|
| |
Najviši
cilj Ujedinjenih nacija (UN) je mir. Sa ovim ciljem je nakon Drugog svjetskog
rata kao nasljednik Saveza država i osnovana ova svjetska organizacija. Vijeće sigurnosti
je doduše, kao najviši organ UN-a bilo blokirano tokom konflikta
Istok - Zapad. Epohalnim razrješenjem ovog konflikta (1989-1990) činilo se da
je sa nešto zakašnjenja nastupilo zlatno doba za UN. Iz ovog perioda potiče "Program
za mir", jedna od važnih mirovnih strategija današnjice.
|
 |
[Autor: Ragnar Müller]
Mirovna politika Ujedinjenih
nacija
"Osnivači
Ujedinjenih nacija su bili očevici strahota koje je prouzrokovao
Drugi svjetski rat. Stoga je njihov najviši cilj bio napraviti od UN-a instrument
koji će "buduća pokoljenja zaštititi od strahota ratnih vihora" (Preambula
Povelje Ujedinjenih nacija). Time su očuvanje svjetskog mira i međunarodne
sigurnosti postali glavni zadaci Ujedinjenih nacija.
Pojam "mir" se u Povelji UN-a upotrebljava na više mjesta i na više načina, ali
taj pojam
niti jedanput nije jasno definisan. U sistemu "klasičnog" međunarodnog
prava sa kraja 19. i početka 20. vijeka "mir" se razumijevao veoma jednostavno
-
kao puko odsustvo rata. Razumijevanje pojma "mir" od strane UN-a prevezilazi ovu
usku definiciju i tiče se globalnog i dinamičnog procesa kojim bi se trebala
ostvariti socijalna pravda, poštivanje i sprovođenje ljudskih prava i
dobrosusjedski odnosi između svih zemalja. Zato Povelja UN-a ne obavezuje sve
države članice samo na odstupanje od upotrebe sile i nasilja prilikom
ostvarivanja svojih ciljeve, već poziva i na prevazilaženje konflikta mirnim
putem i na razvijanje suradnje u svim oblastima.
Radi očuvanja mira UN-ovom Poveljom stvoren je modificirani sistem kolektivne
sigurnosti sa Vijećem sigurnosti kao njegovim centralnim organom. Samo
Vijeće
sigurnosti ima pravo (po odlomku VII Povelje Ujedinjenih nacija) da donese
sankcije i mjere prisile protiv država članica koje ugrožavaju mir u svijetu.
Ovakve sankcije mogu biti ekonomske prirode ili embargo na uvoz oružja ili čak
vojne koje sežu od zračnih udara, do angažovanja pješadijskih vojnih
jedinica ili pomorskih snaga. Za vojne akcije ostale članice države po članu 43
Povelje UN-a mogu staviti na raspolaganje svoje vojne snage, koje u slučaju
potrebe podliježu vrhovnoj komandi Ujedinjenih nacija. Sankcije po odlomku VII
Povelje UN-a su bile trgovinski embargo protiv bivše Jugoslavije i uvođenje
zabranjene zone leta iznad Bosne i Hercegovine. Po članu 42 i 48 Povelje UN-a, sankcije mogu sporovoditi i
države članice i to svaka ponaosob. Ovo je, na primjer, bio
slučaj sa opunomoćivanjem saveznika da uključe svoje trupe u Zaljevskom ratu
1990. godine ili autoriziranje operacije UNITAF (United Task Force) 1992. godine
u Somaliji kojim su trebali biti osigurani humanitarni transporti.
Sistem kolektivne sigurnosti se, doduše, na osnovu strukture Vijeća sigurnosti za
vrijeme Hladnog rata pokazao kao nedjelotvoran. Alternativa je razvijena već
1956. godine za vrijeme Sueske krize od strane tadašnjeg Generalnog sekretara
UN-a Dag-a Hammarskjöld-a (Dag Hamarskjeld). On je predložio tzv.
operacije osiguravanja mira (Peace-keeping
Operations), ili skraćeno: Peacekeeping.
Sljedeća tipologija mirovno-političkog prevazilaženja konflikata i instrumenata
za prevezilaženje konflikata preuzeta je u svojoj osnovi u "Program za mir"
1994. od strane tadašnjeg Genaralnog sekretara Butrosa Galija, a kasnije ne nešto modificirana:
Preventivna diplomatija (preventive
diplomacy) - korištenje diplomatskih sredstava sa ciljem da se
spriječi nastanak sukoba između dviju partija, da se spriječi eskalacija
postojećeg sukoba i, ukoliko ipak dođe do otvorenog konflikta, da se on
ograniči.
Preventivni angažman (preventive
deployments) - je angažman trupa koje imaju zadatak da spriječe
izbijanje konflikta. Unutar jedne države do preventivnog angažmana trupa
Ujedinjenih nacija može doći samo uz prehodnu saglasnost vlade ili svih strana u
konfliktu. Isti postupak važi i u slučaju kada jedna država osjeća da je u
opsanosti od druge, te podnese zahtijev za preventivno angažovanje UN-trupa na
svojoj strani granice.
Uspostavljanje mira (peace-making)
- je proces koji se odvija sve do zaključivanja mirovnog ugovora ili ugovora o
prekidu vatre, a u njega spadaju aktivnosti sa ciljem dovođenja sukobljenih
strana za pregovarački stol i to korištenjem nenasilnih sredstava opisanih
u odlomku VI Povelje UN-a.
Osiguravanje mira (peace-keeping)
- je prisutnost institucije UN-a na licu mjesta uz prethodnu saglasnost
konfliktnih strana. Ova UN-ova institucija raspolaže sa lako naoružanim
vojnicima, posmatračima, policajcima, a svi oni imaju za zadatak
osiguravanje i
spovođenje prekida vatre i održanje postignutog mirovnog ugovora. Osiguravanje
mira je tehnika koja omogućava kako zaštitu od izbijanja konflikta, tako i
stvaranje mira.
Sprovođenje mira (peace-enforcement)
- je angažman teže napružanih UN-trupa i treba ga razumijeti kao prelaznu
mjeru po odlomku VII članu 40 Povelje UN-a. Tu spadaju sljedeće mjere:
uspostavljanje i održanje prekida vatre, što se može ostvariti s obzirom na
činjenicu da UN-trupe u takvim slučajevima bivaju teže naoružane nego konfliktne
strane. Ovaj angažman se ne smije zamijeniti sa nametanjem mira koje se može
sprovesti po članu 43 Povelje UN-a i uključuje odgovaranje na napad.
Nametanje mira vojnom silom (use of military force)
- označava vojne mjere prisile po odlomku VII član 42 Povelje UN-a prilikom
prijetnje, prekida primirja ili prilikom dejstva na štetu UN-trupa, a u cilju
održanja primirja ili prekida vatre. Vijeće sigurnosti je do sada veoma rijetko
donosilo ovakve mjere. Izuzeci su bili Drugi zaljevski rat (Irak / Kuvajt) kao i
intervencija za osiguranje humanitarne pomoći za Somaliju (United Task Force - UNITAF):
Vijeće sigurnosti dalo je punomoć državama članicama (i SAD-u) da u njegovo ime
mogu sprovoditi ove mjere. I bombardovanje pozicija bosanskih Srba od strane
NATO-a u ljeto 1995. godine usljedilo je po mandatu Vijeća sigurnosti sa
ciljem
da se zaraćene strane dovedu za pregovarački stol, da bi se omogućilo
potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Konsolidiranje mira (post-conflict peace-building) - je ponovno
uspostavljanje odnosno unapređivanje državnih struktura nakon uspješnog
završetka konflikta, a pokazalo se uspješnim pri utvrđivanju i konsolidiranju
mira i spriječavanju ponovnog oživljavanja starih konflikata. Ovdje spadaju:
demobilisanje bivših ratnilka, njihovo razoružavanje i ponovna integracija u
civilno društvo ili izgradnja upravnog i pravnog sistema po principima pravne
države."
[aus: Auswärtiges Amt (Hrsg.): ABC der
Vereinten Nationen, Berlin 2000, S. 37-39]
[Početak
stranice]
|
