|
| |
Civiliziranje konflikta
"Konflikti su svakidašnjica svakog društvenog poretka. Ako se rješavaju
nasilno, ako se dozvoli da se razvije njihov destruktivni potencijal, onda oni
mogu destabilizirati društvo i društveni poredak ili ih čak u potpunosti dovesti
u pitanje. Sa druge strane, uspješno prevazilaženje konflikta može imati efekat
učenja - nenasilno rješavanje konflikta je moguće ako se sporazumijemo oko
određenih pravila i pridržavamo se istih, što dovodi do kanaliziranja konflikta i
spriječavanja njegove eskalacije. To znači da ne treba da nas interesuje
potiskivanje ili uklanjanje konflikta - takvo nešto bi bilo u negativnom smislu
riječi utopijsko razmišljanje. Naš interes treba da bude usmjeren ka
potiskivanju i uklanjanju nasilja iz procesa prevazilaženja i rješavanja
konflikta, a upravo to se označava kao civiliziranje konflikta.
Pod civiliziranjem najprije podrazumijevamo proces suzbijanja afekata kod
pojedinaca uz pomoć drugih pojedinaca u društvu. Ovaj proces shvatamo kao
napredovanje racionalizacije i intelektualizacije postojanja, kao put od
impulsivno-naivne do kontrolisano-reflektivne rasprave sa svojom prirodnom i
društvenom okolinom.
 |
Norbert Elias je ovaj proces označio kao "podizanje praga neugodnosti", a u našem smislu: proces
tokom kojeg pribjegavanje nasilju tokom prevazilaženja ili rješavanja konflikta
postaje neugodno. Ako nam je pribjagavanje nasilnim sredstavima neugodno, onda ćemo
tražiti druga sredstva da bismo izbjegli ovu neugodnost - sredstava za mirno
prevazilaženje konflikta. Elias, pored toga, pokazuje da je obrazovanje
modernih teritorijalnih država povezano sa civilicacijskim napretkom. Naime,
mijenjaju se standardi ponašanja ljudi, povećava se emocionalna
samokontrola, a mehanizmi ove samokontrole postaju jači. S obzirom na
to da je
kontrola ljudskog afekta prije ovisila o prisilnoj kontroli od strane
drugih, može se ustanoviti da se tokom procesa civiliziranja prisilna
kontrola od strane drugih sve više smanjivala, a povećavala se samokontrola. |
Kontrola afekta, samoprisila i samokontrola vode do povećanja sigurnosti - čovjek
koji vlada sam sobom povećava svoju autonomiju u odnosu na svoje nagone, sam
kontrolira svoje afekte i ne mora biti prisilno ograničavan od strane društva.
 |
Dieter
Senhhaas (Diter Sengas) je u prenesenom smislu
riječi
potcrtao relevantnost procesa civiliziranja za ograničavanje
i prevazilaženje upotrebe nasilja u međudruštvenim odnosima: "U
internacionalnom sistemu mogu se primijetiti dva dugoročna procesa -
rivaliteti moći koji sežu do različitih granica i umrežavanje tj. međusobna
ovisnost koja može biti označena različitim stepenima. Disciplina
istraživanja mira bavi se ovim objema pojavama. Rivaliteti moći su u
istraživanju mira interesantni zato što iz njih može da proizađe nasilje, u
najgorem slučaju ratovi, a međusobna ovisnost je interesantna zato što ona
može da spriječi nastanak rivaliteta moći. Između oba pojma postoji
dijalektička veza: |
Što su rivaliteti moći prisutniji, to manje šansi postoji da se
putem međusobne zavisnosti amortiziraju konflikti. Što je izraženija međusobna
ovisnost, to je veća vjerovatnoća da se potisnu rivaliteti moći i da se ostvari
mirno prevazilaženje nezaobilaznih interesnih konflikata. Sadržaj procesa
civiliziranja je pretvoriti rivalitete moći iz kojih je moguća eskalacija sukoba
u nenasilno i mirno regulisanje konflikata. To je proces transformacije
konflikata. Time se moć ne eliminiše, već se ograničava, tj. uvođenjem pravila u
konflikt ograničava se njegova eskalacija.
Ovakvo civiliziranje rivaliteta moći, a samim tim i
civiliziranje politike, odigralo se u klasičnom internacionalnom sistemu najprije
unutar granica teritorijalnih država. Unutar teritorijalne države ostvareno je
stepenasto monopoliziranje sile i došlo je do izgradnje društva i privrede.
Razvijanje jakog i legitimnog monopola države nad silom dovelo je do
deprivatizacije nasilja, a međusobna povezanost koja je došla do izražaja pod
konkurentskim uvjetima življenja učinila je da racionalno ekonomsko djelovanje
postane imperativ. Obje ove pojave uticale su na političke procese koji su
postali umjereniji. Nakon toga, monopoliziranje političke moći i ekonomska moć
vremenom su zahtijevale demokratsko participiranje širokog sloja stanovništva.
Tako se korak po korak unutar vijekovnih društveno-političkih konflikta razvila
pravna država. U takvoj državi konflikti se reguliraju na institucionalnoj
osnovi.“
Ukratko - mogli bismo reći da civiliziranje konflikta doprinosi
prevazilaženju kolektivnog nasilja. To je rezultat dugoročnih promjena političke
strukture i socio-ekonomskih uslova egzistencije individua i društava. U toku
tog procesa od velikog značaja su kulturna kretanja koja pozivaju na
delegitimizaciju nasilja ili u najmanju ruku ograničavaju broj slučajeva u
kojima se nasilje posmatra kao opravdano sredstvo.
U međunarodnim odnosima, a posebno u institutima međunarodnog
prava, djelovanje ovakvog procesa civiliziranja označava se kao odricanje od
nasilja ili zabrana nasilja. Pri tome se misli na obaveze država da se odreknu
upotrebe nasilja ili prijetnji nasiljem tokom sporova sa drugim državama, bilo
da se radi o multilateralnoj i apstraktnoj ili o bilateralnoj upotrebi nasilja.
Član 2 tačka 4 Povelje Ujedinjenih nacija kaže: "Sve države članice
se obavezuju da u svojim internacionalnim odnosima izbjegavaju svaku prijetnju
silom ili
upotrebu sile usmjerenu prema teritorijalnoj nepovredivosti ili političkoj
nezavisnosti druge države ili da prijetnju silom ili upotrebu sile koriste u bilo koje
druge svrhe koje ne odobravaju Ujedinjene nacije“. Istovremeno
od kraja Drugog svjetskog rata vođeno je više od 160 ratova. Stoga se postavlja
pitanje da li se problemu ograničavanja i prevazilaženja nasilja ne treba prići
iz neke druge, a ne međudržavne perspektive, s obzirom na to da međunarodno
pravo sve više stavlja van zakona upotrebu nasilja, ali ova delegitimizacija nije
uspješno sprovedena u međudržavnim odnosima zbog nedostatka instance koja bi
bila zadužena za njeno sprovođenje."
[aus: Reinhard
Meyers: Grundbegriffe, Strukturen und theoretische Perspektiven der
Internationalen Beziehungen, in: Bundeszentrale für politische Bildung (Hrsg.):
Grundwissen Politik, 2. Aufl., Bonn 1993, S. 283-285]
[Početak
stranice]
|
