[Tabele prilagođene: Schmidt-Häuer, Julia: Ljudska prava - Prava muškaraca - Prava žena; LIT: Münster 2002, S. 172]

U toku 20. vijeka položaj žena se korak po korak poboljšao promjenom ustava nacionalnih država, kao i deklaracija na internacionalnom nivou. U mnogim zemljama ukinuta su formalno-pravna ograničenja. Posljedica toga bio je bolji pristup obrazovanju bolja zdravstvena skrb i politička participacija. Uprkos tome pokazalo se da zaštita prava žena ni u kom slučaju nije osigurana i to je slučaj širom svijeta, neovisno od kulturnog konteksta pojedinačnog regiona. Povrede prava žena su proizvod sile i nasilja. Najvažnije i osnovno ljudsko pravo - pravo na život i tjelesnu neovisnost - uskraćuje se ženama širom svijeta. Žene su u velikoj mjeri izložene nasilju u porodicu, u društvu i od strane države.  

Karakteristika ove vrste nasilja sastoji se u tome da se ono ne provodi nad jednom ženom, već nad svim ženama kao jednom socijalnom grupom. Nasilje nad ženama je sve ono čime se jednoj ženi samo po osnovu njene spolne pripadnosti uskraćuje da iskoristi i realizira sve svoje sposobnosti i mogućnosti razvitka. To je često jedna vrsta nepoštivanja žene, što je nerjetko općeprihvaćeno u društvu, a što muškarci uopće ne primjećuju. Istovremeno žene to isto nasilje doživljavaju kao neophodno zlo njihovog bivstvovanja  žene, ili kao biološki fundiranu formu veze i odnosa između muškarca i žene. 

Može se razlikovati strukturalno i personalno nasilje: Pod personalnim nasiljem podrazumijeva se direktni aktak ka tijelo žene, npr. silovanje žena ili djevojčica, tjelesno zlostavljanje ili ubistva žena. Personalno nasilje je u većini slučajeva sa tijelom žene, sa njegovom reproduktivnom funkcijom i seksualitetom žene. Strukturalno nasilje izraženo je u ideologiji manje vrijednosti, nepoštivanju žene i statusu žene kao objekta, i u mnogim društvenim oblastima povezano je sa pretendiranjem muškaraca ka superiornosti.