|
Medijacija - posredovanje u konfliktima
Pojam
"medijacija" potiče od latinske riječi "mediare" (posredovati).
U SAD-u je ovaj pojam uveden u stručnu upotrebu 1970. godine te je kao takav
preuzet iz engleskog u njemački jezik. Medijacija znači posredovanje
treće, neutralne strane u konfliktima sa ciljem da se postigne zajedničko
rješenje kojeg bi prihvatile sve strane u konfliktu.
Iz dosadašnjeg iskustva naučili smo da se konflikt, ako dostigne određenu
tačku eskalacije sukoba, više ne može riješiti samo učešćem sukobljenih
strana, već da je potrebno posredovanje. Treća strana mora biti prihvaćena
od strane onih sukobljenih da bi mogla doprinijete rješavanju sukoba.
Postupci medijacije počivaju na pronalažnju rješenja prihvatljivog za sve
strane koje se usmjerava ka interesima sukobljenih strana. Polazno
stanovište je da će konflikti biti riješeni lakše i uz manje odricanja ako
se u prvi plan stave interesi sukobljenih strana, a ne pitanje moći ili
prava. Ovakav pristup razvijen je na univerzitetu Harvard i naziva se
Harvardski model (vidi desno).
Pristup konfliktu putem medijacije je raširen više nego što se misli. Kod
sukoba u porodici ili braku nailazimo na brakorazvodnu medijaciju ili
medijaciju nasljeđa, u oblasti kriminalističkog prava nalazimo medijaciju
žrtva - počinilac, ekološka medijacija kod prekršaja protiv prirode, na
lokalnom nivou ćemo naći "okrugle stolove", u školi programe pod nazivom
"Učenik - konflikt - izgladiti konflikt" itd.
Medijacija konflikta među učenicima u školi
Do sada se u
četiri škole primjenjuje model razvijen na postdiplomskom studiju za nastavnike. Ovaj
model se zove "Učenici - konflikt - izgladiti konflikt" i cijelim setom
metoda doprinosi pristupu svakodnevnim konfliktima među djecom i među mladima u
školi. Karakteristike ovog modela iste su kao i kod drugih postupaka
medijacije:
 |
zasniva
se na slobodnoj volji učenika, |
 |
prisutne
su obje strane koje sudjeluju u konfliktu i treća, neutralna strana;
|
 |
do
rješenja se mora doći uz punu odgovornost obje strane u kofliktu i ono se
zapisuje.
|
Ono što je
važno je da učenici sami, a ne nastavnici, pokušavaju
izgladiti
konflikte. Pri tome se konfliktu pristupa što je moguće brže nakon
njegovog nastanka, tokom odmora između časova ili na sljedećem času.
Inicijatorima prevazilaženja konflikta je bitno da se "postigne pomirenje između
sukobljenih strana i da im se omogući novi početak".
Sa aspekta odgoja i osposobljavanja učenika da snose
odgovornost za sopstvene postupke ovaj se model može ocijeniti kao izuzetno
pozitivan. Učenici se uče da sa svojim kolegama rade u atmosferi bez
konflikata, a odgovornost se na njih prenosi u veoma ranom stadiju. Pri
svemu tome rješenje konflikta ne biva ponuđeno odozgo, sa neke više
instance, niti se konflikt potiskuje, već se stvara pozitivna atmosfera za
pristup konfliktu.
Ovim programom učenicima se stavlja na raspolaganje
strukturalan postupak koji se veoma lako da naučiti i koji je veoma koristan. Više
informacija o modelu pod nazivom "Učenici - konflikt - izgladiti konflikt"
možete naći na drugoj
stranici.
Pristup konfliktu mora prevazilaziti programe kojim
se konflikti pokušavaju izgladiti. Konstruktivno prevazilaženje konflikta koje ima
kratkoročnu, ličnu i lokalnu primjenu je potpuno opravdano, ali se mora
dopuniti konstruktivnim pristupom konfliktu koji nalazi srednjeročnu,
društvenu i regionalnu primjenu i proširiti na dugoročnu, ekološku i
globalno orijentisanu primjenu prevazilaženja konflikata.
Ovi programi moraju biti povezani sa društvenim razvojima i
biti prošireni na organizacije i institucije u društvu. Zato škole, pored
programa kojima se pokušavaju izgladiti konflikti i koji su osobno
orijentisani moraju razvijati i koncepte koji sprovode razvoj i školske
reforme, da bi na taj način stvorili okvirni uslovi za promjene. |
|
Harvardski koncept
"Postoje tri osnovna puta za riješavanje
problema: izjednačavanje interesa, određivanje pravnih pozicija i
određivanje pozicija moći. Djelovanje u smislu riješavanja problema
okarakterisano je angažmanom koji je usmjeren ka interesima
sukobljenih strana. Sazivanje suda je primjer određivanja pravnih
pozicija. Štrajkovi i ratovi određuju postupak određivanja moći.
Izjednačavanje interesa je proces koji je mnogo efektivniji od
određivanja pravnih pozicija, a određivanje pravnih pozicija se mnogo
više isplati od sukoba koji određuje pozicije moći.
Šest pravila za primjenu isplativog sistema rješavanja
konflikta:
1. U središte pregovora postavite interese sukobljenih
strana.
2. Razvijte postupak koji će ohrabriti sukobljane
strane da se vrate za pregovarački stol.
3. Isplanirajte isplativ postupak određivanja pravnih
pozicija, ako ne uspiju metode koje ste razvili.
4. Posavjetujte sudionike konflikta i dajte im
prijedloge i svoj sud o tome na koji način bi se dugoročno mogao
spriječiti konflikt.
5. Različite postupke stavite na papir od
najjeftinijeg ka najskupljem.
6. Obratite pažnju na motivaciju sudionika, njihovu
spremnost na postupak i sredstva koja Vam tokom postupka stoje na
raspolaganju.
Konflikt se riješava mnogo efektivnije ako interesi, a
ne određivanje pravne i pozicije moći stoje u prvom planu. Ukoliko
sudionici u konfliktu bitna pitanja pretpostave pitanjima od malog
značaja koja često znaju biti kamen spoticanja, veoma je izvjesno da
će obje strane profitirati rješenjem konflikta.
Usklađivanje interesa mnogo je povoljnije za obje
strane u konfliktu od određivanja pravnih i pozicija moći.
Zadovoljstvo obje strane u konfliktu djeluje pozitivno na dugoročno
rješavanje konflikta, na njihov međusobni odnos i umanjuje opasnost od
nastanka novih konflikata.
Uprkos svim spomenutim prednostima nije moguće, a nije
ni poželjno pokušati sve konflikte riješavati usklađivanjem
interesa. Da bi se definisale pravne granice unutar kojih je moguće
rješavanje konflikta, poželjan je proces određivanja pravne moći.
Neizvjesnost po pitanju pravne pozicije ponekad može otežati pregovore
jednako kao i neizvjesnot po pitanju pozicija moći. Ako
neka od strana želi da demonstrira da se odnos moći promijenio u njenu
korist, ona će smatrati da samo borbom može doći do jasnog rješenja.
Mnogo je jeftinije riješavati konflikte
usklađivanjem interesa, nego određivanjem pravnih i pozicja moći,
ali samo pravna odluka može presuditi u pitanju od javnog interesa jer
je ona obavezujuća. Posmatramo li, dakle, stvari sa stanovišta društva,
bar se u nekim slučajevima daje prednost sudskoj odluci nad postupkom
usklađivanja interesa.
Većinu bi konflikta trebalo odstraniti
usklađivanjem interesa, neke određivanjem pravne pozicije, a veoma mali broj njih
određivanjem pozicija moći. Sistem rješavanja konflikata bi trebalo da
se usmjeri prema tome da rješenja konflikta pronalazi uz što manje
troškova, te da ta rješanja budu dugoročno održiva."
[William L.
Ury, Jeanne M. Brett, Stephen B. Goldberg: Konfliktmanagement.
Wirksame Strategien für den sachgerechten Interessenausgleich.
Frankfurt/New York 1991, S. 13, S. 35, S. 95]
|
|