, točka 3, i u članu 13 Povelje Ujedinjenih naroda. Dana 10. prosinca 1948. godine u UN-ovoj Općoj Povelji o ljudskim pravima ona su službeno objavljena, no tek su se 1976. godine uspjeli postići dogovori s državama koji su ih obavezivali na primjenu ljudskih prava u pravnom sistemu. To se dogodilo s prihvaćanjem oba 'Pakta o ljudskim pravima' - o građanskim i političkim pravima i o ekonomsko-socijalnim pravima. Potpisnici te konvencije bar su se na papiru obavezali na očuvanje ljudskih prava u svojim državama, a način njihova očuvanja prepušten je uređenju pravnog sistema države.

Ograničenja koja su uslijedila nakon toga su veoma značajna, i to prije svega za praktično očuvanje ljudskih prava. Veoma važan je i napredak koji je postignut potpisivanjem te konvencije. On svakako ukazuje na postojanje opće pravne svijesti koja je postavljena verikalno u strukturi internacionalnog sistema i relativizira suverenitet država. Time je pojedinac postao politički subjekt s pravima koja mu ne može i ne smije oduzeti autoritet države.

navedena konvencija označava da uza sve kulturološke različitosti postoje zajednički interesi koji su isti za sve ljude svijeta. Da se ti interesi moraju formulirati i poštivati pokazuje novo buđenje čovječanstva, pokazuje izgradnja barem osnovne političke norme koja će se poštovati diljem svijeta. Ta norma ima tendenciju postati internacionalna, predstavljati jedan od najvažnijih doprinosa međunarodnog prava. Promjena normi mijenja svijest kod ljudi, a na taj način utječe na dugoročan proces unapređenja mira. 

S druge se strane kodificiranje međunarodnog prava i njegov daljnji razvoj ne smiju precijeniti. Najvažniji razlozi za to već su spomenuti. Međunarodno pravo jest i ostaje pravo koncenzusa koje ovisi o tome hoće li će ga prihvatiti države članice internacionalnog sistema. Doprinos međunarodnog prava unapređenju mira je onoliki koliko to žele i dopuste članice sistema. U njihovim rukama leži odluka o tome hoće li i u kolikoj mjeri međunarodno pravo utjecati na proces postizanja mira."

[aus: Ernst-Otto Czempiel: Friedensstrategien, Systemwandel durch Internationale Organisationen, Demokratisierung und Wirtschaft, Paderborn 1986, S. 64-71, 80-81]

[Početak stranice]