|
|
|
|
Preambula Mi, majke, kćerke, sestre, zastupnice nacije zahtjevamo da budemo primljene u Nacionalnu skupštinu. Imajući u vidu neznanje, zaboravljanje ili nepoštivanje prava žena koji su jedini razlozi javne bijede i korumpiranosti vlade, odlučile smo da u svečanoj Povelji definiramo i objavimo prirodna, neotuđiva i sveta prava žene, kako bi ova Povelja svim članovim društva stalno bila pred očima i podsjećala ih na njihova prava i obaveze: kako bi svako obnašanje vlasti od strane žena kao i ono koje čine muškarci bilo mjereno svrhom političkih ustanova, te time bilo i više poštivano; kako bi se obratila pažnja i kako bi se podržale građanke koje se žale na poteškoće u ostvarivanju osnovnih principa koji služe za održanje Ustava, dobrih običaja i dobrobiti svih u zajednici. Spol kojem pripada ljepota hrabrosti iznošenja materinstva ovim priznaje i objavljuje, pod okriljem Svevišnjeg, sljedeća prave žene i građanke. Član I Žena je rođena slobodna i ostaje jednaka muškarcu u svim pravima. Socijalne razlike mogu se opravdati samo blagostanjem zajednice. Član II Cilj i svrha svakog političkog zaključka je zaštite prirodnih i neotuđivih prava žene i muškarca. Ova prava su: sloboda, sigurnost, pravo na imovinu, a posebno pravo na otpor tlačenju. Član III Princip svake vladavine počiva u biti u naciji, a naciju čine zajedno muškarci i žene. Niti jedno tijelo, niti jedna osoba koja ne proizilazi iz naroda i nacije ne može biti na vlasti. Član IV Sloboda i pravednost sastoje se od toga da se drugima uzvrati ono što im pripada. Tako žena u ostvarivanju svojih prirodnih prava biva spriječena trajnom tiranijom koju provodi muškarac. Ova ograničenja moraju se ukinuti samim prirodnim zakonima i zdravim razumom. Član V Zakoni prirode i razuma zabranjuju svako djelovanje društva, koje ih može ugroziti. Sve što njije zabranjeno ovim mudrim i Božijim zakonima ne smije biti spriječeno ni ljudskim zakonima i niti jedan čovjek ne smije biti prisiljen da učini nešto što prirodni zakoni ne propisuju. Član VI Zakon treba da bude odraz opće volje. Svi građani i sve građanke treba osobno ili putem njihovih zastupnika da sudjeluju u obrazovanju zakona. Zakon mora biti isti za sve. Svi građani i građanke, koji su pred zakonom jednaki, moraju imati jednake mogućnosti da razvijaju svoje talente, sposobnosti, vrline, te im mora biti omogućen jednak pristup svim službama i mjestima javnog života. Član VII Za žene ne postoje nikakva posebna prava, one bivaju optužene, uhapšene i osuđene pred sudom u slučajevima koje zakon nalaže. Žene kao i muškarci podliježu istim kaznenim zakonima. Član VIII Zakonom treba propisati samo kazne, koje su nezaobilazne i javne, a niko ne smije biti kažnjen, ako to njie po pravnoj snazi važećeg zakona, koji je prije počinjenog djela bio na snazi i koji se legalno provodi i nad ženama. Član IX Protiv svake žene koju se proglasi krivom, zakon se mora upotijebiti, i to ona zakonska kazna koja je propisana za počinjeno djelo. Član X Nikoga se ne smije proganjati zbog njegovog mišljenja i stavova, čak iako se oni principijelno razlikuju od općeprihvaćenih. Žena ima pravo obnašati vladajuće funkcije. Ona mora imati jednako pravo kao i muškarac da drži javni govor, pod pretpostavkom da su njene izjave i radnje u skladu sa zakonom i da ne ometaju javni red i mir. Član XI Slobodno izražavanje mišljenja je jedno od dragocjenih prava žene, jer ovo pravo garantira očinstvo ocu njene djece. Svaka građanka prateći svoje slobode može sasvim slobodno reći: "Ja sam majka tvog djeteta.", a da time ne priziva barbarsku osudu i ne skriva istinu. Međutim zakonom bi joj trebalo zabraniti iskorištavanje ove slobode, u slučajevima neistine i nanošenja klevete. Član XII Viša korist zahtjeva garantiranje prava žene i građanke. Ova garancija treba da služi kao prednost svima, a ne kao osobna prednost onima koji su upoznati sa ovim pravima. Član XIII Porezi za održanje policije i upravni troškovi jednaki su za muškarca i ženu. Ukoliko žena sudjeluje u izmirivanju svih obaveza i troškova, onda mora sudjelovati i u podjeli položaja u upravnim organima, u podjeli rada i u podjeli obrta. Član XIV Građani i građanke imaju pravo da samostalno ili putem njihovih zastupnika odlučuju o potrebnosti uvođenja javnih dadžbina. Građanke se mogu obavezati principu plaćanja poreza iz sopstvenog imetka samo onda kada imaju učešća u javnoj upravi, te kad i na njih otpada dio trošenja poreza, odnosno kada su i one sudjelovale u odlučivanju o visni poreza, njegovoj upotrebi i trajanju. Član XV Žensko stanovništvo koje plaća dadžbine državi jednako kao i muški dio stanovništva, ima pravo da u svako vrijeme od bilo koje državne javne institucije zatraži izvješće o poslovanju. Član XVI Društvo u kojem nije zagarantirano ostvarivanje prava i u kojem ne postoji raspodjela vlasti, nema ni važeći Ustav. Ustav nije punovažan ako većina individua koje predstavljaju naciju nisu sudjelovale u njegovom stvaranju. Član XVII Imovina pripada i muškom i ženskom spolu, zajednički ili pojedinačno. Svaka osoba ima sveto i nepovredivo pravo na imovinu. Imovina ne smije biti nikome oduzeta u smislu nacionalizacije, ukoliko to nije javna prijeka potreba, koja mora biti predviđena zakonom, ili naprasno proglašena (stanje elementarnih nepogoda) ali i onda pod uslovom pravedno donešene odluke.
|
|
Teme: Ljudska
prava I Uzori I Demokratija I Partije I Evropa
I Globalizacija I Ujedinjene
nacije I
Održivi razvoj
|