|
|
|
|
Majka Tereza pomagala je najsitomašnijima među svim siromašnim Njih je bilo i još uvijek ih u Kalkuti ima dovoljno. Ovaj, istovremeno fascinirajući i užasavajući, grad čini pozadinu za djelo Majke tereze. Sljedeća dva teksta pokušavaju predstaviti Kalkutu i utiske o ovom gradu:
"Zašto ne napisati pjesmu o gomili sranja, koju je Bog pustio da padne na zemlju i nazvao je Kalkuta. Kako se ta gomila roji, propada, živi i svakim danom pistaje nešto više" Günther Grass, od koga potiču ove riječi, njie jedini kojega je bivši glavni grad britanske Indije odveo do njegovih estetskih, moralnih i fizičkih granica. Već prvi Genaralni guverner Kalkute, Robert Clive, vidio je u njoj najpokvarenije mjesto na svijetu. Mahatma Gandhi ju je opisao kao umirući grad, a za indijsko-karibskog pisca, V.S. Naipaula, Kalkuta je grad bez budućnosti, kad piše: "Sve njene patnje su patnje umirućeg. Zapravo ne poznajem niti jedan drugi grad koji je beznadežniji od ovog." Gotovo svaka predstava velikog milionskog grada u tzv. Trećem svijetu mogla bi kao podnaslov imati "metropola u krizi". Ali ni sa jednim drugim gradom nije tako usko povezan osjećaj siromaštva, bolesti, bijede, smrti, propadanja i beznađa kao sa Kalkutom, glavnim gradom indijske savezne države Zapadni Bengal. Kulturni šok kojeg doživljava posjetitelj iz zapadnjačke civilizacije je ogroman - u pravom smislu te riječi - jer bijeda i haos u Kalkuti su zaprepašćujući. To je vjerovatno doprinijelo tome da su televizije, pisci i novinari o Kalkuti izvještavali češće nego o ostalim gradovima - i to na protivljenje Indijaca koji se često žale da na zapdnjačkim televizijama bivaju prikazane samo loše strane njihove zemlje. Tako su sa pomiješanim osjećanjima vidjeli i dodjelu Nobelove nagrade Majci Terezi, koja je do tada u Indiji bila pretežno nepoznata, jer je pažnju svijeta usmjerila na mračne strane Kalkute, a film urađen po jednom francuskom Bestseleru koji opisuje život u tzv. Slums Kalkute bio je naprije zabranjen od strane vlade, onda su zahtijevane velike promjene da je od sadržaja knjige po kojoj je snimljen jedva nešto ostalo. Još osjetljivija reakcija bila je reakcija samih Kalkutanaca - pod Kalkutancima se ovdje podrazumjeva srednji bengalski stalež i intelektualci. Kad je Rajiv Gandhi Kalkutu nazvao umirućim gradom, i time iznio mišljenje i mnogih drugih Indijaca, započeo je jednu oluju višednevnih debata u Parlamentu Zapadnog Bengala. Kalkutanci zaista vole svoj grad i već godinama sa rezignacijom primaju stanove koji propadaju, zaprljane uske uličice, nedostatak snabdjevanja vodom, prljavštinu, svakodnevne nestanke struje i prepuna sredstva javnog saobraćaja. Za njih je Kalkuta najindijskiji grad od svih gradova Indije. Početak stranice]Početak stranice]Ovakva Kalkuta koja nam danas demnostrira nerješive probleme razvoja gradova Trećeg svijeta, bila je do ostvarenja nezavisnosti i podjele Indije drugi grad po veličini britanskog Carstva, odmah poslije Londona, najveći i najbogatiji grad Indije, najvažnija luka i najzanačajniji industrijski grad. Bio je to kolonijalni grad par excellence, mjesto spajanja Britanije sa Indijom iz kojega su pljačkani i iskorištavani ostali dijelovi zemlje, što je išlo u prilog i indijskoj eliti u Kalkuti. Osiromašenje ostatka zemlje i eksplozija prirodnog priraštaja natjerala je stanovnike ostalih kontinentalnih dijelova Indije na preseljanje u Kalkutu. Struja doseljenika još je više pojačana podjelom Indije i to dolaskom izbjeglica iz istočnih dijlova Bengala. Ali ekonomija u gradu je stagnirala i nije nudila nova radna mjesta, tako da je bez daljnjeg bila uništena ravnoteža između broja stanovnika u gradu i mogućnosti preživljavanja. Grad u kojem su Britanci nekada planirali maksimalan broj od milion stanovnika, pucao je po svim šavovima. U roku od 30 godina broj stanovnika je od 1961. godine sa 4,4 miliona porastao na današnjih preko 12 miliona. Kao kod jezera koje više ne može prihvatiti na svoju površinu stvari koje se u njega stavljaju došlo je do presipanja Kalkute. Dramatične posljedice ove mješavine eksplozije broja stanovnika i ekonomske stagnacije, danas se u Kalkuti mogu susresti na svakom koraku. Zajedno sa Delhijem, Kalkuta se ubraja u sedam gradova svijeta gdje je najveće zagađenje vazduha. Ubitačna vlažno vrela klima zajedno sa zagađenim vazduhom dovela je do toga da danas više od polovine stanovnika boluju od bronhitisa, zapaljenja pluća, tuberkuloze i drugih bolesti dišnog sistema. Kako god je zagađen vazduh zagađena je i voda, obzirom da cijevi gradskog vodovoda potiču još iz prošlog stoljeća. Doduše, samo je polovina stanovništva priključena na gradski vodovod, te ima tekuću vodu u svojim domovima. Kanalizacija postoji samo u centru grada, tako da su ulice svake godine za vrijeme monsuna preplavljene otpadnim vodama. Redovni svakodnevni nestanci struje koji se dešavaju i po nekoliko puta više nikoga ne uzbuđuju. Početak stranice]Početak stranice]Najsnažniji utisak, ipak, ostavljaju posljedice prenaseljenosti. Na jedan kvadratni kilometar naguralo se više od 30.000 stanovnika. Dvije trećine stanovnika Kalkute žive u zvaničnim i od vlade priznatim tzv. Slum oblastima. Za otprilike 5 maraka mjesečno, oni životare u kućama napravljenim ponekad od lima, ili starih drvenih sanduka. Ovi ljudi smatraju privilegijom da u tzv. Slums ponekad vladaju jake socijalne veze i da postoji minimum sanitarnih prostorija. Tu se još ubrajaju i tzv. Squatters, koji kao divlji naseljenici, žive u "kućama" napravljenim od štofa ili plastike, koje kao prenoćište naprave oslanjajući ih na zidove okolnih kuća. Najgore je ljudima kojih ima oko milion i, koji, osim limenog kazana, posjeduju još samo po jedan zaprljani madrac. Oni svoje bivstvovanje provode na pločnicima, ulazima u kuće drugih, pod volovskim zapregama, pored brda smeća, otvorenih kanala za otpadnu vodu među pacovima i bolesnim psima. Buka, smrad, masovno siromaštvo i poznati tvrdoglavi temperament Bengala dozvolili su da Kalkuta postane vještičiji kazan. Nigdje na svijetu atmosfera i opće raspoloženje nije tako agresivno kao ovdje. Ali ipak! Kalkuta, ovaj grad noćne more čini se da pulsira od života. Optimizam, vitalnost, humor i kreativnost su životna filozofija Bengala i čini se da se ova radost života u odnosu na katastrofu u kojoj se nalaze gotovo fizički osjeća. Nigdje u Indiji se ne smije tako od srca i ne slavi se tako radosno, nigdje se tako intenzivno i kontroverzno ne debatira kao ovdje. Ono što stanovnici Bengala misle danas, to je sutra prisutno u cijloj Indiji, glasi indijska poslovica. Domovina prvog indijskog nosioca Nobelove nagrade za mir, Rabindranath Tagore, grad filozofa Ramakrishna, Vivekananda i Sri Aurobindo, tvrđava indijskih intelektualaca i revolucionara, važi kao kulturna i umjetnička metropola Sub-kontinenta. Nigdje drugo na svijetu ne snima se toliko umjetnički ambicioznih filmova, hiljade literarnih magazina, koji se traže i čitaju, stotine pozorišta, sa uglavnom glumcima-amaterima, godišnja izložba knjiga sa oko dva miliona posjetilaca, velika većina njih iz Kalkute, a među njima mnogi koji si uopšte ne mogu priuštiti kupovnu knjige. Kratko rečeno: Duhovni život kakvog poznaje malo koji grad Indije. Bez obzira na to koliko je puta u posljednjim decenijama Kalkuti predviđena propast, Bengalci su ponosni na njihov glavni grad. [preuzeto iz: Njemačko-Indijsko društvo Sachsen Anhalt e.V., http://www.dig-sa.de/kalkutta.htm]Na majušnim pećima na ugalj žene u limenim konzervama kuhaju rižu, djeca prebiraju po kontejnerima, tražeći ostatke povrća, bolesni i gladni psi i crne ptice čekaju na to da i za njih ostane nešto od hrane. Na ulicama se guraju udareni automobili, vespe koje prave veliku buku i rikše sa biciklom u smogu koji davi. Kalkuta, glavni grad indijske ujedinjene države Zapadni Bengal, je more bijede. A struja siromašnih koji se doseljavaju iz obližnjih sela se ne smanjuje. Niko tačno ne zna koliko stanovnika ima najveća i najmalđa metropola Indije. Najmanje je to jedanaest miliona, a svakodnevno se dosele oko 2000 ljudi, koji za sebe traže malo mjesto na već preplavljenim pločnicima. Usred te bijede u subotu sahranjena Majka Tereza otvorila je 1949. godine kuću svog reda "Misionari ljubavi prema bližnjem svom". Opatica je izgladnjenlima davala topao obrok, umirućima krevet - i što je najvažnije - ona im je davala suosjećanje i dijelila njihovu sudbinu. Početak stranice]Kuća reda nalazi se u jednoj sivoj kamenoj građevini, odmah do hrama Božice Kali koja je proglašena Božicom koja je žedna krvi. Ranije su tu žrtvovani ljudi, a danas Hindusi pred hramom, na ušću Hugli, svete rijeke Gang, spaljuju svoje mrtve. Po Božici Kali ime je dobilo nekadašnje ribarsko selo Kalikata, koje po prvi put pominje bengalski pjesnik 1495. godine. Iz tog sela izrasla je lučka metropola Kalkuta, osnovana 1690. godine kao podružnica ostindijske trgovačke kompanije od strane Engleza. Od 1773. do 1912. godine Kalkuta je bila glavni grad britanske Indije. Za vrijeme kolonijalne vladavine počeo je privredni uspon grada. Nastale su veličanstvene engleske građevine sa indijskim elementima kao što je Victoria Memorial. Ipak, većina bivših vila danas su propale ili upropaštene. U nadi da će u Kalkuti naći posao od 1914. godine sve više stanovnika sa sela doseljavalo se u metropolu. Velika navala izbjeglica krenula je ka Kalkuti 1947. godine kada se muslimanski Pakistan (istočni Pakistan danas je Bangladeš) pod teškim borbama odvojio od Indije. Kalkuta nije samo "umirući grad", kako ju je jednom nazvao Rajiv Gandhi, posljednji Premijer Nehru-Gandhi dinastije. Kalkuta je i centar indijskih intelektualaca i umjetničke avangarde. U "gradu radosti" živio je i francuski pisac Dominique Lapierre, koji je u svom bestseleru napisao, da je u bijednim četvrtima vidio toliko ljubavi, saosjećanja i sreće kao nigdje drugo na svijetu. [Kirstin Wenk, Berliner Morgenpost od 15. septembra 1997.]
|
|
Teme: Ljudska
prava I Uzori I Demokratija I Partije I Evropa
I Globalizacija I Ujedinjene
nacije I
Održivi razvoj
|
