Položaj žene u UN-ovim dokumentima o ljudskim pravima

Kontroverzan položaj prava žena unutar ljudskih prava ogleda se i u razvoju međunarodnih sporazuma i dokumenata, putem kojih su ustanovljena prava žena, a svijest o povredama prava žena uz pomoć UN-a proširena je u cijeli svijet. Tekst je podjeljen u sljedeće odlomke:  

• Povelja o jednakopravnosti i zakletva protiv diskriminiranja žena (1945-1979)
• Praktična primjena prava žena (od 1975): 
  - Sporazum o otklanjanju svake forme diskriminiranja žena 
  - Svjetska konferencija o ljudskim pravima u Beču 1993. 
  - UN-ova Povelja o otklanjanju nasilja nad ženama iz 1993. 
  - Četvrta svjetska UN-ova Konferencija žena: "Djelovati u smislu jednakopravnosti, razvijati mir"
• Mogućnosti sankcioniranja povrede prava žena na međunarodnom nivou

[Početak stranice]

Povelja o jednakopravnosti i zakletva protiv diskriminiranja žena (1945.-1979.)

Već pri osnivanju UN-a priznat je princip jednakopravnosti spolova (Preambula i Član 1.3 UN-ove Povelje: Državna zajednica obavezuje se na jamčenje jednakopravnosti muškarca i žene). U Općoj povelji o ljudskim pravima iz 1948. godine spominje se zabrana diskriminiranja osoba, između ostalog i po osnovu njihovog spola. 

Realnost za žene širom svijeta, ipak, je izgledala nešto drugačije. Nažalost, na ovu činjenicu obraćalo se veoma malo pažnje u UN-ovim institucijama za zaštitu ljudskih prava. Prava žena unutar UN-a obrađivala su se od strane posebno odvojenih gremija (Komisije za žene), čiji su prijedlozi i sugestije rijetko usvajani; UN-ovi dokumenti nisu bitno promijenili položaj žena. Povrede ljudskih prava koje su bile karakteristične po tome što su spolno specifične, odnosno povrede ljudskih prava kod kojih je žrtva uvijek bila istog spola nisu se posebno obrađivale unutar UN-a. Ovo općenito zanemarivanje prava žena unutar UN-ovog aparata potaklo je Komisiju za žene da 1972. godine uputi zahtjev Generalnom tajniku UN-a: Godina 1975. trebala bi biti proglašena međunarodnom godinom žena, a aktivnosti na polju zaštite prava žena trebale bi se pojačati. 

[Početak stranice]

Praktična primjena prava žena (od 1975.)

Internacionalna godina žena, 1975., dekada žena koja je potom usljedila od 1976. do 1985. godine, tri svjetske Konferencije žena koje su održane pod motom "Jednakopravnost, razvoj, mir" svakako obilježavaju prekretnicu u razvoju prava žena. Unutar UN-a pojačane su aktivnosti koje se tiču prava žena i aktivnosti za žene. 

Ovo je predstavljalo veliki napredak, obzirom na činjenicu da do povreda prava žena uglavnom i ne dolazi od strane države, već se dešavaju u tzv. "privatnoj sferi". Ono što je bitno je, da je usvojen akcioni program i plan koji države potpisnice ne obavezuje samo na pravno (de jure) već i na stvarno (de facto) provođenje jednakopravnosti između muškarca i žene. 

Slabost sporazuma očitava se u njegovom provođenju i kontroli njegovog provođenja. To je sporazum koji je bio prihvaćen sa najviše zadrški, mnoge od 165 država potpisnica Ugovora nisu ga prihvatile u potpunosti. Sve države potpisnice obavezne su jedanput godišnje stručnoj komisiji UN-a predati izvješće o stanju prava žena u njihovoj zemlji. Zbog strukturalnih problema vrijeme obrade ovih izvješća traje reletivno dugo, te tako mnoge države i ne ispunjavaju ovu svoju obavezu. Ostale mjere ispitivanja tačnosti izvješća ili sankcioniranja nisu bile predviđene. Odbor Konvencije za prava žene u odnosu na neke druge organe UN-a raspolaže sa relativno niskim budžetskim sredstvima. Dalje, ovaj Odbor nije ovlašten da koristi informacije koje bi mogao prikupiti od strane nevladinih organizacija u pojedinačnim državama. 

[Početak stranice]

Svjetska konferencija o ljudskim pravima u Beču 1993.

Stanovište država učesnica bilo je, prije svega, da se uslovi života žena ne mogu izjednačiti sa "teškim" kršenjima ljudskih prava, te da ne podliježu istim mehanizmima preispitivanja. Po osnovu duboko ukorijenjene kulturalne i socijalne tradicije uslovi života žena trebali bi se dugoročno promijeniti socijalnim i ekonomskim mjerama. Nasilje nad ženama u Konvenciji nije se eksplicitno osuđivalo. 

Kao rezultat dugogodišnje kampanje "Prava žena su ljudska prava" internacionalnom pokretu žena uspjelo je na Drugoj svjetskoj Konferenciji UN-a tema Nasilje nad ženama postane tema o kojoj diskutiraju vlade država članica UN-a. Tako zaključci Bečke konferencije po prvi put u historiji UN-a sadrže jasnu osudu nasilja nad ženama, te nasilje nad ženama karakteriziraju kao povredu ljudskih prava. Ovdje je sasvim jasno rečeno da su "ljudska prava djevojčica i žena neotuđivi, integralni i nedjeljvi dio ljudskih prava". Nakon ove Konferencije UN su u decembru 1993. godine usvojile Povelju o otklanjaju nasilja nad ženama. Nakon Bečke povelje i akcionog plana, prava žene su postala nedjeljivi dio ljudskih prava, čije se kršenje ne smije relativirati pod izgovorom kultutnih i tradicionalnih običaja. 

[Tekst Bečke povelje naći ćete u dijelu sa dokumentima uz Tematski kompleks Ljudska prava]

[Početak stranice]

UN-ova Povelja o otklanjanju nasilja nad ženama iz 1993.

U decembru 1993. godine Generalna skupština UN-a precizirala je sopstvene formulacije zaključaka Bečke konferencije tzv. "Povelju o otklanjanju nasilja nad ženema". Tom Poveljom sljedeće forme nasilja nad ženama u javnoj i privatnoj sferi predstavljaju kršenje ljudskih prava: 

• Tjelesno, seksualno i psihološko nasilje u porodici, uključujući tjelesno i seksualno zlostavljanje djevojčica u zajedničkom kućanstvu, 
• nasilne radnje vezane za miraz,
• silovanje u braku,
• osakaćivanje genitalija i ostale tradicionalne djelatnosti štetne za ženu, 
• nasilje izvan braka i ostale nasilne djelatnosti vezane za izrabljivanje, 
• tjelesno, seksualno i psihološko nasilje u zajednici, uključujući i silovanje, seksualno zlostavljanje, seksualno uznemiravanje na radnom mjestu, u obrazovnim ustanovama i drugdje,
• trgovina ženama i prisilna prostiticija,
• državno ili od strane države zanemarivano tjelesno, seksualno ili psihološko nasilje, bez obzira od koga dolazi.

Od marta 1994. godine Odbor za ljudska prava ima stalnu namještenicu čiji zadatak je sastavljanje izvješća o kršenju prava žene širom svijeta, a njen mandat je cjelokupna Povelja o otklanjanju nasilja nad ženama. 

[Početak stranice]

U septembru 1995. godine održana je 4. Svjetska konferencija žena na kojoj je učestvovalo oko 47.000 delegiranih iz cijeloga svijeta, što je čini do sada najvećom UN-ovom konferencijom. U "Povelji o otklanjanju nasilja nad ženama" prava žena su upisana kao integralni dio ljudskih prava. Ipak, to je izazvalo bujicu diskusija o različitim kulturnim definicijama širom svijeta. Potpisivanje Kataloga akcione platforme sa 150 stranica teksta od strane 189 država, prije svega, treba zahvaliti brojnim nevladinim organizacijama koje su bile prisutne na Konferenciji. Ratificiranjem ovog kataloga prihvaćene su sljedeće obaveze: 

• unapređenje jednakopravnosti spolova u politici, privredi i društvu, 
• zaštita prava žena,
• borba protiv siromaštva žena, posebno u zemljama u razvoju,
• proširenje shvatanja nasilja nad ženama kao povrede ljudskih prava,
• otklanjanje razlika koje su specifične za spolove u oblasti obrazovanja i zdravstva.
  

Akcioni plan predstavlja dobru osnovu, na koju se mogu pozvati pojedinačne osobe ili organizacije koje se bore za zaštitu prava žena. Ipak, u slučaju neispunjavanja obaveza propisanih u akcionom planu ne postoji mogućnost sankcioniranja.

Informacije na Internetu (engleski): http://www.igc.org /beijing/un/un.html

[Početak stranice]

1) Fakultativni protokol uz "Povelju o odstranjivanju nasilja nad ženama"

Uprkos ciljevima i principijelnim debatama, po uzoru na slične tekstove četiri godine nakon usvajanja Povelje usvojen je i tzv. "fakultativni protokol" koji omogućava pojedinačnim osobama ili organizacijama za zaštitu prava žena da se obrate Odboru, ukoliko se osjećaju diskriminirane po bilo kojem pitanju koje se pominje u Povelji. Ipak, uslovi za podnošenje ovakve tužbe su veoma visoko postavljeni: 

• Država, čije državljanstvo ima podnositeljica tužbe morala je ratificirati Sporazum i fakultativni protokol. Do sada je oko pedeset država potpisalo oba dokumenta, a ratificiranje je i dalje u toku.  
• Svi unutardržavni pravni putevi moraju biti iscrpljeni prije podnošenja tužbe Odboru. Ovo je slučaj čak i kada nije moguće podnjeti tužbu unutar matične države u specifičnom slučaju, npr. kad je sud unutar države spreman prihvatiti tužbu samo ako je ona odobrena od strane bližeg rođaka muškog spola, ili čak i onda kada nacionalni sudovi iznad pravnih zakona stavljaju "tradiciju i običaje". 

Ukoliko dođe do izuzimanja prava iz Sporazuma jednoj individui ili grupi od strane jedne države potpisnice, Odbor za prava žena može zahtijevati preduzimanje posebnih mjera za osiguranje prava žena. Osim toga, Odboru je dozvoljeno da, ukoliko pronađe dokaze o "teškom kršenju ili sistematskom povređivanju prava žena" započne vlastitu istragu po tom pitanju.  

2) Međunarodni sud Ujedinjenih nacija

U tzv. "Slučaju - Foča" po prvi put u historiji pojedinačne osobe su osuđene zbog seksulanog nasilja u vezi sa ratnim djelovanjem. U ovom slučaju seksualno nasilje je navedeno kao teška povreda ljudskih prava i Ženevske konvencije (kao "mučenje" i "ropstvo"), za koje je nadležan sud za zločine na teritoriji bivše Jugoslavije. 

[Autorica: Dorette Wesemann; Redakcija: Ragnar Müller]

[Početak stranice]

Teme:  Ljudska prava  I  Uzori  I  Demokratija  I  Partije  I  Evropa  I  Globalizacija  I  Ujedinjene nacije  I  Održivi razvoj

Metode:    Politička didaktika    II    Pedagogija mira    II    Metode

     

Ovu online ponudu političkog obrazovanja razvila je agora-wissen, študgartsko društvo za političko opismenjavanje putem novih medija (GbR). Ukoliko imate pitanja ili nekih sugestija, molimo Vas da nam se obratite.