Naučiti kako se svađa - 7
pravila za uspješnu svađu
Svađa
(rasprava) ne stvara distancu, već u mnogim slučajevima omogućava bliskost
nakon stvaranja međusobnog povjeranja. Tokom svađe vidljivim postaju
osjetljive strane neke ličnosti, njena povezanost sa situacijom i najdublji
osjećaji. Tokom svađe padaju sve maske i postajemo sasvim otvoreni. Odnos
između dvaju osoba može da se produbi zahvaljujući ovakvoj otvorenosti.
Međusobno povjerenje i poštivanje mogu da porastu. Ipak, za ostvarivanje
svega ovog potrebno je da se nauči kako se na konstruktivan način svađa
(raspravlja).
1. Odmah
imenovati problem
Ne treba
čekati dugo kada se počnu nakupljati loši osjećaji. Ukoliko je to moguće,
problem treba imenovati odmah po njegovom nastanku ili kratko nakon toga -
kada se za to ukaže prilika.
2.
Govoriti u ja-formi
Što više
govorim o svojim osjećajima i shvatanju dotičnog konflikta, to će me moj
suparnik moći bolje upoznati i razumjeti. Tokom rasprave postoji još jedna
prednost. Ukoliko kažem "ja" umjesto "ti", na taj način otvoreno
formulišem i pred sobom i pred drugima šta ja to zapravo želim. Moja
otvorenost zahtijeva otvorenost i druge strane.
3. Ne
prekidati izlaganje
Dozvoliću svom suparniku da kaže što želi ne prekidajući ga i pozorno ću ga
slušati. Pri tome je bitno da pazim na osjećaje, potrebe i interese koje on
izražava. Pokušaću da shvatim osjećaje, potrebe i interese suparnika i da se
s pažnjom odnosim prema njima.
4.
Obraćati se direktno supraniku i gledati ga u oči
Kada
želim nešto da kažem, trebalo bi da se obraćam direktno svom suparniku.
Ukoliko mislim samo na jednu osobu, ne treba da se obraćam cijeloj
grupi.
5. Pronaći
zajedničko stajalište glede problema
O čemu
se radi u svađi? Šta ja smatram uzrocima svađe, a gdje ih pronalazi moj
suparnik? Je li moguće da se složimo oko zajedničkog stajališta glede našeg
problema?
6. Držati
se teme
Držim se
problema za koji tražimo rješenje. Ne trebam dozvoliti ni svom suparniku da
se udalji od teme naše rasprave.
7.
Izbjeći okrivljivanja i uvrede
Međusobna prebacivanja neće doprinijeti rješavanju problema, već će samo
zaoštriti sukob.
[Walter Kern,
Friedenserziehung heisst: Streiten lernen; in: Suchtpräventionsstelle der
Stadt Zürich (Hg.), Leben hat viele Gesichter, Lausanne 1993] |
|
Šest nivoa ka rješenju problema
1. Identifikovati potrebe
“Šta ti treba (ili šta želiš)?“
Svaka osoba koja sudjeluje u nekom konfliktu bi trebalo da odgovori na
ovo pitanje, a da pri tome ne pripisuje krivicu drugoj osobi ili da je
ne optužuje.
2. Definisati problem
"Šta ti misliš u čemu je problem u ovom slučaju?”
Ovdje može da pomogne cijeli razred. Potrebno je naći odgovor na gore
postavljeno pitanje, pazeći pri tome na potrebe obje osobe koje se
nalaze u konfliktu i ne pripisujući krivicu niti jednoj od njih. Da bi
se definicija problema prihvatila, osobe kojih se koflikt tiče moraju
se složiti sa njom.
3. Sprovesti brainstorming
i ponuditi različite mogućnosti rješenja
"Ko ima neki prijedlog kako bi se ovaj problem mogao riješiti?"
Svi učenici iz razreda mogu da daju prijedloge. Prijedlozi se zapisuju
bez ikakvog komentara ili procjenjivanja. Cilj ovog koraka je sakupiti
što više prijeloga za rješenje konflikta.
4. Ocijeniti rješenja
"Da li bi ti bio zadovoljan sa ovakvim rješenjem?"
Svaka od strana u konfliktu pregleda listu sa ponuđenim rješenjima i
kaže koje bi od rješenja za nju/njega bilo prihvatljivo.
5. Odlučiti se za najbolje rješenje
"Da li se oboje slažete sa ovim rješenjem? Je li problem time
riješen?”
Potrebno je ustanoviti da li se obje strane slažu s ponuđenim
rješenjem i da li priznaju takvo rješenje konflikta.
6. Ispitati da li rješenje funkcionira
"Hajde da se dogovorimo da u skoroj budućnosti opet
razgovaramo o ovom problemu, da vidimo da li je zaista riješen."
Trebalo bi napraviti plan ocijenjivanja rješenja do
kojeg se došlo. Procjena rješenja se može napraviti nekoliko minuta
kasnije, sat, dan ili cijelu sedmicu nakon razgovora -
ovo zavisi od samog konflikta i od starosne dobi sudionika u
konfliktu.
[Sousan
Fountain: Leben in Einer Welt. Anregungen zum globalen Lernen.
Braunschweig 1996, S. 156]
|
|
