LJUDSKA I GRAĐANSKA PRAVA KAO PRAVA ŽENA

Ograničiti nasilje nad ženama

Ljudska prava žena krše se u cijelom svijetu. Neovisno od njihove nacije, kulture, religije ili društvene pozicije, žene u cijelom svijetu bivaju diskriminirane, mučene i u najgorem slučaju osuđivane od strane njihovih očeva, sinova, braće i muževa. Kršenja ljudskih prava nad ženama širom svijeta su univerzalna. Veliki broj žena na ovoj planeti susreće se sa nasiljem. Nasilje nad ženama je zajednička karakteristika svih parijarhalnih društava.

Nasilje nad ženama ne poznaje granice. Širom svijeta prema ženama se ponaša kao prema jeftinoj radnoj snazi, suprugama koje se može pronaći u novinskim katalozima, one bivaju prisiljene baviti se prostitucijom. Godišnje se proda više od dva miliona djevojčica u dobu od 5 do 15 godina, te ih se prisiljava na prostituciju.

Tijela žena i djevojčica bivaju stavljena na tržište raznim tehnikama reprodukcije. Određivanje spola djeteta prije porođaja putem ultrazvuka ili aminocinteze dovelo je do toga da se npr. u Indiji ili Narodnoj Republici Kini vrše prisilni pobačaji ukoliko žena nosi dijete ženskog spola da bi se osiguralo mjesto za muško potomstvo. Ukoliko se oslonimo na porođajne statistike i brojčani odnos između muškaraca i žena, danas bi na svijetu trebalo živjeti 100 miliona žena više nego muškaraca. Upravo se zbog toga djevojčice jednostavno sistematski zanemaruju. Ženska djeca kraće doje, rijeđe se vakcinišu, dobivaju manje da jedu i moraju više da rade. Godišnje umire 1,5 miliona djece samo zato što su djevojčice.

Djevojčice i žene se svakodnevno seksualno zlostavljaju. U 75% silovanja počinioci su iz bliže socijalne okoline. Od tog broja samo 10 do 30% biva prijavljeno i registrirano kod policije. U Njemačkoj godišnje 40 000 žena nađe utočište u kućama žena bježeći od svojih nasilnih muževa. Progoni žena po osnovu njihove spolne pripadnosti ne priznaju se kao razlozi za dobivanje azila. Ženama i djevojčicama oduzima se pravo samoordeđenja i odlučivanja o sopstvenom tijelu. U mnogim zemljama ženama se ukida pravo na kontracepciju. 150 miliona žena i djevojčica osakaćene su u predjelu njihovih genitalija. Svake godine taj broj se povećava za 2 miliona. Ženama i djevojčicama se uskraćuje jednako pravo učešća u javnom životu po osnovu zakonskih ili religioznih odredbi. U svim zemljama ovog svijeta žene i djevojčice bivaju uskraćene u njihovoj profesionalnoj karijeri. U Njemačkoj svega 7% vodećih funcija pripada ženama, bilo da se radi o privredi, nauci ili državnim službama, ali ženama pripada 94% svih poslova sa pola radnog vermena.

Žene u Afganistanu

Forme i stepen povrede ljudskih prava različiti su u različitim državama. Neke države krše gotovo sve norme ljuskih prava koje su definirane u Deklaraciji o ljudskim pravima 1948. godine. Na primjeru Afganistana ova će nam tvrdnja biti jasnija: Od pobjede ultraislamski orijentiranih Talibana 1996. godine sistematski se provodi potpuno uklanjanje žena iz javnog života i oduzimanje njihovih prava.¹

Politika novih vlastodržaca masivno ograničava život žena i devojčica: žene smiju napuštati kuću samo uz pratnju bližeg srodnika muškog spola. Izvan kuće moraju nostiti Burqa, dakle moraju biti potpuno pokrivene uključujući i lice. Žene ne smiju raditi. Sve učiteljice i službenice morale su ostaviti posao. Više puta je pokušavano spriječavanje medicinskog osoblja u obavljanju zadataka. To za žene u Afganistanu znači uskraćivanje lječničke skrbi, jer se žene mogu liječiti samo kod žena ljekara.

Žene i djevojčice ne smiju učiti. Škole za djevojčice su zatvorene, a zabranjeno im je i pohađanje univerziteta. Žene više ne smiju prati svoj veš na potocima i na javnim mjestima. Javna kupatila, tradicionalni hamami, zatvorena su za žene. Slušanje muzike, pjevanje, plesanje, fotografisanje, odlazak u kino, televizija, čak i igranje šaha, sve to je zabranjenjo! Na prozore u prizemlju i na prvom spratu uvijek moraju biti navučene zavjese. Žene pri hodu ne smiju praviti buku svojim potpeticama i ne smiju nositi bijele čarape.

Svoju politiku spolnog apartheida Talibani provode svom silom. Postoje mnogobrojni izvještaji prema kojima su žene bile pretučene, kažnjavane ili zlostavljane jer su se ogriješile o pravila. Priča se da je jednoj mladoj ženi čak odsječen prst jer su joj nokti bili nalakirani. U najgorem slučaju ženama prijeti smrtna kazna kamenovanjem, te postoje neki slučajevi koji potkrepljuju upravo ovu tvrdnju u kojima su žene zbog navodnog preljubništva kamenovane do smrti.

Rat koji sada već traje gotovo 20 godina ženama je donio mnogo jada. Kao dio civilnog stanovništva one su iznjele veliki teret u toku oružanih sukoba. Bez izuzetaka sve zaraćene strane načinile su mnogo kršenja ljudskih prava i to baš nad žemana: one su protjerene, silovane, ubijane, otimane, prisiljavane na brak i prostituciju.

Dugi marš kroz instituciju prava žena

Do osamdesetih godina proteklog stoljeća i nije bila baš razvijena svijest o specifičnom nasilju koje se provodilo nad ženama i djevojčicama. Užasi kao što je osakaćenje genitalija, trovanje, trgovina ženama, prisilna prostitucija, abortiranje ženskih fetusa bili su prihvaćeni kao kultrurne specifičnosti.

Čak iako se čini da ove torture postoje samo u tzv. ”trećem svijetu”, ipak nije tako. I ovdje se svakodnevno zlostavljaju žene i djevojčice. Obeshrabruju se, oduzima im se njihov tjelesni i duhovni integritet. Istina, drugačije i suptilnije od gore navedenih formi zlostavljanja, ali samim tim ne i bez manje posljedica. Samostalna i samosvjesna žena razbiće se u komadiće, prije svega duhovno, a potom i fizički nakon silovanja počinjenog nad njom.

Kada je 1972. godine Generalni tajnik UN-a 1975. godinu proglasio godinom žena, bio je to signal za inicijative i organizacije žena u zemljama širom svijeta da se i na internacionalnom polju više angažiraju i da se povežu. UN su im za takvo djelovanje ponudile okvir. Internacionalna godina žena bila je veliki uspjeh, te je stoga produžena u dekadu žene od 1975. do 1985. godine. U toku ovog perioda održale su se tri velike svjetske Konferencije žena, prva 1975. u Meksiku, druga 1980. u Kopenhagenu i treća 1985. godine u Nairobiju.

U dekadi žena i na održanim konferencijama dokumentirana su mnogobrojna diskriminiranja i društvena ograničavanja žena. Donešeni su akcioni planovi i propisi koji se tiču politike vlada prema ženama. Međutim, obzirom da se radilo o akcionim planovima koje su donjeli predstavnici vlada, isti su bili prilično nespecifični. Jasni zaključci ili izjave o suzbijanju nasilja nad ženama nisu se mogli naći ili su se veoma rijetko nalazili unutar tih planova. UN-ove konferencije imale su prije svega za zadatak da pod isti krov po pitanju žena stave konzervativne, fundamentalističke, diktatorske i demokratske vlade i različite religijske institucije.

Ali UN-ova konferencija 1975. godine bila je i momenat rođenja internacionalnog pokreta žena u sferi nevladinog sektora. Nevladin sektor je sektor u koji se ubrajaju mnogobrojni nezavisni socijalni pokreti nastali u društvu. Paraleno sa vladinim Konferencijama održavani su tzv. Forumi nevladinih organizacija. Ovi forumi su ženama širom svijeta ponudili dobru platformu za uspostavljanje kontakta. Približavanje nije bilo lako i nije proteklo bez konflikata, posebice između žena sa sjevera i juga.

Ove razmirice bile su prije svega pod jakim uticajem političkih ideologija, a veliku ulogu igrao je i konflikt između zapada i istoka. Ipak, nevladine organizacije stavljale su vlade i njihov rad pod pritisak. Manifestacije UN-a i akcije raznih pokreta žena međusobno su se potpomagale. Ovo zajedničko djelovanje nevladinih i vladinih organizacija na nivou UN-a dovelo je do toga da diskriminiranje žena postane dijelom dnevnog reda. Na nevladinom forumu u Nairobiju po prvi put je došlo do prevazilaženja gradnje različitih blokova unutar pokreta i žene su shvatile da ”ima više toga što ih ujedinjuje, nego onoga što ih razdvaja”. Djelovanje solidarnosti sad je bilo moguće po zajedničkoj osnovi da se ograniče patrijarhalne strukture i nasilje nad ženama i djevojčicama.

Internacionalni pokret protiv nasilja nad ženama i djevojčicama proizilazi iz svakodnevnog iskustva žena i djevojčica širom svijeta. Ova univerzalnost u svakom slučaju stvara neke veze među ženama i izražava neophodnost zajedničke borbe. Tek 1993. godine ne UN-ovoj Konferenciji u Beču prava žena su zvanično priznata kao ljudska prva.

Svjetskom pokretu žena uspjelo je da isposluju, da sve države članice UN-a nasilje nad ženama kako u privatnoj, tako i poslovnoj i društvenoj sferi okarakteriziraju kao povredu ljudskih prava, te da se samim tim prizna pravo ženama na život bez nasilja. Ovo je svakako bio veliki uspjeh. Koncept koji je do tada bio važeći, a ograničavao se na osuđivanje povrede ljudskih prava ukoliko se ona desi od strane državne (javne) sile, bio je proširen. Borci za prava žena analizirali su nedostatak pominjanja privatne sile u propisima, koju bi istu osudili kao povredu ljudskih prava i okarakterizirali je kao deficit cjelokupnog instrumentarija zaštite ljudskih prava.

Žene su posebno bile pogođene ovom problematikom u zapadnom svijetu zbog vladajućeg diskursa kulturalnog relativizma. Po osnovu toga, tj. kulturalnih posebnosti zapadni svijet je prihvaćao najgroznije oblike nasilja nad ženama, kao što je osakaćivanje ženskih genitalija. Ali nakon konferencije priznavanje prava žena kao ljudskih prava uspjelo je postati internacionalna norma. Najrazličitije forme tlačenja žena više se ne posmatraju kao diskriminiranje žena, već kao povrede ljudskih prava. Ovo predstavlja jednu novu dimenziju koja ženama u svakom slučaju daje više prostora i efektivnije instrumente za pritisak na njihove vlade kako bi se postigla jednakost među spolovima.

Uspjesi

Od tada je porasla svijest o nepravdi koja se provodi širom svijeta nad ženama, što je dovelo do mnogobrojnih pravnih poboljšanja. Samo jedan primjer: Od 1993. godine moguće je i unutar Njemačke kažnjavati njemačke seks-turiste koji u inostranstvu seksulano zlostavljaju djecu, prije svega djevojčice. Od 1997. godine silovanje u braku je kažnjivo. Njemačkom Saveznom parlamentu trebalo je punih 25 godine da silovanje u braku i silovanje van braka izjednači kao krivično djelo. Seksualno nasilje unutar braka, prije ove promjene 1997. godine moglo se kažnjavati samo po osnovu tjelesne povrede. Silovanje u braku posmatralo se, dakle, kao privatna svar, a ne kao zločin.

Do tada je pokretu žena trebalo mnogo vremena da dokaže da silovanje nema ništa sa seksualnošću, već da je to zločin. Počinioči ne žele zadovoljiti svoju seksualnu želju već žele potlačiti i obeshrabriti ženu. Još uvijek je u glavima sudaca kliše o seksualnim potrebama, koji na osnovu toga određuju blage kazne za počinioce i nisu spremni pozvati ih na odgovornost koji stvarno zaslužuju.

Lobiranje i javno mnijenje o pravima žena

Žene i djevojčice trebale bi svuda na ovom svijetu imati mogućnost, da vode slobodan, ravnopravan život u kojem će samoodređivati svoju sudbinu. To je osnova i cilj rada organizacije TERRE DES FEMMES. Najveća prepreka ka ovoj viziji je specifično nasilje nad ženama, zato što su žene. Nafis Sadik, izvršna direktorica narodnog fonda UN-a pojasnila je: "Ne smijemo se pokoriti pseudo-argumentima sile, koji se pozivaju na kulturu ili tradicionalne vrijednosti. Ono što predstavlja tlačenje i mučenje, pa i zlostavljanje žene ne može se opisati kao kulturna vrijednost. Kultura i tadicija imaju za zadatak da stvore okvire za blagostanje ljudi. Ukoliko te kulturne i tradicijske vrijednosti budu upotrebljene protiv nas, onda ih se moramo odreći.» Žene i djevojčice trebaju imati jak lobi i organizaciju iza sebe, da bi dostigle visoke položaje u politici, privredi i društvu. Organizacija koje se bori za prava žena TERRE DES FEMMES sa sjedištem u Tübingenu želi svojim radom doprinjeti gore pomenutom.

Cjelokupno lobiranje u svrhu postizanja ravnopravnosti među spolovima mora biti poboljšano. U to se ubraja kontinuiran rad sa javnošću i organiziranje protesta. "Urgent Actions" ili brze akcije u konkretnim slučajevima mogu spasiti živote žena, te ih je stoga neizbježno češće preduzimati. Potrebne su nam profesionalne radne i organizacijske strukture, da bismo svoj utjecaj učinili značajnim. UN-institucije, međunarodni sud i nadnacionalna udruženja moraju jačati da bi s provelo ostvarivanje prava žene. Ono što je jako važno su veze među organizacijama žena.

U sve to je uključena saradnja i sa organizacijama muškaraca. Muškarci se moraju pridobiti za ideju borbe ostvarivanja prava žene, te to moraju prihvatiti kao svoju obavezu. Tako je TERRE DES FEMMES po prvi put organizirala kampanju sa muškarcima za muškarce. 25. novembra 1999. godine na međunarodni dan ”Recimo ne nasilju nad ženama” organizacija je predstavila plakat i brošuru u okviru kampanje ”Trgovina ženama je nepoštivanje žena». U središtu kampanje ne stoje žene, već muškarci i njihova uloga u društvu i odnos ka ženama i djevojčicama u prostituciji. Bez klijenata koji su zainteresirani za seks ne bi bilo trgovine ženama. Time je načeta jedna tabu tema društva. Kampanja tematizira odgovornost muškaraca u seksualnoj industriji koju nose sa sobom po osnovu činjenice da su oni klijenti seksualne industrije. Ona bi trebala da potakne muškarce na razmišljanje i poziva se na njihovu solidarnost sa ženama. Ma koliko bilo teško za ženu da se privikne na tu pomisao, muškarci bi ipak trebali da budu saveznici ženama u borbi protiv nasilja nad njima

TERRE DES FEMMES je u suradnji sa istraživačima muškog ponašanja i sa jednom agencijom razvila plakat sa sloganom “Muškarci daju znak”. Dodatna brošura koja se djelila sa tim plakatom, trebala je pružiti informacije o radu ove organizacije, razlozima njenog postojanja i glavnim idejama, te adresama savjetovališta. Mnogi od klijenata čak i ne znaju u kakvom se bezizlaznom položaju nalaze proistitutke (bez prava na boravak u zemlji, bez osiguranja). Putem vruće telefonske linije bilo je omogućeno trosedmično anonimno javljanje klijenata seks-industrije. I sa druge strane linije bili su muškarci. Ukupno je obavljeno 100 telefonskih poziva. Mnogi su se htjeli informirati o kampanji i podržati je politički. Ipak, bilo je i muškaraca koji su pričali o svojim posjetama prostritutkama, tako smo u tri slučaja dobili dokaze o trgovini ženama.

Ono što je jako važno je jačanje i uspostavljanje veza jednih među drugima. Muškarci i žene se jednako moraju boriti kako bi oštrijim učinili poglede društva na nepravde koje se dešavaju ženama. Za to je potrebno međusobno priznaje angažmana i respekt jednih ka drugima.

Naša vizija je da u novom mileniju sve žene i djevojčice imaju pravo na samoodređenje, te na nezavisan i slobodan život na ovoj zemlji, oslobođene od religioznih i kulturnih propisa.