Svaki put kada neka alžirska žena ustane pokušavajući braniti svoja prava, iza nje stoji njen suprug koji pita: "Šta ti zapravo želiš? Zar hoćeš postati kao one Evropljanke?" Naš odgovor glasi: "Želimo postati kao Kahina!" Kahina je bila alžirska vladarica u sedmom vijeku. Ona svoju zemlju nije vodila u strah kako to čine današnji muškarci. 

Željeli bismo da su narodi sa Zapada najprije upoznali našu historiju prije nego su odlučili suditi o nama. Mi patimo od rasističkog pogleda na svijet, univerzalnost je podređena geografskim granicama i ne važi svuda i jednako za sve. [...] Naravno da za žrtve islamskog fundamentalizma nije rješenje moliti Zapad da stvari regulira umjesto nas. Ali, mi u našoj borbi protiv tlačenja i tiraniziranja žena islamskih zemalja trebamo pomoć i podršku evropskih zemalja. 

U Alžiru je u posljednjim godinama bilo na stotine hiljada mrtvih; među njima su bile žene, novinari, sasvim obični ljudi, a bilo je i na hiljade silovanih i mučenih žena. U posljednjih osam godina 2.804 žene otete su od različitih fundamentalističkih islamskih grupa, a protiv toga nije protestirao niti jedan međunarodni gremij. Da situacija bude još lošija: jedna Alžirka nema pravo na politički azil čak ni u Njemačkoj, ako su joj na tragu GIA, oružane snage "Božijih ratnika", jer, zaboga, njoj ne prijeti alžirska država. U isto vrijeme, oni koji progone ovu jadnu ženu dobiće azil u Njemačkoj, jer im nakon bezbrojnih ubistava i zločina u njihovoj zemlji prijeti smrtna kazna.

I to nije sve: čak i žene kojima prijeti "Božija država" neće dobiti pravo na politički azil, jer se tu, po objašnjenjima, ne radi o političkom progonu dotične, već o kulturalnoj stvari. Jednog dana imala sam čak priliku da u "Le Monde" pročitam da je Taslima Nasrin zaslužila svoju sudbinu jer je u jednoj zemlji u razvoju digla svoj glas protiv religije. [...]

Ja sam Alžirka, živim u Alžiru i danas sam poslanica u Nacionalnoj skupštini. Ponosna sam na to da su me izabrali moji ljudi, ipak znajući da sam ja demokrata i da nisam religiozna. Ipak, ja mogu biti izabrana u Nacionalnu skupštinu, ali sa druge strane ne posjedujem elementarna ljudska prava. Jer, po važećem zakonu - koji nisu donijeli fundamentalisti već alžirska Republika - ja kao žena nemam prava punoljetnog građanina. 1984. godine alžirski parlament je donio nove zakone, po kojima ja kao poslanik u alžirskom Parlamentu mogu sudjelovati u donošenju zakona, ali kod kuće u privatnoj sferi, ja sam potpuno ovisna. Poligamija je zakonom odobrena i suprug bez kažnjavanja još uvjek može zapravo zatvoriti svoju suprugu. Ukoliko bih se željela udati o tome ne bih smjela sama odlučivati, već bi to za mene učinio moj 74-godišnji otac. Kad njega više ne bi bilo, o mojoj udaji bi odlučivao moj brat ili stric, pa čak i moj sopstveni sin (kad bih ga imala). Isto je i sa odlukom da li smijem putovati u inostranstvo ili ne. 

Zahvaljujući našoj historiji i zajedničkoj borbi muškaraca i žena protiv francuske kolonijalne moći mi u Alžiru imamo relativno jak pokret žena. Ipak, ni ovaj jak pokret žena nije uspio spriječiti obespravljivanje žene dvadeset godina nakon oslobođenja od kolonijalista. [...]

Mi radimo protiv veoma utjecajne fundamentalističke Internacionale, koja ima jasnu strategiju. Da bismo osigurali prava žena potrebna nam je i jaka demokratska Internacionala, inače u borbi protiv ovog zla nemamo nikakve šanse. Ne samo alžirske, već i sudanske, iranske i afganistanske žene znaju o čemu ja to govorim: One jednostavno suviše dobro poznaju grozote "Božijih država". Ipak, sami bez vaše podrške, bez podrške boraca za ljudska i prava žena iz zapadnih zemalja, osuđene smo da izgubimo ovu borbu koja se vodi na život ili smrt.