|
| |
Kako se može objasniti
agresivno ponašanje? - U psihologiji postoje dva klasična objašnjenja:
teorija nagona i teorija
frustracije. One su predstavljene na
posebnoj stranici. Sljedeći
tekst govori o nešto općenitijoj teoriji koja se također može koristiti za objašnjenje
agresije. To je teorija učenja.
"Dok teorija nagona i teorija frustracije uvode u objašnjenje
agresije specifične faktore, teorija učenja agresivno ponašanje objašnjava po
principima koji se koriste za objašnjenja i drukčijih formi ponašanja.
Učenje je osnovni fenomen, odnosno promjena osobne dispozicije (znanje,
stajalište, spremnost itd.) na temelju iskustva. Psihološki gledano - učenje nije
jedinstven proces, pa postoje različiti tipovi postupaka učenja.
Ono što se nauči, može biti različito: tko su krivci u nekom događaju,
kako se upotrebljava oružje, gdje i kada moram biti poslušan - sve su to
stvari koje se mogu naučiti. Učenje kao objašnjenje agresivnog ponašanja može
biti veoma različito u odnosu na način na koji se ispoljava agresivni fenomen,
pa je tako teorija učenja zbirna imenica za veoma veliki spektar objašnjenja. Za
temu agresije izuzetno su važni sljedeći tipovi učenja:
 |
Učenje na modelu.
Taj je princip svima poznat. Usvajamo novo ponašanje promatrajući druge.
Ponašanje koje promatramo bit će sačuvano u mozgu, a u nekim situacijama se
doslovce kopira. Najvažniji uzori su, po pravilu, roditelji, prijatelji i
druge osobe koje su nam važne u životu. Usto, postoji mogućnost da se putem
javnih medija usvoji agresivno (ali i prosocijalno ili neko drugo)
ponašanje.
|
|
Učenje na uspjehu i neuspjehu.
U ovom slučaju osoba uči iz posljedica svog djelovanja. Uspjeh za agresivno
ponašanje je kada se, na primjer, na neki način nametnemo koristeći neku
nasilničku riječ, kada se obogatimo koristeći nasilje, kada uz pomoć nasilja
dobijemo pažnju medija ili priznanje u grupi ili kada uzvratimo napadaču.
Nametanje i dobit, pažnja i priznanje, jednako kao obrana i samozaštita, veoma su
važni uspjesi agresivnog ponašanja. Osim toga, tu su i ugodni unutarnji efekti
kao treniranje živaca (npr. kod prgavih igrača nogometa) ili pozitivno
samoocjenjivanje (npr. ponos zbog vlastite hrabrosti). Dok kod učenja na modelu
usvajamo nove forme ponašanja, uspjesi nas uče da određene forme ponašanja
primijenimo u nekim situacijama ili barem u onima kod kojih postoje izgledi za
uspjeh. Ako agresivno ponašanje koje primjenjujemo donese neuspjeh ili neke
negativne posljedice, takvo će se ponašanje u budućnosti vjerojatno
rjeđe
upotrebljavati.
|
|
Kognitivno učenje - učenje
u smislu stjecanja znanja. Uče se pojmovi, načini razmišljanja i djelovanja te metode koje
su relevantne za agresivno ponašanje. Uče se, na primjer, pojmovi poput
"obrana", "neprijatelj" i "čast" i što bi oni mogli
značiti za djelovanje u
tom smislu. Uče se metode, lukavstva, nadmudrivanje neprijatelja i
korištenje oružja. Ovakve spoznaje bi, s jedne strane, mogle imati utjecaja na
uvjerenja i stavove neke osobe, ali bi, s druge strane, mogla pokretati i
uvjetovati njeno djelovanje.
|
Iz objašnjenja teorije učenja
možemo izvući mnogobrojne zaključke o smanjivanju agresivnog ponašanja. Uz pomoć
modela, uspjeha i neuspjeha, kao i kognitivnog učenja, ljudi mogu naučiti
i
alternativne načine razmišljanja i ponašanja koji nisu agresivni. To se u manjoj ili
većoj mjeri događa svakom čovjeku. Takvo učenje može se
sustavno istraživati tijekom odgoja, obuke ili terapije. Na jednoj takvoj obuci polazinici bi mogli imati zadatak
pokazati ili objasniti kako bi reagirali u
određenoj konfliktnoj situaciji. Ponašanje koje nije agresivno može se vježbati
tijekom simulacija neke konfliktne situacije. Djecu treba pohvaliti kada nam se
obraćaju s molbom ili kada argumentiraju svoje želje, a istodobno
ignorirati ispade bijesa i nepotreban plač itd. Sami sebi trebamo, umjesto pitanja
tko je
kriv, postaviti pitanje kako možemo riješiti problem.
(...).
Ono što je zajedničko za sve forme ponašanja je da konkretno ponašanje i
unutarnji procesi koji izazivaju to ponašanje ovisi i o osobi i o situaciji - i
o unutarnjim i o vanjskim faktorima. Dok
teorija nagona gotovo ignorira vanjske faktore, a teorija frustracije ih
prenaglašava (frustrirajući događaji kao pokretač agresije), moderne teorije
učenja i teorije frustracije zastupaju neko središnje stajalište. Samo je na taj
način moguće objasniti da se isti čovjek, ovisno o povodu,
prisutnosti određene
osobe i sl. ponekad ponaša agresivno, a ponekad mirno (utjecaj situacije) ili da
se različiti ljudi u istim situacijama ponašaju različito (utjecaj osobe).
Ljudi se razlikuju po motivima koji ih mogu pokrenuti na agresivno
ponašanje (sklonost prema nečemu), po svojim nedoumicama u vezi s
agresijom i po
repertoaru ponašanja (poznavanje agresivnih i alternativnih formi
ponašanja i vladanje njima). Svi ti faktori zajedno određuju vidljivu
agresivnost neke osobe.
[Aggression ist nicht gleich Aggression.
Ein Überblick aus psychologischer Sicht, Hans-Peter Nolting, in: Der
Bürger im Staat 43, 2/1993, S. 93]
[Početak
stranice]
|
