|
| |
Sljedeći tekst Herfrieda Münklera sažetak je doprinosa
istraživanja ljudskog ponašanja diskusiji o ratu i miru:
"Na prvi pogled se čini da su rat i mir dva sasvim jasno odvojena i
različita politička stanja - vlada li mir, onda nema rata, i obrnuto. (...) Rat i
mir su, prema tome, odvojeni jedan od drugoga objavom rata i mirovnim sporazumom,
dva isključiva politička stanja, od kojih uvijek vlada jedno - rat ili mir, jer
trećeg nema. Ipak, već sam pojam "hladni rat" ukazuje na to da je politička
svakodnevica mnogo kompleksnija od binarne konstrukcije rata i mira. (...)
Već i površna analiza konflikata od kraja Drugog svjetskog rata ukazuje na to da
su rasli sukobi čije su karakteristike bile ispod standarda "ratnih pravila".
"Klasični ratovi", kao što su to ratovi na Bliskom istoku između Izraela, Sirije,
Egipta i Jordana, postali su rijetki.
 |
Radi li se, onda, pri
pravljenju razlike između rata i mira samo o pravnoj fikciji? Neke
teze istraživača ponašanja, etologa, dokazuju upravo to.
Etologija - znanstveno promatranje ljudskog i životinjskog ponašanja -
spominje slijed agresija na čijem ekstremnom polu stoji rat. Tako je Irenäus Eibl-Eibesfeldt odvojio rat od ostalih formi unutarnje agresije
definirajući ga kao "oružani sukob grupa", ali se stanje ne-rata koje je on
opisao teško može shvatiti kao mir. U etologiji ne postoji striktno razlikovanje između rata i
mira. Ta znanost polazi od toga da funkcionalna podjela nedovoljnih resursa
predstavlja najvažniji, ako ne i odlučujujući faktor agresije do koje
dolazi zbog instiktivnog samoodržanja i prirodne selekcije (isključivanje
slabih i bolesnih iz procesa razmnožavanja). |
Isto to vrijedi i za rat. Eibl-Eibesfeldt
kaže: "Rat se ne može povezati ni sa kakvim izopačenim, iskrivljenim ili
životinjskim instinktom, niti s nekrofilijom ili nekom drugom patološkom
greškom ljudskih instinkta. Ne radi se o bespotrebnom skretanju s kolosijeka,
već o jednoj formi agresije koja je specifična za ljude i uz pomoć
koje se ljudske grupe bore za zemljište i prirodna bogatstva.“
Etologija istodobno ukazuje na instinktivno zaziranje od ubijanja koje je
prisutno kod ljudi i životinja te na socijalne rituale ograničavanja
konflikata, kao što je izbjegavanje korištenja oružja opasnog po život ili
progona raseljenih lica. (...). Za Eibl-Eibesfeldta je razvoj ratnog naoružanja
predstavljao odlučujući korak pri promjeni funkcije agresije: "Oružje je, zasigurno, bilo odlučujući faktor
u razvoju destruktivne agresije. Tehnika
oružja je na neki način i do određenog stupnja pomaknula urođene granice
suosjećanja. Brz udarac oružjem može onesposobiti i ukloniti nekog čovjeka prije
nego što on dobije šansu da odgovarajućom gestom podčinjavanja
apelira na našu
svijest i zatraži sažaljenje. Pomicanje granica suosjećanja je još veće
kada ubijanje uspijeva s distance, na primjer pogotkom strijele“.
Dakle, sa stajališta istraživača ponašanja, rat i mir su metaforički pojmovi za
stanja koja se ne mogu jasno razgraničiti. Riječ je o slijedu
suzdržane ili pojačane agresije, pri čemu razvoj tehnike naoružanja (i vojnih
vježbi, čime se isključuje instinkt za bježanjem) umanjuje instinktivno
suosjećanje i čini rat instinktivnom formom unutardruštvenog konflikta."
[Krieg und Frieden, Herfried Münkler,
in: Iring Fetscher/Herfried Münkler (Hrsg.), Politikwissenschaft. Begriffe -
Analysen - Theorien, Ein Grundkurs, Reinbek 1985, S. 280-281]
[Početak
stranice]
|
