|
| |
Međunarodna organizacija kao
mirovna strategija
"Od početka 13. vijeka sve se više pojavljivala teorija da strukturalna
promjena internacionalnog sistema putem međunarodne organizacije može
sadržavati određena ograničanja principijelne otvorenosti, a smim tim postati
važna mirovna strategija.
Ovakva promjena ne bi samo uticala na uvođenje više prava u odnose članica, već
bi i kontinuirano održavala ovakve odnose u politici članica. Strategija
uređenja međunarodne organizacije je najbolja među mirovnim strategijama koje
se zasnivaju na interakciji između članica sistema.
Međutim, jako je teško ocijeniti promjene u načinu prevezilaženja konflikata koje
bi uslijedile uspostavljanjem međunarodne organizacije. Nisu se bez razloga
vijekovima ovim konceptom bavili evropski teoretičari i istoričari. Nije bez
razloga nakon Prvog i Drugog svjetskog rata došlo do pokušaja da se
internacionalni sistem promijeni uvođenjem međunarodne organizacije. S pravom
je naglašavano da bi se uspostavljanjem takve organizacije i ukidanjem anarhije
internacionalnog sistema mnogo uradilo u smislu postavljanja preduslova za mir.
 |
Osnivanje Ujedinjenih nacija 1945. godine
mora se posmatrati kao promjena načina razmišljanja i kao pokretačka snaga
koja je unijela svježinu u istoriju kulture. Ovim se nije samo postiglo
isključivanje nasilja i upotrebe rata iz političkog djelovanja, već se
stvorio kontekst koji omogućava posmatranje sprovođenja ovih normi. Time se, kako je 1944. godine rekao Cordell Hull (Kordel Hul), pokazala "neophodnost
sfera uticaja, alijansi i jednakosti snaga da bi se odstranio bilo kakav
drugi angažman putem kojeg bi države garantirale svoju sigurnost i pokušale
nametnuti svoje interese".
Ovakav način razmišljanja bio je potpuno ispravan. Članstvo svih država
unutar jedne organizacije izražavalo bi multilateralno priznavanje svake
druge članice i priznavanje prava na postojanje, pa bi nasilje bilo izlišno.
Odnos između država članica olakšavalo bi postojanje ovakve organizacije
koja bi se institucionalizirala i stimulisala kontakt među članicama. Tokom
dosadašnje suradnje između država unutar institucija Ujedinjenih nacija
pokazalo se tačnim da se mir i nenasilje mogu održati samo uz stalnu
kooperaciju članica. |
Ovim se konflikti niti umanjuju niti rješavaju, ali je predstava o njima
drugačija. Bez prisustva međunarodne organizacije konflikti razdvajaju
protivnike, zaoštravaju se i prijeti narušavanje mira. Ukoliko je, pak, međunarodna
organizacija prisutna, suprotstavljene strane su u stalnom kontaktu, stalno preispituju
predmet svog konflikta i konflikt vide kao zajednički problem za koji je potrebno
pronaći rješenje. Prevazilaženje konflikta se odigrava bez upotrebe sile, a
predmet konflikta se relativizira, jer okončanje konflikta više ne znači
uništenje protivnika, već razvijanje obje strane u pozitivnom smislu, a u
cilju pronalaska zajedničkog rješenja i kompromisa.
Osnovna zamisao Abbé de Saint Pierre-a (Abe d Sant Pjer 1658.-1743.) bila je da
se savezom država, u kojem bi knezovi dali jedni drugima garancije o zaštiti imovine,
poboljša kvalitet internacionalnog sistema i promijeni kontekst interakcije među
državama. Kada unija država postane ta koja garantuje sigurnost svojim članicama,
onda se i iz vanjske politike država članica može izbaciti rat kao političko
sredstvo. Zbog toga je tadašnji Abbé-ov plan još i danas moderan. Taj plan je
sadržavao dvanaest članova koji su se mogli mijenjati samo uz saglasnost svih
članica unije, a član 2 se odnosio na garanciju o zaštiti imovine. Osam članova
plana moglo se promijeniti sa dvotrećinskom većinom, a odnosili su se na
sjedište unije, savezne egzekucije i sl. Osam članova opisivalo je organe ove
međunarodne zajednice.
U savezu su knezovi bili zastupljeni putem svojih stalnih predstavnika, koji su
stalno zasijedali u "državi mira". Oni su bili adresa na koju su se obraćale
države članice prilikom izbijanja sukoba ili konflikta. Prvo bi se pokušalo sa
medijiacijom. No ako bi ovaj pokušaj propao, odluku bi donosio Senat na osnovu
činjenica i to dvotrećeinskom većinom. Odluka je bila obavezujuća, a onaj koji bi
se latio oružja prije nego što se donese odluka ili onaj koji ne bi poštovao donesenu
odluku bio bi osuđen na saveznu egzekuciju. Član 8 sadržavao je totalnu zabranu
nasilja, neprijateljski se smjelo ponašati samo prema onome koji se proglasi
neprijateljem unije. Da bi se provjeravalo sprovođene odluka i zabrana, Senat je
u svakoj od država članica imao stalne predstavnike. Senat se brinuo i o
trgovini. Postojale su trgovinske komore svih država članica koje su regulisale
trgovinu na osnovu jednakih i recipročnih prava.
Osnivanjem Saveza država, kao i osnivanjem Ujedinjenih nacija nije se uvelo ništa
novo što Abbé već nije predvidio u svojoj Uniji, pa s obzirom na postojanje
savezne egzekucije, možemo reći da je čak i pretekao Savez država i Ujedinjene
nacije.
[Thomas Hobbes´ Djelo "Leviathan" koje se
pojavilo 1651. godine ubraja se među najznačajnija djela državničke
filozofije] |
Stalno
se, dakle, radi o varijantama saveza među državama koji se osnivaju uglavnom
radi zaštite od neprijatelja izvana, što u principu predstavlja akt
očuvanja mira. Ono što se mijenja osnivanjem međunarodne organizacije je da
ona zadržava pregled i garantuje državama članicama mir. Time savez
država unutar jedne međunarodne organizacije djeluje kao jedna država
svijeta. Uključenjem u savez svih država odstranjuje se stalana opasnost
od drugih i prekida se potencijalna opasnost od drugih država. Time se brišu
razlozi za rat. Rat se može zamijeniti drugačijim modelima - odlukom većine
ili sudskom odlukom i sl.
Međunarodna organizacija ne može ponuditi kolektivnu sigurnost ili izbrisati
nasilje sa ovoga svijeta, ali ona može doprinijeti ostvarivanju ovih ciljeva
i to tako što putem državnih aktera doprinosi tome da se nenasilno ponašanje
zaista počne smatrati pravim izborom. Konflikt između država koje su članice
iste međunarodne organizacije, koje surađuju u toj međunarodnoj organizaciji
sigurno će dopinijeti smanjenju upotrebe sile i nasilja. Ovo djelovanje je
još mnogo veće kada se u riješavanje konflikta uključe i organi i
institucije te međunarodne organizacije i kada, u slučaju Ujedinjenih nacija,
djeluju shodno odlomku VI, a prije svega shodno članovima 33 i 37. |
Generalni sekretari Ujedinjanih nacija stalno su ukazivali na ove nove
mogućnosti. Thant (Tant) je u svom posljednjem godišnjem izvještaju naglasio
značaj Generalne skupštine kao tijela koje povezuje mišljenja različitih
članica i Vijeća
sigurnosti kao čuvara pojedinačnih konfliktnih regija cijelog svijeta. Kurt Waldheim
(Kurt Valdhajm) posebno je velikim silama ukazao na to da zapravo one imaju
veliku potrebu za jednom takvom svjetskom organizacijom koja bi
predstavljala alternativu načinu konfrontacije u doba nuklearne energije
koja može biti opasna po sve nas. Pérez de Cuéllar (Perez de Kuelar) naglasio je
"vrijednost i korist od Ujedinjenih nacija koje predstavljaju forum za raspravu",
ali je istovremeno kritizirao to što se tom forumu ne pridaje pažnja koju
zavređuje i što se forum kao takav nedovoljno koristi. On je ukazao i na
specijalnu odgovornost velesila u Vijeću sigurnosti, čija je zadaća da
"osiguraju da proces (prevezilaženja konflikata) ostane nenasilan, te da time
daju svoj doprinos očuvanju mira."
Svi Generalni sekratari bili su jedinstveni u kritikovanju procesa koji se u
posljednjim decenijama sve više očituje, a to je zaobilaženje Ujedinjenih nacija
i isključivanje Ujedninjenih nacija iz procesa prevazilaženje pojedinačnih
konflikata. Ovakvi pokušaju ocijenjeni su kao negativni. Veze koje postoje unutar
organizacije ograničavaju proizvoljnu slobodu djelovanja u prevezilaženju
konflikta i zahtijevaju ukidanje ili bar reduciranje nasilja. Realni uticaj
međunarodne organizacije postoji tek onda kada se ona od strane svih njenih
članica i shvati kao takva, te kada se pri prevazilaženju konflikata iskoristi i
svijest o zajedništvu koja je u prvom redu i omogućila stvaranje međunarodne
organizacije. Tek tada mogu da budu djelotvorne institucije i načini rješavanja
konflikata unutar organizacije. Ono što se nazivalo "group in" danas je u
širokoj mjeri postao socijalni doprinos međunarodne organizacije. Njen zadatak
je da u praksi zahtijeva određeno ponašanje od svojih država članica i da takvo
ponašanje proglasi normom koja se mora poštivati. Institucionaliziranje ovakvih
normi ponašanja dovodi do samopotvrđivanja država članica i njihove
identifikacije sa opće priznatom cjelinom.
Iz toga proizilaze veoma veliki rezultati, što je naglasio i Butterworth
(Batervort) 1978. godine: "Navika da se surađuje pojačava značaj
politike, a
ustanovljava se kooperativno ponašanje putem koncenzusa, a ne putem prisile".
Promjena konteksta koju uslovljava međunarodna organizacija završava se
pritiskom na sve države članice da ustanove "trajne načine ponašanja". Ponašanje
država se članstvom u međunarodnoj organizaciji, socijalizira u pravcu sasvim
određenog i umjerenog ponašanja."
[aus: Ernst-Otto Czempiel:
Friedensstrategien, Systemwandel durch Internationale Organisationen,
Demokratisierung und Wirtschaft, Paderborn 1986, S. 81-87, 103-105]
[Početak
stranice]
|
