Univarzitet Yale (Jel) šezdesetih je godina u lokalnim novinama New Haven (Nju Heven) u saveznoj državi Connecticut (Konetikat) objavio oglas da traži dobrovoljce koji su spremni da sudjeluju u eksperimentu o sposobnosti učenja i pamćenja. Učesnici nisu ni slutili da se pri tome radilo samo o zastoru i da je eksperiment trebalo da istraži u kolikoj mjeri su ljudi spremni da se podvrgnu nekom autoritetu. Dobrovoljcima je voditelj ogleda objasnio njihovu ulogu. U pojedinačnim ogledima su uvijek sudjelovale po dvije osobe. 

Voditelj ogleda je učesnicima objasnio da ja cilj projekta istražiti u kojoj mjeri kažnjavanje utiče na proces učenja. Učesnici su izvlačenjem slamčice podijeljeni u dvije grupe  - nastavnike i učenike. Ovo izvlačenje slamčice je lažirano, jer su samo dobrovoljci sudjelovali u eksperimentu (dobili su uloge nastavnika), a studenti fakulteta i svi oni koji su od početka znali o čemu se u eksperimentu zapravo radi dobili su uloge učenika. Dobrovoljci nisu znali da su svi učenici, ustvari, studenti Univerziteta i da su do u detalje upućeni u projekat. Voditelja ogleda igrao je tridesetjednogodišnji nastavnik biologije na jednoj američkoj visokoj školi, uloga žrtve bila je dodijeljena četrdesetsedmogodišnjem knjigovođi, koji je prošao posebnu obuku za tu ulogu. On je bio irskog porijekla i većina sudionika ga je smatrala veoma simpatičnim.

Voditelj ogleda pojasnio je eksperiment. Test se sastojao u sljedećem: trebalo je da učenik nauči listu asocijacijskih parova, a njegov partner-nastavnik ga je trebao ispitati. Pored toga, učesnicima u eksperimentu je pokazan "generator šoka" sa instrument-tablom. Na toj tabli nalazilo se trideset prekidača. Prekidači su imali različite vrijednosti i kretali su se od 15 volti ("laki šok") preko srednjeg i teškog šoka do 450 volti. Da bi se to još više naglasilo na genaratoru je stajala pričvršćena ploča sa tekstom "GENERATOR ŠOKA, TIP ZLB, DYSON INSTRUMENT COMPANY, WALTHAM, MASS., IZLAZNA JAČINA 15 VOLTI - 450 VOLTI", a pored svakog prekidača stajalo je napisano kolika se voltaža dobiva pritiskom na taj prekidač. Osim toga, na svakom četvrtom prekidaču bio je natpis "laki šok", "umjereni šok", "srednji šok", "jaki šok", "teški šok", "veoma teški šok", "pazi: opasan šok", a posljednja dva prekidača imala su natpis "XXX". 

Zadatak nastavnika bio je da svaki put kada učenik da pogrešan odgovor uključe jedan od prekidača koji izaziva elektrošokove. Nakon ovog objašnjenja nastavnik, voditelj ogleda i njegov asistent odlaze u sobu u kojoj se nalazi električna stolica. Učenik sjeda na stolicu i biva svezan. Elektrode se povezuju sa stolicom i sa generatorom. U tom momentu učenik izjavljuje da ima slabo srce. Voditelj projekta smiruje "učenika" izjavom da će šokovi biti vjerovatno veoma bolni, ali da neće dovesti do trajnih oštećenja organizma.  

Kao što je već spomenuto, učenik je student Univerziteta i asistent voditelja ogleda, a podjela uloga je manipulirana tako da i sam "učenik" zna da se ne mora brinuti glede elektrošokova. Osim toga, generator šokova, koji je svakako samo maketa, nije ni povezan sa električnom stolicom. Međutim, jedina osoba koja je zapravo pravi sudionik eksperimenta, nastavnik, ništa od toga ne sluti, za njega je sve stvarno. On prije početka eksperimenta zauzima mjesto na električnoj stolici i dobiva probni šok od 45 volti radi orijentacije po pitanju intenziteta i dužine trajanja bola. Dakle, "nastavnik" zaista misli da žrtva u susjednoj sobi trpi kažnjavanje strujnim udarima. Pored toga, nastavnik svaki put kad kažnjava učenika čuje njegovu reakciju koja zvuči kao reakcija nekoga ko trpi bol. Ispitanik, naravno, ne zna da su te reakcije već ranije snimljene ne audio kasetu i da su odgovori koje daje učenik več standardizirani. 

Sudionici u ovom eksperimentu odabrani su metodom slučajnog uzorka i bili su sljedeći:
- 40% nekvalifikovanih i kvalifikovanih radnika;
- 40% službenika iz oblasti trgovine i obrta;
- 20% visoko obrazovanih stručnjaka.

Naravno, sudionici su emocionalno reagovali na patnje svojih žrtava. Neki su protestovali, drugi su se znojili, drhtali, zamuckivali ili pokazivali druge znakove napetosti, ali su ipak poslušali upute voditelja projekta. Ono što je bilo uočljivo u ponašanju ispitanika je da su pokušavali ignorisati svoju žrtvu i fokusirati se na voditelje projekta i njegove upute. Ovo se dešavalo vjerovatno zbog toga što su pokušavali da ublaže unutrašnju napetost koja je nastajala očitovanjem bola žrtve. Dakle, došlo je do pokušaja da se ponašanje prilagodi situaciji. 

Ovaj fenomen Milgram je nazvao "slaganje sa autoritetom". Neki od ispitanika su jednostavno dovodili u pitanje činjenicu da žrtva trpi bolove i zanemarivali svoju odgovornost, neki su u već poodmakloj fazi eksperimenta zahtijevali obećanje da neće biti kažnjeni ili krivično gonjeni zbog ovog eksperimenta. U nemalom broju slučajeva se odgovornost prebacivala na žrtvu koja se isto dobrovoljno prijavila za ovaj eksperiment.

Neki od ispitnika su pokušali da umanje napetost usredsređujući se na jednostavnu poslušnost i praćenje naredbi od strane voditelja eksperimenta. Pokušavali su da ograniče i umanje bol žrtve tako što bi samo dotaknuli prekidač ili su čak naglašavanjem riječi pri čitanju asocijativnih pojmova pokušali da učeniku ukažu na pravilan odgovor. Velika većina ispitanika, više od 62 procenta, stigla je do kraja skale - 450 volti, iako je neke od ispitanika verbalnim pritiskom na to poticao voditelj projekta. Četiri rečenice koje su korištene kao verbalni pritisak bile su: Molim Vas nastavite! - Eksperiment zahtijeva da nastavite! - Svakako morate nastaviti! - Nemate izbora, morate nastaviti!

Mnogi od ispitanika su bili ubijeđeni da ne bi trebalo nanositi više bolova žrtvi, ali to nisu mogli sprovesti u djelo. Vjerovatno bi u slučaju prekida eksperimenta morali priznati da je njihovo ponašanje bilo pogrešno. Samim tim što su nastavljali, zapravo su opravdavali svoje dotadašnje postupke. Karakter ponavljanja je faktor povezivanja koji ispitaniku otežava da bude neposlušan. Pored toga, s obzirom na to da su ispitanici bili plaćeni za sudjelovanje u projektu, prekid eksperimenta bi značio isto što i prekid ugovora za koji su plaćeni ...

Milgram ukazuje na to da se socijalna situacija može definisati i po samoocjeni sudionika. To znači da neposluh u ovakvoj perspektivi predstavlja socijalni neposluh, s obzirom na to da nije moguće odbiti nastavak šokova, a da se istovremeno ne dovede u pitanje socijalna definicija voditelja ogleda (autoriteta). 

Nakon završetka eksperimenta sa svakim sudionikom je obavljan razgovor tokom kojeg mu je objašnjeno da "učenik" nije trpio nikakve elektrošokove. Svako je imao priliku da obavi razgovor "pomirenja" sa žrtvom i da detaljno porazgovara sa voditeljem ogleda. Neposlušnim ispitanicima je objašnjeno da je njihov neposluh ocijenjen kao pozitivan, a poslušnim da su njihove reakcije i ponašanje bili sasvim normalni. Nakon završetka cjelokupnog eksperimenta svi ispitanici su dobili izvještaj i upitnik pomoću kojeg su se još jedanput mogli izjesniti glede eksperimenta i svog učešća u njemu.  

Milgramov eksperiment ponovljen je više puta i u svim slučajevima mogao se ustanoviti veliki procenat poslušnosti. Eksperimet je sproveden u Australiji, Jordanu, Španiji i Njemačkoj. Svuda su ljudi reagovali slično kao i u prvom izvedenom eksperimentu. Pokazalo se da se žene ponašaju jednako poslušno kao muškarci. 

Milgram je pretrpio teške kritike zbog ovog eksperimenta. Prebacivali su mu da je povrijedio etička pravila psihološkog istraživanja. Naškodio je ispitanicima time što ih je prisilio na samospoznaju, što je kod nekih ispitanika moglo da ostavi znakove traume, a da se ne govori o tome da su ispitanici na početku eksperimenta bili prevareni. Milgram je nakon toga objavio da je 83,5 procenata poslušnih i 83,3 procenta neposlušnih ispitanika izjavilo da im je drago što su sudjelovali u eksperimentu.

Proširenje i replikacija eksperimenta

Tokom jednog proširenog projekta Milgram je kasnije pokazao da udio bezuslovno poslušnih ispitanika opada (na 10%) ako imaju još dva "nastavnika" na svojoj strani i ako se zajednički odupru vođi projekta (Milgram, 1965). Ovdje još treba dodati da je voditelju projekta oduzeto zvanje "naučnika uglednog instituta na univerzitetu Yale". Činjenica da je vođa projekta naučnik uglednog instituta na univerzitetu Yale davala je prvom eksperimentu i cijeloj stvari davalo interpretaciju sudjelovanja u veoma važnom eksperimentu i sudjelovanju u potrazi za odgovorima na važna naučna pitanja.

Sam Milgram je potvrdio ovakve pretpostavke i tokom druge modifikacije svog projekta. On je sproveo cijeli niz pojedinačnih studija tokom kojih je upoređivao poslušnost ispitanika prema naučniku sa Yale univerziteta i naučniku čije se radno mjesto nalazi u staroj uredskoj zgradi poslovne četvrti u Bridgeport-u (Bridžport). Tokom ove uporedne studije Milgram je ustanovio da je 65% ispitanika pokazalo aposolutnu poslušnost prema naučniku sa Univerziteta, dok je 48% ispitanika bilo poslušno i u eksperimentu sa naučnikom iz Bridgeport-a. Iz toga se da izvući zaključak da nedostatak uglada reducira i spremnost na poslušnost.

Tokom jednog drugog odstupanja od izvorne forme ekperimenta, Milgram je istraživao šta se dešava kada voditelj ogleda u posljednjim minutama ekperimenta napusti sobu i biva zamijenjen drugom osobom. Nakon što se "nastavniku" objasni njegova uloga u eksperimentu, ali prije nego što mu je poznata jačina elektro-šokova, voditelj projekta dobija inscenirani telefonski poziv iz laboratorije. Druga osoba (pomoćnik voditelja ogleda) preuzima njegovu ulogu. Zamjenik se pravi kao da je ideja o povećavanju intenziteta elektro-šokova nakon svakog netačnog odgovora njegova, a u svemu ostalom drži se jednako kao i voditelj ogleda - i on vrši verbalni pritisak na ispitanike da nastave sa elektro-šokovima kao što bi to činio voditelj ogleda. U ovoj varijanti ekperimenta broj apsolutno poslušnih osoba opao je na 20%. Time se pokazalo da autoritet jedne osobe može dovesti do poslušnosti, ali to ne može biti bilo koja osoba koja samo preuzima ulogu prethodne. 

U daljim varijantama eksperimenta Milgram je ustanovio da broj apsolutno poslušnih ispitanika pada na 25% onog momenta kada se voditelj ogleda nalazi van sobe u kojoj sjedi "učitelj" i naredbe izdaje telefonom. Ovdje se još ubraja i to da su neki ispitanici koji su nastavili sa ekperimentom (nisu pokazali neposluh) počeli da varaju i to tako što su učeniku davali slabije elektro-šokove nego što je to eksperiment propisivao. Nisu pokušali da kažu voditelju ogleda da su odstupili od propisanih pravila ekperimenta, već su pokušali da zadovolje obje strane - pokažu poslušnost pred voditeljem ogleda, a sa druge strane da prevaziđu unutrašnji konflikt time što su "učeniku" nanosili što je moguće manje bola.  

Osjećaj odgovornosti za sopstveno djelovanje opada kada se čovjek vidi kao dio velike mašinerije. Milgram je ovo dokazao sljedećom varijantom svojih eksperimenta. U ovoj varijanti eksperimenta bila su dva nastavnika i jedan učenik. Drugi nastavnik je pravi ispitanik, a svi drugi znaju o čemu se radi. Njihov zadatak je bio da iščitaju zadaće i ispitaju njihovu tačnost. U ovakvim okolnostima bilo je 92,5% ispitanika koji nisu spriječili nastavnika koji pritišće prekidače i daje elektro-šokove učeniku da upotrijebi najveće vrijednosti na tabli genaeratora. I eksperimenti koji su sprovedeni u Australiji od strane Wesley Kilham-a (Vesli Kilham) i Leon-a Mann-a (Man) pokazali su slične rezulatate, ali je procenat poslušnih ispitanika bio mnogo manji nego kod Milgramovog istaživanja. 

U sljedećoj varijenti eksperimenta Milgram je pokazao da su ispitanici bili spremniji da prate naređenja voditelja oglada što su bili udaljeniji od žrtve. Ako su mogli vidjeti svoju žrtvu, samo je 40% ispitanika bilo spremno da nastavi sa ekperimentom, ako je nisu mogli vidjeti, već "samo" čuti njenju kuknjavu i molbe da se prestane sa eksperimentom, 62% ispitanika bilo je spremno ići dalje. Isto se ponašaju i ispitanici u eksperimentu u kojem moraju staviti ruku učenika na ploču kojom teče struja i držati je pritisnutu tamo (30%) ili koristiti generator šoka."

[Werner Stangl; http://www.stangl-taller.at/TESTEXPERIMENT/experimentbspmilgram.html]

[Početak stranice]

Teme:  Ljudska prava  I  Uzori  I  Demokratija  I  Partije  I  Evropa  I  Globalizacija  I  Ujedinjene nacije  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    II    Pedagogija mira    II    Metode

     

Ovu online ponudu političkog obrazovanja razvila je agora-wissen, študgartsko društvo za političko opismenjavanje putem novih medija (GbR). Ukoliko imate pitanja ili nekih sugestija, molimo Vas da nam se obratite.