|
| |
Kako se može objasniti
agresivno ponašanje? -
U psihologiji postoje dva klasična objašnjenja: teorija nagona i teorija
frustracije. Nešto općenitija teorija koja se može koristiti za objašnjenje
agresije je teorija učenja. Na
posebnoj stranici skicirane su osnove te teorije.
Sigmund Freud, Osnivač psihoanalize (1856.-1939.) |
"Osnova
teorije nagona glasi: U organizmu postoji urođeni izvor koji trajno proizvodi agresivne impulse.
Ti se impulsi moraju na ovaj ili onaj način (nije obavezno da to bude
destruktivno) ogledati u ponašanju osobe. Ako to nije slučaj, dolazi do
duševnih oštećenja. Najpoznatiji zastupnici ovakvog shvaćanja bili su Sigmund Freud
i Konrad Lorenz, pri čemu je frojdovski nagon
usmjeren prema samouništenju ("smrtni nagon"),
a ispoljava se ometan seksualnim nagonom, dok Lorenc govori o vrlo
specifičnom nagonu borbe usmjerenom protiv ljudi koji se bave istom vrstom
posla. U modernoj psihologiji vrlo su rijetke pristaše teorije nagona (...).
Teorija frustracije kaže: Agresivno
ponašanje počiva na agresivnim impulsima koji nastaju zbog frustracije. Pod
pojmom "frustracije" najprije se podrazumijevalo ometanje aktivnosti koja je
usmjerena prema nekom određenom cilju, a kasnije se taj pojam proširio na sve
neugodne događaje koji izazivaju averziju (napad, maltretiranje itd.). U
svakom slučaju, potreba za agresijom ne nastaje sama od sebe (kao kod teorije
nagona), već je reakcija na nešto. Ta potreba za agresijom koja jedanput
nastane mora biti izražena u nekoj formi. U javnosti je veoma popularna
predodžba o tome da agresivni impulsi koji nastaju zbog frustracije
djeluju poput energije i da im je potreban neki ventil. |
Teorija frustracije je više puta
modificirana, pri čemu je uloga frustracije kao pokretača agresije dosta
relativizirana. Ono što se danas ne dovodi u pitanje je činjenica da neki
frustrirajući događaj osim agresije može izazvati i druge različite načine
ponašanja - rezignaciju, izbjegavanje, sanjarenje, humor, samoobmanjivanje
(alkohol itd.), te da se agresivna reakcija može očekivati samo u nekim
specifičnim slučajevima. Neki događaj bi treba zaista naljutiti neku osobu
(npr.
"nepošteno"'
ponašanje), jer tek tada nastaje osjećaj ljutnje
koji se, opet, ne mora automatski pretvoriti u agresivno ponašanje. Agresivno
ponašanje nastaje ako se osoba već ranije naučila takvom ponašanju, ako nema
nikakvih dvojbi u vezi s agresivnim ponašanjem, ako su u određenom
trenutku neke
druge osobe koje imaju veze s frustracijom odsutne ili prisutne itd.
Dakle, frustracije ni u kom slučaju ne vode uvijek do agresivnog
ponašanja. Teorija frustracije mora se ograničiti i s druge strane:
agresivno ponašanje nije uvijek reakcija na neku frustraciju. Postoje i drugi
razlozi zbog kojih se netko može ponašati agresivno - kao što su na primjer
nasilno djelovati po naredbi, slijediti vođu ili grupu bez razmišljanja, nasilno
se ponašati u cilju bogaćenja (ubojstva tijekom pljački,
ucjene itd.).
Frustracije, ipak, ostaju jedan od značajnih i mogućih uvjeta agresivnog
ponašanja. Jedan od važnih zadataka u sprečavanju i smanjivanju agresivnog
ponašanje je umanjiti frustracije. Na individualnoj se razini to može učiniti
suptilnijim kontaktom s drugim ljudima, a na društvenoj - stvaranjem
pravednih uvjeta života. Međutim, s obzirom na to da se frustracije nikada ne
mogu izbjeći u potpunosti, važno je kako s njima postupamo, tj. kako ih "obrađujemo" (...).
Poznato nam je da se ljudi razlikuju, među ostalim, i po načinu obrade
frustracija, pa zbog toga učenje obrade frustracija igra veoma važnu ulogu."
[... do odlomka "Teorija učenja"]
[Aggression ist nicht gleich Aggression.
Ein Überblick aus psychologischer Sicht, Hans-Peter Nolting, in: Der
Bürger im Staat 43, 2/1993, S. 92-93]
[Početak
stranice]
|
