Nobelova nagrada

Desmond Tutu

Govor na dodjeli Nobelove nagrade za mir

[Decembar 1984., Oslo, Norveška]

[Originalan tekst govora na engleskom jeziku naći ćete na stranici Nobel Prize]

Vaše Veličanstvo, članovi kraljevske porodice, gospodine Predsjedavajući, moje dame i gospodo:

Prije nego sam napustio Južnu Afriku, zemlju koju nesebično volim, mi, kao vodeći Komitet južnoafričkog crkvenog Savjeta, imali smo hitan sastanak sa vođama svih crkava članica. Sastanak smo sazvali zbog situacije u našoj zemlji koja se iz dana u dan pogoršava i koja je samo ove godine odnijela skoro već 200 ljudskih života. Posjetili smo neke izazivače nereda u Witwatersrandu. Sa drugima sam razgovarao u Ostrandu. Posjetili smo dom jedne starije gospođe. Ona nam je ispričala da je ona pazila na svoju unučad i na djecu susjeda dok su im roditelji radili. Jednoga dana policija je bila u potjeri za nekim učenicima koji su bojkotirali školsku nastavu, ali su oni nestali između kuća crnačkog dijela grada. Policija je vozila niz ulicu u kojoj je stanovala starija gospođa. Ona je sjedila u kuhinji dok su se djeca igrala pred kućom. Njena kćerka utrčala je u kuću i rekla joj da odmah izađe. Stara dama požurila je iz kuhinje u dnevnu sobu. Njen unuk je upravo ulazeći na vrata padao mrtav. Ubijen je od strane policije metkom u leđa. Bilo mu je šest godina. Nekoliko sedmica kasnije jedna majka bjelkinja, koja je žaljela registrirati svoju služavku crnkinju, vozila se crnačkim dijelom grada. Crni izazivači nemira gađali su njen automobil kamenjem, prevrnuli ga i ubili njenu bebu, koja je bila stara svega nekoliko mjeseci - prva bjelačka žrtva najnovijih nemira u Južnoj Africi. Ove smrti su dvije nepotrebne smrti. One su dio visoke cijene apartheida.

Svaki dan policija obilazi i smeta crnačkim majkama u iliegalnom kampu KTC kod Kapstadta u njihovom nestabilnom plastičnom smještaju, koji su one same sebi uredile jer svoju bračnu zakletvu shvataju ozbiljno. Njih se degradira na svaki način, moraju sjediti na svojim prašnjavim madracima dok im policija pred noge prosipa ono malo namjernica što imaju u domaćinstvu, na njihovim krilima su bebe slabo umotane ostavljene pod kišnim nebom Kapa. Svaki dan policija je provodila ovo bezosjećajno uništavanje. Kakav su to užasan zločin počinile ove žene da ih se maltretira i diskriminira na ovaj način? One su samo htjele biti zajedno sa svojim muževima, sa očevima njihove djece. U svakoj zemlji svijeta njih bi neko pohvalio, ali u Južnoj Africi, u zemlji koja za sebe tvrdi da je kršćanska i čak ima i praznik koji zove porodičnim danom, sa ovim hrabrim ženama postupa se na takav način. A pri tom svemu sve što one zahtijevaju je stabilan porodični život. Nažalost, to je u njihovoj rodnoj zemlji kažnjiv prekršaj, živjeti sa svojim muževima, sa očevima svoje djece. Crnački porodični život se na taj način potkopava i uništava i to ne nenamjerno, već namjernom poltikom vlade. Dio ove nagrade su ljudska bića, Božija djeca koja moraju da plate cijenu apartheida. To je ogromna cijena.

Ja dolazim iz prekrasne zemlje kojoj je Bog podario predivne prirodne resurse, nepregledne daljine, brijegove, ptice pjevačice, zvijezde koje jako svijetle, plavo nebo sa sunčanim sjajem, zlatnim sunčanim sjajem. Ovih Božijih dijela ima dovoljno, dovoljno za sve, ipak, apartheid je nekima dozvolio i potvrdio njihov egoizam, tako da za sebe po osnovu svoje moći uzimaju neproporcionalno veliki dio ovih bogatstava. Uzeli su za sebe 87 % zemlje, iako oni jedva čine 20% stanovništva. Ostatak se morao zadovoljiti sa preostalih 13% teritorija. Apartheid raspolaže politikom razgraničenja: 73% stanovništva su isključena iz svake forme značajnije paticipacije u političkom procesu odlučivanja u svojoj rođenoj zemlji. Novi ustav koji predviđa tri doma za bijelce, obojene i indijce, crnce spominje samo jednom da bi ih do kraja teksta potpuno ignorirao. Time je ovaj novi ustav precjenjen, ustav koji se na zapadu pohvaljuje kao korak u pravom pravcu, iza njega su samo rasizam i enticitet. Ustavna komisija se sastoji od četiri bijela člana, dva obojena, jednog Indijca i nula crnaca. Ovaj Ustav potvrđen je zakonom, ali on samo uslovljava vladavinu bjelačke manjine.

Od crnaca se očekuje da oni svoju političku volju pokazuju u za život neuvjetnim, osiromašenim Homelands, u getima mizerije, neiscrpnim rezervoarima jeftine crnačke radne snage, u kojima se Južna Afrika takoreći balakanizira. Crncima se sistematski oduzima njihova južnoafrička nacionalna pripadnost i od njih se prave stranci u njihovoj sopstvenoj zemlji. [Connie Mulder, ministar za Bantu administraciju i razvoj, 1978. godine je rekao: 'Logična konsekvenca naše politike je, da... niti jedan crnac neće imati južnoafričko državljanstvo. ... Svaki crnac u Južnoj Africi na kraju će biti smješten na ovaj počasni način u novu državu i vlada neće više imati moralnih obaveza da se politički brine o ovim ljudima.' (South African Hansard, Postupak južnoafričkog parlamenta, Kapstadt, 7. februar 1978., citirano od strane John Dugarda i štampano u The Apartheid Handbook, Rogera Omonda, Penguin 1985.)] Ovo je konačno rješenje apartheida, onako kako je i nacionalsocijalizam imao konačno rješenje za Jevreje u Hitlerovom arijevskom ludilu. Stranci mogu imati samo neka prava, ali politička ni u kom slučaju.

U sljeđenju ideološkog rasističkog sna apartheida preko tri miliona Božije djece iskorijenjeno je i otjerano sa svog ognjišta, njihovi domovi su uništeni, a oni su "bačeni" u nove kampove za nastanjivanje, u Homelands. Svjesno kažem "bačeni", jer se samo stvari i smeće bacaju, a ljudska bića ne. Apartheid je, pak, ustanovio da ljudska bića samo zato što im je koža crne boje treba da se tretiraju kao stvari, a ne kao da su od neprocjenjive vrijednosti jer su načinjeni po uzoru na sliku Boga. Ova "smetljišta" daleko su udaljena od rada i izvora ishrane. Djeca tamo umiru od gladi i često pate od neizlječivih posljedica pothranjenosti. Ovo im se ne dešava slučajno nego zbog nemjerne politike vlade. Oni umiru od gladi u zemlji koja bi mogla biti žitnica cijele Afrike, u zemlji koja je u normalnim uslovima netto-izvoznik hrane.

Otac ostavlja svoju porodicu u Homelandu, gdje se oni pate i pokušavaju preživjeti, dok on, ako ima sreće pronalazi posao kao radnik najamnik u bjelačkom gradu, gdje 11 mjeseci živi neprirodnim životom u domovima samo sa muškarcima, gdje pada pod teret alkoholizma, prostitucije ili nečag još lošijeg. Ova nomadska radna politika predstavljena je kao politika vlade i čak je i od Dutch Reformed Church, koja inače nije jako kritična prema vladi, proglašena i osuđena kao rak našeg društva. Ovaj rak našeg društva koji između ostalog izjeda i životnu snagu crnačkog porodičnog života je namjerna politika vlade. To je dio cijene apartheida, koji se tiče ljudske patnje.

Apartheid je proizveo diskriminaciju u obrazovanju kao što je Bantu-obrazovanje, odgoj po tjelesnim karakteristikama, koji osigurava da vlada godišnje za jedno crno djete izdvaja samo desetinu onoga što izdvaja za jedno bijelo djete. To je odgoj koji je jako odlučno odvojen i nejednak. Vlada se prema ljudskom potencijalu, prema potencijalu Božije djece odnosi krajnje rasipno, jer se veliki broj djece jednostavno odgojem spriječava da iskoristi do kraja svoje prirodne potencijale... Južna Afrika već sada plaća visoku cijenu ove politike jer nedostaje stručne radne snage, što je direktni rezultat kratkoročnog programa rasističke vlade. Moralni univerzum u kojem mi živimo, te dobrota i pravednost su od velikog značaja u Božijem univerzumu, kojeg poštujemo. Tako su se južnoafrička vlada i njene pristalice uhvatile u svoju sopstvenu zamku.

Apartheid se održava mnoštvom užasnih zakona, kao što je Population Registration Act, koji određuje da se svi Južnoafrikanci moraju etnički klasificirati i to nakon što su registrirani po rasnim kategorijama. Česti su slučajevi da u jednoj porodici jedno dijete biva kvalificirano kao bijelo, a drugo sa nešto tamnijom puti kao obojeno, čime u društvu biva isključeno iz jedne privilegovane kaste. Rezultat toga bila su mnogobrojna samoubistva djece. I ovo je previsoka cijena koja se mora platiti za rasističku čistoću, pri čemu je opet dvojbeno da li iti jedan rezultat, ma kakav on bio na kraju može opravdati ovakva sredstva. Postoje zakoni kao prohibicija miješanih brakova, koji vjenčanje bijele osobe sa osobom druge rase smatraju ilegalnim. Rasa postaje preprekom da bi se ostavarilo važeće vjenčanje i da bi brak bio priznat. Dvije osobe koje se vole, po osnovu njihove različite rase bivaju spriječene da svoju ljubav učvrste i institucijom braka. Tako se nešto lijepo čini bijednim i ružnim. Immorality Act, opet, određuje da su nevjerstvo i prekid braka ilegalni ukoliko se radi o dvije osobe različitih rasa. Policija se na taj način dovodi na nivo voajera, koji je obavezan da parove uhvati na djelu. Mnogi bijelci rađe su počinili samoubistva, nego dozvolili da budu konfrontirani sa katastrofalnim posljedicama, koje sigurno sa sobom nosi jedan ovakav postupak. Cijena je previsoka i teško ju je tolereirati.

Jedan ovakav loš sistem koji se normalinim metodama nikada ne bi mogao odbraniti počiva na mnoštvu drakonskih zakona kao što je zako o sigurnosti, kakav se zasigurno može naći samo u Južnoj Africi. S jedne strane postoji zakon koji ministru za red i mir daje pravo da jednu te istu osobu hapsi do beskonačnosti ukoiko on misli da je ta osoba opasna po sigurnost države. Te osobe se drže u zatvoru onoliko dugo koliko je to ministru volja, bez mogućnosti da ih posjete članovi porodice, ponekad su čak zatvoreni i u samicama, bez mogućnosti da vide ljekara ili advokata. To je kazna koja slijedi nekome kada se dokaz, kojeg ministar očigledno ima, ne može iznjeti niti ispitati na javnom sudskom procesu. Možda bi on zaista odgovarao rigoroznim pravilima, a možda i ne. Mi to nikada ne treba da saznamo. Ovo je mnogo udobniji način za jedan tlačiteljski režim. Ministar bi morao biti zaista neobičnog kova kada bi odoljeo iskušenju da iskoristi ovu svoju moć i da doista dozvoli da se dokaz koji on ima razmatra u toku javnog sudskog pretresa; ovako on radi, polako, po slovu zakona i izigrava i suca i tužitelja. Mnogo ljudi, previše ljudi je u toku boravka u zatvoru na misteriozan način izgubilo život. Sve je ovo preskupo u odnosu na ljudski život. Ministar je u poziciji da nekoga stavi u pritvor, bez straha da će i on sam biti po sistemu checks and balances podvrgnut odgovarajućem procesu. Ovakve osobe se onda nakon svog boravka u zatvoru za jedno izvjesno vrijeme (tri do pet godina) proglašavanju "neljudima" i njihove misli ne smiju se citirati. Oni ne smiju učestvovati ni nakakvim skupovima, što znači da istovremeno ne smiju razgovarati sa više od dvije osobe. Više od dvije osobe koje razgovaraju sa uhapšenikom već predstavljaju skup! Oni u tom periodu bez specijalne dozvole ne smiju prisustvovati vjenčanju ili sahrani svog sopstvenog djeteta. Od šest sati navečer do šet sati ujutro oni moraju boraviti u svojoj kući, za vrijeme praznika moraju cijeli dan ostati kod kuće, a za vrijeme vikenda od šest sati petka uvečer do šest sati ponedjeljka ujutro. Ne mogu ići na odmor van oblasti koju im je ograničio sudac. Ne mogu ići u kino ili na piknik. Ovo je teška kazna koja čeka osobe koje su pod sumnjom da su prijetnja sigurnosti države boravile izvjestan period u zatvoru, a da im se pri tom ne saopćava kakav to dokaz vlada posjeduje protiv njih ili da se taj dokaz javno iznosi na sudskom prteresu. To predstavlja ozbiljnu eroziju i povredu ljudskih prava, od kojih crnci u svojoj rodnoj zemlji imaju samo neka. Oni nemaju prava da se slobodno kreću i udružuju. Nemaju prava da učestvuju pri donošenju odluka koje se tiču njihovog života. Kratko rečeno u ovoj zemlji koja je na mnoge načine bogata nedostaje pravednosti.

Jednom su razgovarali jedan Sambijac i jedan Južnoafrikanac. Sambijac se hvalio sa njihovim ministrom pomorskog saobraćaja. Onda je Južnoafrikanac upitao: "Ali vi nemate mora, nemate ni pomorsku flotu, kako onda da imate ministra za te poslove?" Sambijac mu ljutito odgovori: "Pa šta, i vi u Južnoj Africi imate ministra pravde, ili griješim?"

Naši ljudi se od 1921. od osnivanja African National Congress bore mirnim putem protiv ovog sistema. Koristili su konvencionalne metode mirnog protesta - peticije, demonstracije, deputacije, pa čak i kampanju pasivnog otpora. Znak poštivanja i odlučnosti našeg naroda da napravimo miran i nenasilan preokret je i da su oba Južnoafrikanca koja su do sada dobila Nobelovu nagradu za mir crni. [Drugi nosilac Nobelove nagrade za mir iz 1960. godine je Albert Luthuli, predsjednik African National Congress.] Naš narod je možda i previše miroljubiv. Odgovor vlade na sve naše pokušaje bilo je ignoriranje i pojačavanje nasilja, nasilja u formi policijskih progona, suzavca, hapšenja bez sudskih procesa, egzila i čak i pogubljivanja. naš narod je 1960. mirno protestovao zbog uvođenja zakona o psošima i 69 ih je ubijeno. Tog 21. marta u Sharpevilleu, mnogima je pucano u leđa kada su pokušali uteći. Naša djeca protestirala su zbog razlika u obrazovanju, pri čemu su mirno pjevali i nosili plakate. Mnogi od njih su 1976. 16. juna, a neki i kasnije ubijeni ili uhapšeni. Više od 500 ljudi izgubilo je živote u toku ovog ustanka. Mnoga djeca su pobjegla u inostranstvo, a njihovo mjesto boravka njihovim roditeljima još nije poznato. Trenutno naš narod pravi bojkote i protestira upravo zbog ovih razlika u obrazovanju i zbog isključivanja crnaca iz novih konstitucionalnih olakšica, protiv lokalne crnačke prividne vlade, protiv rastuće stope nezaposlenosti, rastućih cijena najamnine i općeg poreza na sva dobra koja neko posjeduje. Napravili su upješan dvodnevni štrajk radnika. Preko 150 ljudi je ubijeno. Ovo je zaista previsoka cijena koja se morala platiti. Na Zapadu je bilo jako malo reakcija i pokoje ogorčenje zbog ovakve reakcije i nepoštivanja ljudskog života.

Samo mala opaska: Da li bi mi neko možda mogao objasniti nešto što me jako zbunilo? Kad nestane neki sveštenik i kad nakon toga bude pronađen mrtav, da li se na Zapadu o tome izvještava u medijima? [pominjanje otmice i ubistva Oca Jerzy Popieluszko od stranje poljske tajne službe u oktobru 1984. godine]. Raduje me da smrt samo jedne osobe proizvede toliko brige. Ali u istoj sedmici kada je sveštenik pronađen mrtav, policija je u Južnoj Africi ubila 24 crnca, koji su učestvovali na mirnom protestu, a daljih 6000 je uhapsila. ... i to je sav izvještaj koji vi u najboljem slučaju uopće dobijete. Pokušava li nam neko saopštiti ono u što ja neću da vjerujem, da crnci nisu vrijedni i da njihova krv nije vrijednija od vode, da kad dođe do toga ne treba da vjerujemo bijelcima jer su se oni svi zakleli protiv nas? Ja ne želim vjerovati da je ovo poruka koju nam neko želi saopštiti.

Kako god da bilo. Mi pred sobom imamo zemlju u kojoj nedostaje pravednosti, a samim tim i mira i sigurnosti. Nemiri će izbijati iz dana u dan i biće stalana značajka Južne Afrike, dok ne bude ukinut apartheid koji je uzrok svemu ovome. Uskoro se građanstvo više neće plašiti vojske. Vodiće se građanski rat. Južnoafrikanci stajaće na obje strane. Kada su ANC i PAC zabranjeni 1960. godine, oni su opbjašnjavali da nisu imali drugog načina, do da započnu oružanu borbu. Mi, u Crkvenom savjetu, rekli smo da se suprotstavljamo svim vrstama sile: kako sili tlačiteljskog i nepravednog sistema, tako i sili koja pokušava uništiti ovaj sistem. Tome smo još dodali da mi razumijemo one koji ovo vide kao njihov posljednji i jedini izlaz. Sila i nasilje u Južnoj Africi nije uvozni produkt - putem tzv. terorista ili boraca za slobodu, u zavisnosti od toga da li čovjek govori o tlačiteljima ili o potlačenima. Južnoafrička situacija sama od sebe je nasilna i sva sila proizilazi iz apartheida, sila po kojoj se moraju provoditi preseljavanja, podjeljeno obrazovanje, hapšenje bez sudskog procesa, sistem radnika najamnika itd.

Na granicama naše zemlje vlada rat. Južnoafrikanci stoje nasuprot Južnoafrikanaca. Južnoafrički vojnici bore se protiv Nambijaca, koji su se suprotstavili iliegalnoj okupaciji njihove zemlje od strane Južne Afrike, koja je htjela proširiti svoj tlačiteljski, eksploatatorski i nepravedni sistem apartheida.

Nema mira u Južnoj Africi, jer tamo nema pravednosti. I ne može biti pravog mira i sigurnosti dok svim stanovnicima te lijepe zemlje ne bude zagarantirana pravednost. Biblija ne poznaje mir bez pravednosti, jer ovo bi značilo "Mir, mir gdje nema mira". Božiji Shalom-mir sadrži pravednost, cjelinu, potpunost života, učešće u procesu odlučivanja, dobrotu, smjeh, radost, suosjećanje, dijeljenje i pomirenje.

Govorio sam iscrpno o Južnoj Africi jer je to zemlja koju najbolje poznajem, ali i zato što je to jedam mikrokosmos svijeta i primjer za nešto što bi u drugim zemljama naišlo na različite ocjene - tamo gdje vlada nepravednost nema mira. U El Salvadoru, u Nicaragui i drugdje u latinskoj Americi vladaju tlačiteljski režimi, koji su probudili opoziciju u ovim zemljama. Zemljaci izigravaju jedni druge, ponekad na sebe privlače interese i pažnju drugih sila koja im i nije od neke pomoći, sila koje žele proširiti sfere svojih utjecaja. Ovo smo vidjeli i na Bliskom Istoku i u Koreji, na Filipinima, u Kambodži, Vijatnamu, Sjevernoj Irskoj, Afganistanu, Mozambiku, Angoli, u Zimbabveu i iza željezne zavjese.

Zbog globalne nesigurnosti sve nacije uvučene su u svjetsku utrku za naoružanjem, rasipnički troše milijarde dolara za instrumente kojim mogu uništavati, dok milioni gladuju. I pri tome bi samo jedan mali dio onoga što se izdaje za budžete samoodbrane bio dovoljan da napravi razliku, te da Božiju djecu stavi u položaj da zadovolje svoje minimalne potrebe, da se obrazuju i da im se da šansa da vode ispunjen i sretan život. Svakodnevno nas prati spektakl srama čovječanstva, koji se proteže u dugim redovima, ali sa ključem u ruci za rješavanje te situacije i za ispunjavanje onoga što znači ljubav prema bližnjem svom. Premalo i prekasno. Kada ćemo naučiti, kada će ljudi ovoga svijeta ustati i reći:" Dosta je! Bog nas je načinio kao zajdnicu. Bog nas je stvorio da bismo mi stvorili ljudsku porodicu i da bismo zajedno postojali, jer smo stvoreni jedni za druge. Nismo stvoreni za isključivu samostalnost, nego za ovisnost i ovaj zakon kršimo dovodeći sami sebe u opasnost. Kada ćemo naučiti da eskalirajuća trka u naoružanju zapravo znači globalnu nesigurnost? Danas smo bliži nuklearnom holokaustu nego u vrijeme kada je bilo manje tehnologije i manje izdataka.

Dok se god ne budemo zalagali za to da sva Božija djeca, sva naša braća i sestre, svi pripadnici naše ljudske porodice treba da uživaju u osnovnim ljudskim pravima, u pravu na ispunjen život, u pravu da se slobodno smiju kretati, u slobodi da budu ljudi u čovječnosti koja se treba mjeriti samo sa čovječnošću Isusa Krista, sve do tada smo na putu koji vodi našem samouništenju i nismo mnogo udaljeni od globalnog samoubistva. A sve bi moglo biti drugačije.

Kada ćemo naučiti da su ljudska bića od neprocjenjive vrijednosti, jer su stvorena po ugledu na Boga, i da je besramno odnositi se prema njima kao da su niže vrijednosti i da će se to konačno vratiti onima koji su se tako ponašali? Time da se prema drugima ponašaju nehumano, oni se zapravo ponašaju nehumano prema samima sebi. Možda tlačenje tlačitelja čini i više nehumanim nego što to isto tlačenje ima posljedica kod potlačenog. Mi trebamo jedni druge da bismo zaista bili slobodni, da bismo postali humani. Jer mi možemo biti humani samo u društvu, u zajednici u komuni, u miru.

Bog nas poziva da radimo sa njim da bismo zajedno u njegovom carstvu Shalom, povećali pravednost, dobrotu, suosjećanje, dijeljenje, smijeh, radost i pomirenje, tako da i carstva ovoga svijeta postanu carstva našeg Boga i njegovog Krista, i da on vlada za vijeke vijekova. Jer onda bi bila ispunjena vizija svetog Johannesa Božijeg (Evanđelje po Johannesu).