Najviši cilj Ujedinjenih naroda (UN) je mir. S tim je ciljem nakon Drugog svjetskog rata, kao nasljednica Saveza država, i osnovana ova svjetska organizacija. Vijeće sigurnosti je, doduše, kao najviše tijelo UN-a, bilo blokirano tijekom konflikta Istok - Zapad. Epohalnim razrješenjem tog konflikta (1989-1990) činilo se da je, s nešto zakašnjenja, nastupilo zlatno doba za UN. Iz tog razdoblja potječe "Program za mir", jedna od važnih mirovnih strategija današnjice. 

[Autor: Ragnar Müller]

Mirovna politika Ujedinjenih naroda 

"Osnivači Ujedinjenih naroda bili su očevici strahota koje je izazvao Drugi svjetski rat. Stoga je njihov najviši cilj bio napraviti od UN-a instrument koji će "buduća pokoljenja zaštititi od strahota ratnih vihora" (Preambula Povelje Ujedinjenih naroda). Time su očuvanje svjetskog mira i međunarodne sigurnosti postali glavni zadaci Ujedinjenih naroda.

Pojam "mir" se u Povelji UN-a upotrebljava na više mjesta i na više načina, ali taj pojam niti jedanput nije jasno definiran. U sistemu "klasičnog" međunarodnog prava s kraja 19. i početka 20. stoljeća "mir" se razumijevao veoma jednostavno - kao puka odsutnost rata. UN-ovo tumačenje pojma "mir" nadilazi tu usku definiciju i tiče se globalnog i dinamičnog procesa kojim bi se trebala ostvariti socijalna pravda, poštivanje i provedba ljudskih prava i dobrosusjedski odnosi između svih zemalja. Zato Povelja UN-a ne obavezuje sve države članice samo na odstupanje od upotrebe sile i nasilja prilikom ostvarivanja svojih ciljeve, nego poziva i na prevladavanje konflikta mirnim putem i na razvijanje suradnje u svim područjima.  

Radi očuvanja mira UN-ovom Poveljom stvoren je modificirani sistem kolektivne sigurnosti, s Vijećem sigurnosti kao njegovim centralnim tijelom. Samo Vijeće sigurnosti ima pravo (po odlomku VII Povelje Ujedinjenih naroda) donositi sankcije i mjere prisile protiv država članica koje ugrožavaju mir u svijetu. Takve sankcije mogu biti ekonomske prirode, ili embargo na uvoz oružja, ili čak vojne koje sežu od zračnih udara do angažiranja pješadijskih vojnih jedinica ili pomorskih snaga. Za vojne akcije ostale članice države po članu 43 Povelje UN-a mogu staviti na raspolaganje svoje vojne snage, koje u slučaju potrebe podliježu vrhovnomj zapovjedništvu Ujedinjenih naroda. Sankcije prema odlomku VII Povelje UN-a su bile trgovinski embargo protiv bivše Jugoslavije i uvođenje zabranjene zone leta iznad Bosne i Hercegovine. Po članu 42 i 48 Povelje UN-a, sankcije mogu provoditi i države članice, i to svaka posebno. To je, na primjer, bio slučaj s opunomoćivanjem saveznika da uključe svoje trupe u Zaljevskom ratu 1990. godine ili autoriziranje operacije UNITAF (United Task Force) 1992. godine u Somaliji kojim su trebali biti osigurani humanitarni transporti.

Sistem kolektivne sigurnosti se, doduše, na osnovu strukture Vijeća sigurnosti za vrijeme Hladnog rata pokazao kao nedjelotvoran. Alternativu je razvio već 1956. godine, za vrijeme sueske krize, tadašnji generalni tajnik UN-a  Dag Hammarskjöld. On je predložio tzv. operacije osiguravanja mira (Peace-keeping Operations), ili skraćeno: Peacekeeping.

Sljedeću tipologiju mirovno-političkog prevladavanja konflikata i instrumenata za prevladavanje konflikata preuzeo je u svojoj osnovi u "Program za mir" 1994. tadašnji genaralni tajnik Butros Gali, a kasnije je nešto modificirana: 

Preventivna diplomacija (preventive diplomacy) - korištenje diplomatskih sredstava s ciljem da se spriječi nastanak sukoba između dviju strana, da se spriječi eskalacija postojećeg sukoba i da se, ako ipak dođe do otvorenog konflikta, on ograniči. 

Preventivni angažman (preventive deployments) - je angažman trupa koje imaju zadatak spriječiti izbijanje konflikta. Unutar jedne države do preventivnog angažmana trupa Ujedinjenih naroda može doći samo uz prethodnu suglasnost vlade ili svih strana u konfliktu. Isti postupak vrijedi i u slučaju kada jedna država osjeća da je u opasnosti od druge te podnese zahtjev za preventivno angažiranje trupa UN-a na svojoj strani granice.

Uspostavljanje mira (peace-making) - je proces koji se odvija sve do zaključivanja mirovnog ugovora ili ugovora o prekidu vatre, a u njega spadaju aktivnosti s ciljem dovođenja sukobljenih strana za pregovarački stol, i to korištenjem nenasilnih sredstava opisanih u odlomku VI Povelje UN-a. 

Osiguravanje mira (peace-keeping) - je prisutnost institucije UN-a na licu mjesta uz prethodnu suglasnost konfliktnih strana. Ta institucija UN-a  raspolaže lako naoružanim vojnicima, promatračima, policajcima, a svi oni imaju za zadatak osiguravanje i provedbu prekida vatre i održanje postignutog mirovnog ugovora. Osiguravanje mira je tehnika koja omogućuje i zaštitu od izbijanja konflikta i stvaranje mira. 

Provedba mira (peace-enforcement) - je angažman teže naoružanih trupa UN-a i treba ga shvatiti kao prijelaznu mjeru po odlomku VII, članu 40, Povelje UN-a. Tu spadaju sljedeće mjere: uspostavljanje i održanje prekida vatre, što se može ostvariti s obzirom na činjenicu da UN trupe u takvim slučajevima bivaju teže naoružane nego konfliktne strane. Taj angažman se ne smije zamijeniti s nametanjem mira, koje se može provesti po članu 43 Povelje UN-a i uključuje odgovaranje na napad.

Nametanje mira vojnom silom (use of military force) - označava vojne mjere prisile po odlomku VII član 42 Povelje UN-a prilikom prijetnje, prekida primirja ili prilikom djelovanja na štetu trupa UN-a, a u cilju održanja primirja ili prekida vatre. Vijeće sigurnosti je do sada veoma rijetko donosilo ovakve mjere. Izuzeci su bili Drugi zaljevski rat (Irak / Kuvajt) kao i intervencija za osiguranje humanitarne pomoći za Somaliju (United Task Force - UNITAF): Vijeće sigurnosti dalo je punomoć državama članicama (i SAD-u) da u njegovo ime mogu provoditi te mjere. I NATO-ovo bombardiranje pozicija bosanskih Srba u ljeto 1995. godine usljedilo je po mandatu Vijeća sigurnosti, s ciljem da se zaraćene strane dovedu za pregovarački stol, da bi se omogućilo potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma.

Konsolidiranje mira (post-conflict peace-building) - je ponovno uspostavljanje, odnosno unapređivanje državnih struktura nakon uspješnog završetka konflikta, a pokazalo se uspješnim pri utvrđivanju i konsolidiranju mira i sprječavanju ponovnog oživljavanja starih konflikata. Ovdje spadaju: demobiliziranje bivših ratnika, njihovo razoružavanje i ponovna integracija u civilno društvo ili izgradnja upravnog i pravnog sistema po principima pravne države."

[aus: Auswärtiges Amt (Hrsg.): ABC der Vereinten Nationen, Berlin 2000, S. 37-39]

[Početak stranice]