Ljudska prava

Prava žena

Ljudska prava i prava žena...

4 problema:

Kontroverzna je tvrdnja da internacionalne odredbe o ljudskim pravima isključuju žene. Upravo suprotno: od samog početka dio UN-ove deklaracije bila i zapovijest da se niti jedan čovjek ne smije oštetiti po osnovu njegove spolne pripadnosti. Međutim, jednako kontroverzna je i činjenica da se još i danas širom svijeta upravo žene i to zbog nihove spolne pripadnosti ograničavaju u svojim ljudskim pravima, i to čak u jednom od najvažnijih i osnovnih prava - pravu na život i tjelesnu neovisnost. Feministkinje kritiziraju koncept ljudskih prava. Po njihovom mišljenju koncept ljudskih prava je suviše oslonjen na zapadnjačko građansko društvo i orijentiran ka problemima muških članova porodice. 

1) Nasilja nad žanama je privatna stvar?

Prvi gravirajući problem je podjela na dvije sfere, koja postoji u gotovo svim današnjim društvima: "javno" i "privatno". Tradicionalno, ženama se dodjeljuje sfera "privatnog", a muškarcima sfera "javnog". Zaštita privatne sfere je kostituirana kao jedno od veoma bitnih ljudskih prava. Ipak, koliko god je ova zaštita privatne sfere bitna, kako bi se spriječilo uplitanje države u istu, ona istoj toj državi omogućava da kršenje prava žena ne posmatra kao kršenje ljudskih prava, već da to markira kao privatni problem u koji se država ne može i ne želi miješati. Nasilje nad ženama velikim dijelom se dešava upravo u "privatnoj" sferi.  

2) Nasilje nad ženama od strene fizičkih lica...

Drugi problem tiče se glavnog smjera ljudskih prava kao zaštite individue od direktnog upada državne moći. Zaštita individue od fizičkih lica ili nedržavnih organizacija najprije uopće nije bila predviđena. Međutim, ono što je specifično za povrede ljudskih prava nad ženama je da njih ne izvršava država, niti pravna lica, već u velikom broju slučajeva upravo fizička lica, koja opet ostaju zaštićena od bilo kakve kazne, jer im to garantiraju njihova ljudska prava - zaštitu individue od državne moći. Upravo na ovakve povrede ljudskih prava žena, država ostaje gluha.  

3) Specifične povrede ljudskih prava žena...

Treći problem leži u činjenici da je dosadašnji koncept ljudskih prava slabo primjenjiv na povrede ljudskih prava žena. Postoje prije svega povrede ljudskih prava žena koje su iste kao i povrede ljudskih prava muškaraca, a to su kada žene po osnovu svoje rasne ili religijske pripadnosti ili čak zbog svojih političkih stavova bivaju progonjene od strane države. Ovakvim povredama ljudskih prava žena bave se nacionalne i internacionalne organizacije. Međutim, postoje i povrede ljudskih prava koje su specifične za žene, na primjer, kada se položaj žena pogoršava samo po osnovu njihove spolne pripadnosti. Primjeri za to su silovanja, seksualna mučenja u zatvorima i izbjegličkim logorima. A osim toga postoje i povrede ljudskih prava koje se vrše samo nad ženama, kao na primjer, pobačaji ženskih fetusa ili nasilje nad ženama u braku.   

4) Problem kulturne tradicije...

Četvrti problem postoji u vijekovima staroj i duboko ukorjenjenoj tradiciji povreda ljudskih prava žena u mnogim zemljama. Međunarodno poštivanje ovakve tradicije često je izazivalo revolt i pobune kod stanovništva. Protiv ovakve tradicije može se boriti jedino intenzivnim i dugoročnim mjerama koje se tiču svih sfera ljudskog života. Mnoge nezapadnjačke vlade neprestalno ukazuju na to je da koncept ljudskih prava jako obojen zapadnjačkom kulturom i da se ne može primjeniti na njihove kulture i u njihovim sredinama. Po njima se tako "jednakost" između žene i muškarca nikako ne može prenjeti u njihove kulture. Oni propagiraju tzv. "jednaku vrijednost" muškarca i žene, pri čemu je bitno zadržati razlike među spolovima. Ova jednostrana argumentacija često se prihvata od strane zapadnjačkih vlada pod motom tolerancije. Međutim, bitno je naglasiti da ovakva argumentacija često vodi do opravdavanja teških povreda ljudskih prava žene, što opet ne predstavlja nikakvo kulturno nasljeđe, već izvor represivnih vladajućih sistema (npr. Alžir ili Afganistan). Često se umjetno konstruiraju ovakvi odbrambeni sistemi zasnovani na tobožnjem kulturnom identitetu i tradiciji da bi se odvratila pažnja od stvarne socijalno-ekonomske nejednakosti i asimetričnih vladajućih odnosa.  

Zapostavljanje prava žena...

Svi pomenuti problemi usko su povezani jedan s drugim i doveli su do toga da do početka 90-tih godina povrede ljudskih prava žena uopće nisu posmatrane kao takve. Primjerice, ovakve "povrede ljudskih prava žena" u Ujedinjenim nacijama raspravljane su unutar odvojenih gremija, koji su strukturalno bili izolirani od ostatka Ujedinjenih nacija i nisu imali zadovoljavajući budžet, ili su ovi problemi, pak, posmatrani kao dio socijalno-ekonomskog odjela UN-a. Čak i najutjecajnije organizacije za zaštitu ljudskih prava kao Amnesty International ili Human Rights Watch nisu poklanjali povredama ljudskih prava žena dovoljno pažnje po osnovu njihove orijentacije ka zaštiti građanskih i političkih ljudskih prava. Tako se, na primjer, seksualni napadi u oružanim konfliktima ili ratovima nisu smatrali povredom ljudskih prava. Njima je pripisivan pridjev "privatne sfere" ili "izuzetno nepovljnih okolnosti" - dakle, počinioci nisu djelovali u zvaničnoj funkciji, nego kao fizička lica, čime je to postajao slučaj za nacionalne sudove. 

Kritika koncepta ljudskih prava sa stanovišta žena...

Borci za ljudska prava i prava žena od kraja 80-tih godina kritiziraju koncpet ljudskih prava i insistiraju na njihovom preobličavanju i daljem razvoju u smislu poklanjanja više pažnje zaštiti prava žena. Najprije je potrebno dodati nove odredbe koje se tiču diskriminiranja žena u međudržavne pravne Ugovore. Putem ovih odredbi ženama bi trebala biti dodjeljena ista pozicija kao i muškarcima - sa jednakim pravima i mogućnostima. Jer, dok se god prava žena ne budu posebno obrađivala u internacionalnim konvencijama, ni pojedinačne nacionalne države neće se osjećati pozvanima da kažnjavaju prekršaje u ovoj sferi prava.  

Mnoge feministkinje pokušavaju učiniti postojeće međunarodne strandarde zaštite ljudskih prava korisnim i za žene, i to proširujući konkretne odredbe i na povrede ljudskih prava žena. Tako, na primjer, prisilna prostitucija može potpadati i pod "ropstvo", nasilje u kući i silovanje pod "mučenje". Drugi pokušavaju razriješiti "ograničenja pravne odgovornosti". Dok god muški počinioci krivičnih djela nad ženama mogu računati na blagonaklonost državnih organa, država je u svojoj funkciji prisilne moći obavezna da stvori djelotvorne zakone za zaštitu svih svojih građana, uključujući i zaštitu od spolnog nasilja. Osim toga, mnoge feministkinje kritiziraju prednost građanskih i političkih prava nad socijanim i ekonomskim pravima i zalažu se za izjednačavanje važnosti ovih prava. Uzimajući u obzir duboko ukorijenjenu društvenu podređenost žena muškarcima, upravo su socijalna i ekonomska prava bitna za postizanje zaštite ljudskih prava žena. 
Većina feministkinja u osnovi priznaje paradigmu ljudskih prava. One postuliraju dostojanstvo i integritet individue, njenu autonomiju i pravo na samoodređenje. Samo osiguravanje ove ideje odgovarajućim zakonima može jamčiti da se o tijelu i životu žene ne može odlučivati bez njene suglasnosti. Zbog toga je bitno stalno braniti univerzalni karakter prava žena kao ljudskih prava nasuprot relativističke argumentacije, primjerice nekih islamskih država.