|
| |
Međunarodna organizacija kao
mirovna strategija
"Od početka 13. stoljeća sve se više pojavljivala teorija da strukturalna
promjena internacionalnog sistema putem međunarodne organizacije može
sadržavati određena ograničanja principijelne otvorenosti, a smim tim postati
važna mirovna strategija.
Takva promjena ne bi samo utjecala na uvođenje više prava u odnose članica, već
bi i kontinuirano održavala takve odnose u politici članica. Strategija
uređenja međunarodne organizacije je najbolja među mirovnim strategijama koje
se zasnivaju na interakciji između članica sistema.
Međutim, jako je teško ocijeniti promjene u načinu prevladavanja konflikata koje
bi uslijedile uspostavljanjem međunarodne organizacije. Nisu se bez razloga
stoljećima ovim konceptom bavili europski teoretičari i historičari. Nije bez
razloga nakon Prvog i Drugog svjetskog rata došlo do pokušaja da se
internacionalni sistem promijeni uvođenjem međunarodne organizacije. S pravom
je naglašavano da bi se uspostavljanjem takve organizacije i ukidanjem anarhije
internacionalnog sistema mnogo učinilo u smislu postavljanja preduvjeta za mir.
 |
Osnivanje Ujedinjenih naroda 1945. godine
mora se promatrati kao promjena načina razmišljanja i kao pokretačka snaga
koja je unijela svježinu u povijest kulture. Time se nije samo postiglo
isključivanje nasilja i upotrebe rata iz političkog djelovanja, već se
stvorio kontekst koji omogućuje promatranje provedbe tih normi. Time se, kako je 1944. godine rekao Cordell Hull, pokazala "nužnost
sfera utjecaja, alijansi i jednakosti snaga kako bi se odstranio bilo kakav
drugi angažman preko kojeg bi države jamčile svoju sigurnost i pokušale
nametnuti svoje interese".
Ovakav način razmišljanja bio je potpuno ispravan. Članstvo svih država
unutar jedne organizacije izražavalo bi multilateralno priznavanje svake
druge članice i priznavanje prava na postojanje, pa bi nasilje bilo
suvišno.
Odnos između država članica olakšavalo bi postojanje takve organizacije
koja bi se institucionalizirala i stimulirala kontakt među članicama.
Tijekom dosadašnje suradnje između država unutar institucija Ujedinjenih
naroda pokazalo se točnim da se mir i nenasilje mogu održati samo uz stalnu
kooperaciju članica. |
Ovim se konflikti ne umanjuju i ne rješavaju, ali je predodžba o njima drukčija. Bez
prisutnosti međunarodne organizacije konflikti razdvajaju
protivnike, zaoštravaju se i prijeti narušavanje mira. Ako je, pak, međunarodna
organizacija prisutna, suprotstavljene strane su u stalnom kontaktu, stalno preispituju
predmet svog konflikta i vide ga kao zajednički problem za koji je potrebno
pronaći rješenje. Prevladavanje konflikta se odigrava bez upotrebe sile, a
predmet konflikta se relativizira, jer okončanje više ne znači
uništenje protivnika, već razvijanje obje strane u pozitivnom smislu, a u
cilju pronalaska zajedničkog rješenja i kompromisa.
Osnovna zamisao Abbéa de Saint Pierrea (1658.-1743.) bila je da
se savezom država, u kojem bi knezovi dali jedni drugima garancije o zaštiti imovine,
poboljša kvaliteta međunarodnog sistema i promijeni kontekst interakcije među
državama. Kada unija država postane ta koja jamči sigurnost svojim članicama,
onda se i iz vanjske politike država članica može izbaciti rat kao političko
sredstvo. Zbog toga je tadašnji Abbéov plan još i danas moderan. Taj plan je
sadržavao dvanaest članova koji su se mogli mijenjati samo uz suglasnost svih
članica unije, a član 2 se odnosio na jamstvo o zaštiti imovine. Osam članova
plana moglo se promijeniti dvotrećinskom većinom, a odnosili su se na
sjedište unije, savezne egzekucije i sl. Osam članova opisivalo je tijela
te
međunarodne zajednice.
U savezu su knezovi bili zastupljeni preko svojih stalnih predstavnika, koji su
stalno zasijedali u "državi mira". Oni su bili adresa na koju su se obraćale
države članice prilikom izbijanja sukoba ili konflikta. Prvo bi se pokušalo
medijiacijom. Ako bi takav pokušaj propao, odluku bi donosio Senat na osnovu
činjenica, i to dvotrećeinskom većinom. Odluka je bila obavezujuća, a onaj
tko bi
se latio oružja prije nego što se donese odluka ili onaj koji ne bi poštovao donesenu
odluku, bio bi osuđen na saveznu egzekuciju. Član 8 sadržavao je
potpunu zabranu
nasilja, neprijateljski se smjelo ponašati samo prema onome koji se proglasi
neprijateljem unije. Da bi se provjeravalo provođenje odluka i zabrana, Senat je
u svakoj od država članica imao stalne predstavnike. Senat se brinuo i o
trgovini. Postojale su trgovinske komore svih država članica koje su
regulirale
trgovinu na temelju jednakih i recipročnih prava.
Osnivanjem Saveza država, kao i osnivanjem Ujedinjenih naroda, nije se uvelo ništa
novo što Abbé već nije predvidio u svojoj uniji, pa s obzirom na postojanje
savezne egzekucije, možemo reći da je čak i pretekao Savez država i Ujedinjene
narode.
[Thomas Hobbes´ Djelo "Leviathan" koje se
pojavilo 1651. godine spada među najznačajnija djela državničke
filozofije] |
Stalno
se, dakle, radi o varijantama saveza među državama koji se osnivaju uglavnom
radi zaštite od neprijatelja izvana, što u principu predstavlja akt
očuvanja mira. Ono što se mijenja osnivanjem međunarodne organizacije je da
ona zadržava pregled i jamči državama članicama mir. Time savez
država unutar jedne međunarodne organizacije djeluje kao jedna država
svijeta. Uključenjem u savez svih država odstranjuje se stalna opasnost
od drugih i prekida se potencijalna opasnost od drugih država. Time se brišu
razlozi za rat. Rat se može zamijeniti drukčijim modelima - odlukom većine
ili sudskom odlukom i sl.
Međunarodna organizacija ne može ponuditi kolektivnu sigurnost ili izbrisati
nasilje s ovoga svijeta, ali ona može pridonijeti ostvarivanju tih ciljeva,
i to tako što putem državnih aktera pridonosi tome da se nenasilno ponašanje
zaista počne smatrati pravim izborom. Konflikt između država koje su članice
iste međunarodne organizacije, koje surađuju u toj međunarodnoj organizaciji,
sigurno će pridonijeti smanjenju upotrebe sile i nasilja. To djelovanje je
još mnogo veće kada se u rješavanje konflikta uključe i tijela i
institucije te međunarodne organizacije i kada, u slučaju Ujedinjenih
naroda,
djeluju u skladu s odlomkom VI, a prije svega članovima 33 i 37. |
Generalni tajnici Ujedinjanih naroda stalno su ukazivali na te nove
mogućnosti. Thant je u svom posljednjem godišnjem izvještaju naglasio važnost
Generalne skupštine kao tijela koje povezuje mišljenja različitih
članica i Vijeća
sigurnosti kao čuvara pojedinačnih konfliktnih regija cijelog svijeta. Kurt Waldheim posebno je velikim silama ukazao na to da zapravo one imaju
veliku potrebu za takvom svjetskom organizacijom koja bi
predstavljala alternativu načinu konfrontacije u doba nuklearne energije
koja može biti opasna po sve nas. Pérez de Cuéllar naglasio je
"vrijednost i korist od Ujedinjenih naroda koje predstavljaju forum za raspravu",
ali je istodobno kritizirao to što se tom forumu ne pridaje pažnja koju
zavređuje i što se forum kao takav nedovoljno koristi. On je ukazao i na
specijalnu odgovornost velesila u Vijeću sigurnosti, čija je zadaća da
"osiguraju da proces (prevladavanje konflikata) ostane nenasilan te da time
daju svoj doprinos očuvanju mira."
Svi generalni tajnici bili su jedinstveni u kritiziranju procesa koji se u
posljednjim desetljećima sve više očituje, a to je zaobilaženje i isključivanje
Ujedinjenih naroda iz procesa prevladavanja pojedinačnih
konflikata. Takvi pokušaju ocijenjeni su kao negativni. Veze koje postoje unutar
organizacije ograničavaju proizvoljnu slobodu djelovanja u prevladavanju konflikta i zahtijevaju ukidanje ili bar reduciranje nasilja. Realni
utjecaj
međunarodne organizacije postoji tek onda kada je sve njene
članice i shvate kao takvu te kada se pri prevladavanju konflikata iskoristi i
svijest o zajedništvu koja je u prvom redu i omogućila stvaranje međunarodne
organizacije. Tek tada mogu biti djelotvorne institucije i načini rješavanja
konflikata unutar organizacije. Ono što se nazivalo "group in" danas je u
širokoj mjeri postao socijalni doprinos međunarodne organizacije. Njen zadatak
je da u praksi zahtijeva određeno ponašanje od svojih država članica i da takvo
ponašanje proglasi normom koja se mora poštivati. Institucionaliziranje takvih
normi ponašanja dovodi do samopotvrđivanja država članica i njihove
identifikacije s opće priznatom cjelinom.
Iz toga proizilaze veoma veliki rezultati, što je naglasio i Butterworth 1978. godine: "Navika da se surađuje pojačava
važnost politike, a uspostavlja se kooperativno ponašanje putem konsenzusa, a ne putem prisile".
Promjena konteksta koju uvjetuje međunarodna organizacija završava se
pritiskom na sve države članice da utvrde "trajne načine ponašanja".
Države se članstvom u međunarodnoj organizaciji socijaliziraju u
smjeru sasvim
određenog i umjerenog ponašanja."
[aus: Ernst-Otto Czempiel:
Friedensstrategien, Systemwandel durch Internationale Organisationen,
Demokratisierung und Wirtschaft, Paderborn 1986, S. 81-87, 103-105]
[Početak
stranice]
|
