U sljedećem tekstu Ernst-Otto Czempiel pojašnjava djelovanje međunarodnog prava kao mirovne strategije, ali istovremeno ukazuje na granice ove strategije koja je ovisna o koncenzusu država. U jedan od najvećih doprinosa međunarodnog prava ubraja se kodifikacija ljudskih prava.

Kodificiranje prava ne znači i stvaranje prava. Zato se međunarodnom pravu često prebacivalo da opisuje i konzervira trenutni status nemira. Ovo je tek djelomično tačno, a može se shvatiti samo iz retrospektive. Ne bi imalo smisla postulirati ideale. S obzirom na to da u internacionalnom sistemu na postoji zakonodavna i izvršna instanca, međunarodno pravo može samo da propiše šta države, članice internacionalnog sistema, moraju smatrati obavezujućim. Pismeno fiksiranje dogovora predstavlja dalji napredak.

Da li je, onda, međunarodno pravo, pored gore spomenutog, dalo neki svoj direktni doprinos miru? Jeste. Prvo, međunarodno pravo je u internacionalnu politiku uvelo modus prevezilaženja konflikta putem sudske odluke i ustanovilo institucije - Stalni sud 1899. i Stalni međunarodni sud 1920. godine.

U daljem razvoju međunarodnog prava veliki udio imaju politički interesi. Na primjer evropski pacifizam 19. vijeka koji je u velikoj mjeri uticao na obrazovanje međunarodnih sudova ili Treći svijet koji je uticao na uvođenje prava na razvoj u međunarodno pravo. Pojmom "međunarodno pravo" obuhvaćeni su mnogi akteri: države, nauka o međunarodnom pravu i različiti interesi. Oni su svi integrisani u pokušaju da umanje, odnosno odstrane upotrebu sile i nasilja u intrenacionalnom sistemu i zamijene ih pravnim pravilima interakcije.

Najveći doprinos međunarodnog prava je u praćenju mirovnog procesa i kodificiranja istog u pojedinačnim stadijima. Grotius (1584-1645) važi za osnivača modernog međunarodnog prava. On je napravio prvu opširnu kodifikaciju ratnog i mirovnog prava, što je gotovo 100 godina prije njega pokušao dominikanac de Vitoria i samo nešto kasnije španski jezuit (1548-1617). Ova trojica, ali prije svega Grotius, osnovali su međunarodno pravo novog doba time što su na osnovama prirodnog prava napravili model za poredak međudržavnih odnosa. 

Osnovni pojam koji se vezuje za međunarodno pravo novog doba je red. On nije odstranio rat, ali ga je "ograničio" (Carl Schmitt). On miru nije učinio ogromnu uslugu postizanjem "nerata", ali onog momenta kada je rat bio ograničen i "uređen" umanjile su se strahote koje je sa sobom nosila neograničena upotreba nasilja. Rat je postao priznato političko sredstvo koje se moglo upotrebljavati ograničeno i uspješno. Pribjegavanje ratu bilo je kodificirano u međunarodnom pravu i taj kodeks važio je do Prvog svjetkog rata. Kodeks se nije sastojao od mirovnih strategija u stvarnom smislu te riječi, već je regulisao upotrebu rata. Time su se reflektirali interesi teritorijelne države i apsolutizma, a isključivalo se uništavanje zemlje i ljudi u smislu sopstvene dobiti. 

U tu svrhu nisu se morala upotrebljavati samo sredstva sile, već su se mogli i nenasilnim putem rješavati konflikti i zastupati svoji interesi. Međunarodno pravo novog doba je u tu svrhu razvilo pregovore (colloquium), sporazume (compromissum), i žrijeb (lors). Najvažniji od ovih sredstava bili su sporazumi, odnosno kompromisi. Ipak, tadašnje mirovno-strategijsko značenje sporazuma se ne smije precijeniti. Ukoliko se mirno nije mogao postići nikakav sporazum, rat je stajao na raspolaganju kao prihvatljiva alternativa.

Mjesto rata koji je bio „ultima ratio regis“ nije se u "ius publicum europaeum" uopšte dovodilo u pitanje. Države i ljudi koji su živjeli u njima važili su za privatno vlasništvo knezova, čiji su se međusobni odnosi regulisali međunarodnim pravom. Knezovi nisu predstavljali države, oni su bili države - kao što je to rekao i Luj XIV u svojoj poznatoj rečenici: "Država - to sam ja."

Međunarodno pravo kao strategija bilo je veoma dosljedno. Međunarodni odnosi, ukoliko su bili od neke političke važnosti, uređivali su se među knezovima. Neke društvene oblasti bivale su ponekad umiješane u to, no to je bilo prilično selektivno. Sam rat se nije vodio na cijeloj teritoriji države, već na malim dijelovima. Sa druge strane, između različitih društvenih klasa gotovo da nije postojala nikakva interakcija. Još do 19. vijeka konji su bili najbrže saobračajno i komunikacijsko sredstvo. To je, s jedne strane, ograničavalo potpuni apsolutizam, ali je i onemogućavalo političku interakciju između kneza i njemu potčinjenjih. Samo na ovakvoj sociološkoj osnovi su rat i mir mogli biti potpuno jednaki u političko-pravnoj svijesti novog doba.

Takvo stanje se nije promijenilo odmah nakon Francuske revolucije koja je zamijenila suverenitet kneza suverenitetom naroda. Francuskom revolucijom ne samo da nije ukinuto marginaliziranje pojedinca, već su čak povećane vanjsko-političke kompetencije političkog sistema. Narod je zastupao interese države u odnosu na druge države i zahtijevao, radi osiguranja sigurnosti, da se druge države podvrgnu vlasti. Ipak, u ovom slučaju, a to je i posljedica suvereniteta naroda, cijela stvar je morala biti funkcionalno utemeljena. Uzdizanje pojedinca kao subjekata politike što je sa sobom donijela Francuska revolucija, imalo je za posljedicu unapređenje održanja sopstvene egzistencije. Protiv toga se djelovalo samo u izuzetnim slučajevima rata, kada su se zaštita i intersi države kretali u istom smjeru kao zaštita i interesi pojedinca. Ovakav slijed događaja se tokom 19. vijeka proširio na cjelokupnu politiku. To je značilo ukidanje znaka jednakosti između rata i mira, težnju da mir bude stalno stanje međunarodne politike i ukidanje upotrebe nasilja kao legalne metode u internacionalnom sistemu.  

Intenzitet ovog proces demokratizacije, koji je počeo Francuskom revolucijom, nastavio se tokom 19. vijeka, ubrzao tokom 20. vijeka i još uvijek nije došao do kraja, opada u razvoju međunarodnog prava. Pariška deklaracija iz 1856. godine proširila je ius in bello i time otvorila put rođenju humanitarnog međunarodnog prava. Tada se prvi put pokazalo, a potvrdilo se prvom Konvencijom Crvenog križa u Ženevi 1864., a potom i Haškim pravilnikom ratovanja iz 1907. godine da pojedinac ima prava koja država ne smije tek tako marginalizirati, već mu mora garantovati njihovo očuvanje.

Demokratizaciju je pratio nastanak pacifističkog pokreta 19. vijeka koji je sve više insistirao na odstupanju od rata kao rješenja konflikta i uvođenju medijacije mirnim putem. Iako pacifistički pokret nije ustanovio Stalni međunarodni sud, ipak je pod pritiscima javnosti krajem 19. vijeka osnivanjem ovog suda institucionaliziran postupak mirnog rješavanja konflikta. Na kraju Prvog svjetskog rata, iako ne u potpunosti, napravljen je politički potez i ograničena je "sloboda ratovanja". Umjesto rata primat pri rješavanju konflikta je dobio medijatorski postupak. 

Time se klasična faza međunarodnog prava približavala svom kraju. Između rata i mira nije više postojao znak jednakosti u međunarodnom sistemu. Međunarodno pravo je pozivalo na "donošenje pravila koja su neophodna za mirno rješavanje konflikta" (član 11). Razvojna linija međunarodnog prava tekla je dalje preko nacrta Ženevskog protokola 1924. do Kelog-pakta 1928. godine, koji je formulisao posljednju stavku odustajanja država od rata kao političkog sredstva rješavanja konflikata. Pakt je imao više principijelno, nego političko značenje, ali je dokumentovao promjenu svijesti i signalizirao kraj ius ad bellum.

Doprinos međunarodnog prava mirovnim strategijama nije samo u tome da se kodificiraju već dogovoreni sporazumi. I ova funkcija je veoma važna, ona je spriječavala da se zaboravi ili zanameri već dogovoreni stadij modusa rjašavanja konflikata. Tako Povelja suzbija svaki pokušaj da se na mala vrata uvedu "opravdani ratovi", kao što je na primjer nacionalna borba za oslobođenje i da se na taj način opet uvede upotreba sile u internacionalni sistem.

Dakle, zadatak međunarodnog prava nije samo kodificiranje već postignutih sporazuma. Putem međunarodnog prava su se pokušale i izgraditi institucije za regulaciju internacionalnih konflikata. Ove institucije trebale su biti jednake onima koje postoje unutar nacionalnih država ili bar analogne njima. Na Haškoj konferenciji u vrijeme početaka Ujedinjenih nacija ove su institucije privukle veliku pažnju na sebe, ali su od tada prilično zapostavljene.

Dalji razvoj međunarodnog prava može se pratiti formulisanjem novih osnova i normi kojima se, jednako kao i u nauci međunarodnog prava, pokušalo uspostaviti internacionalno važenje ljudskih prava. Ljudska prava su spomenuta u preambuli Statuta Ujedinjenih nacija, u članu 1, tačka 3 i u članu 13 Povelje Ujedinjenih nacija. 10. decembra 1948. godine u UN-ovoj Općoj Povelji o ljudskim pravima ona su zvanično objavljena, no tek su se 1976. godine uspjeli postići dogovori sa državama koji su ih obavezivali na obaveznu primjenu ljudskih prava u pravnom sistemu. Ovo se desilo sa prihvatanjem oba „Pakta o ljudskim pravima“ - o građanskim i političkim pravima i o ekonomsko-socijalnim pravima. Potpisnici ove konvencije bar su se na papiru obavezali na očuvanje ljudskih prava u svojim državama, a način njihovog očuvanja prepušten je uređenju pravnog sistema države.

Ograničenja koja su uslijedila nakon toga su veoma značajna i to prije svega za praktično očuvanje ljudskih prava. Veoma značajan je i napredak koji je postignut potpisivanjem ove konvencije. On svakako ukazuje na postojanje opće pravne svijesti koja je postavljena verikalno u strukturi internacionalnog sistema i relativizira suverenitet država. Ovim je pojedinac postao politički subjekt sa pravima koja mu ne može i ne smije oduzeti autoritet države.

Ova konvencija označava da pored svih kulturoloških različitosti postoje zajednički interesi koji su isti za sve ljude svijeta. Da se ovi interesi moraju formulisati i poštovati pokazuje novo buđenje čovječanstva, pokazuje izgradnja bar osnovne političke norme koja će se poštovati širom svijeta. Ova norma ima tendenciju da postane internacionalna, predstavlja jedan od najvažnijih doprinosa međunarodnog prava. Promjena normi mijenja svijest kod ljudi, a na taj način utiče na dugoročan proces unapređenja mira. 

Sa druge strane se kodificiranje međunarodnog prava i njegov dalji razvoj ne smiju precijeniti. Najvažniji razlozi za to već su spomenuti. Međunarodno pravo jeste i ostaje pravo koncenzusa koje ovisi o tome da li će ga prihvatiti države članice internacionalnog sistema. Doprinos međunarodnog prava unapređenju mira je onoliki koliko to žele i dozvole članice sistema. U njihovim rukama leži odluka o tome da li će i u kolikoj mjeri međunarodno pravo utjecati na proces postizanja mira."

[aus: Ernst-Otto Czempiel: Friedensstrategien, Systemwandel durch Internationale Organisationen, Demokratisierung und Wirtschaft, Paderborn 1986, S. 64-71, 80-81]

[Početak stranice]

Teme:  Ljudska prava  I  Uzori  I  Demokratija  I  Partije  I  Evropa  I  Globalizacija  I  Ujedinjene nacije  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    II    Pedagogija mira    II    Metode

     

Ovu online ponudu političkog obrazovanja razvila je agora-wissen, študgartsko društvo za političko opismenjavanje putem novih medija (GbR). Ukoliko imate pitanja ili nekih sugestija, molimo Vas da nam se obratite.