Bliskost sa ekološkim odgojem i odgojem u oblasti
ljudskih
prava i Trećeg svijeta
"... Nije dovoljno ako oblast mirovnog odgoja usmjerimo samo na
problematiku naoružanja i sigurnosnu problematiku. Hans Nicklas (Niklas) i Änne Ostermann
(Ene Ostraman), koji se bave mirovno-pedagoškim radom u Hesenškoj
fondaciji za istraživanje mira i konflikata,
predlažu da se u sistematsku obradu i istraživanje šta to implicira i dovodi do
upotrebe sile i nasilja uključe bar i istraživanja u vezi sa zaštitom okoliša i
sa Trećim
svijetom.
Poseban mirovno-pedagoški pristup problematici konflikta između Sjevera i Juga
je sagledavanje posljedica izvoza oružja iz industrijskih zemalja Zapada u
zemlje Trećeg svijeta. Pored toga postoji još tema s kojima bi se u usku vezu
mogla dovesti problematika Sjever-Jug, npr. uzroci migracijskih kretanja i
reakacije na odbijanje migranata u Evropi, te nedavno isklijala "neprijateljska
slika islama". Na osnovu ovih tema obrada konflikta Sjever-Jug dobiva i osobnu
dimenziju, a mogu se uvesti i lična iskustva koja su od velike pomoći pri
prevezilaženju konflikta. Ekološka dimenzija se također pokazala kao važan
faktor pristupa konfliktu, jer postoje konflikti koji nastaju zbog ekoloških
pozicija (konflikt oko važnih resursa kao što je voda).
U pedagoškoj praksi glede spomenutih sadržaja, metoda i didaktičkih modela koji
se nude postoji mnogo presjecanja između mirovnog odgoja i drugih disciplina
koje se često nazivaju "odgoj preživljavanja": odgoj u oblasti zaštite okoliša i
odgoj u oblasti razvoja Trećeg svijeta. Suradnja između ovih disciplina će se pojačati u
budućnosti s obzirom na porast sadržajne povezanosti globalnih problema.
Već godinama se vode kontroverzne diskusije oko toga koliko i na koji način se
mogu povezati različiti pedagoški pristupi i iskustva u cilju podrške, odnosno
drugačijeg organiziranja učenja i djelovanja glede globalnih problama i
povećanja internacionalizacije svijeta (npr. putem razvitka tehnologija
komunikacije). Ovome se još može dodati i činjenica da bi međusobno
izmjenjivanje pedagoških i političkih mjera i njihovih kapaciteta vodilo
povećanju i produbljivanju suradnje, ali i da bi na polju praktične politike
zapravo ovakva suradnja bila neophodna.
Sličnu primjenu kao mirovni odgoj ima i odgoj u oblasti ljudskih prava kojeg
unapređuju, prije svega, međunarodne organizacije poput amnesty
international. Ovdje se radi o prenošenju znanja o uzrocima povreda ljudskih
prava, a odskora i o pomoći prilikom pristupa pitanju da li se i za koja ljudska prava može zahtijevati univerzalno važenje i poštovanje i u kojoj mjeri
se mogu opravdati intervencije prilikom ustanovljivanja povrede ljudskih prava.
Pored toga, ovdje se tretira i pitanje kako se ova znanja mogu primijeniti
prilikom konkretnog djelovanja: "Djelotvoran odgoj u oblasti ljudskih prava može
se mjeriti po tome u kojoj mjeri nam uspijeva da prilikom konfrontacije sa
povredama ljudskih prava proširimo objektivna saznanja do subjektivih interesa
svih onih kojih se povređivanje datih ljudskih prava tiče. Konfrontiranje sa
narušavanjem ljudskih prava kao saznanje i princip učenja trebalo bi da se
prenese na svakog pojedinca, tako da ljudska prava kao kriterij za djelovanje i
univerzalni moral u svojoj zemlji (za sebe) budu najuže povezana sa njihovim
ostvarivanjem u drugoj zamlji (za svakog drugog pojedinca)" (Hildegard Karig).
(...) Razvojna pedagogija bavi se
pitanjem šta i kako se u industrijskim zemljama uči o zemljama Trećeg svijeta i
o odnosima između Sjevera i Juga, te daje primjere i sugestije za pedagošku
praksu. U prošlosti je jedno od težišta razvojne pedagogije bilo razvijanje
modela za učenje u osnovnim školama, što je oblast koja je prilično zanemarena
od strane mirovnog odgoja.
Ako pratimo diskusije koje se vode u oblasti razvojne pedagogije primijetićemo da
se i ova disciplina susreće sa sličnim problemima kao i mirovni odgoj. Uprkos
velikom teoretskom napretku i velikom broju sredstava za učenje (u posljednjih
trideset godina izdato je više od 2500 različitin nastavnih i radnih materijala
u oblasti razvojne pedagogije) i uprkos relativno velikim mogućnostima
unapređenja, danas se govori o "krizi razvojne pedagogije".
Ova teza potvrđuje se na četiri načina. Prvo, razvojna pedagogija je izbubila
svoj predmet izučavanja, jer se zbog smanjenja razlika sve manje može govoriti o
"Trećem svijetu". Drugo, mnogobrojni didaktički materijali i primjena
različitih metoda doveli su do nesigurnosti u upotrebi metoda i do
"kultiviranja pedagoškog slučaja". Treće, nije došlo da nastanka tradicije
teorija. Četvrto, institucionaliziranje razvojne pedagogije u cjelokupan
kontekst socijalnih sistema koji su relevantni za obrazovanje postalo je
marginalno.
Za sve četiri oblasti problema mogu se pronaći primjeri i u pedagogiji mira. Ako
govorimo o gubitku predmeta izučavanja, naime o gubitku "Trećeg svijeta",
pegagogija mira "pretrpjela" je gubitak "konflikta Istok-Zapad" na koji su se
decenijama usmjeravale velike snage ove discipline. Pored toga, možemo govoriti
i o sličnoj krizi i u drugim oblastima samo na drugom nivou, jer je tradicija
obrazovanja i institucionaliziranje u cjelokupan kontekst socijalnih
siatema koji su relevantni za obrazovanje kod razvojne pedagogije na mnogo većem
nivou nego što je to slučaj sa pedagogijom mira."
[Günther
Gugel / Uli Jäger: Gewalt muss nicht sein. Eine Einführung in friedenspädagogisches
Denken und Handeln. 3. Aufl., Tübingen 1997; Internetversion: http://www.friedenspaedagogik.de/themen/f_erzieh/fe3.htm]
