Poštovani gospodine Premijer,

ovo će biti moje drugo pismo Vama do sada. 1972. godine kada mi je uskraćen pasoš i kada zbog toga nisam mogao prihvatiti ponuđeno mjesto vanrednog direktora Teološkog odgojnog fonda, molio sam Vas da se za mene zaliožite kod organa odgovornih za izdavanje pasoša. Vaša intervencija je bila uspješna, jer je kratko nakon toga ministar unutarnjih poslova promijenio svoju odluku i mojoj porodici i meni dodijelio naše pasoše. Zbog toga Vam pišem pun nade da će i ovo pismo slično onom prvom imati uspjeha za sve nas. 

Obraćam Vam se u dubokoj predanosti i s velikim poštovanjem kao anglikanski dekan u Johannesburgu i time kao otac više hiljada kršćana svih rasa u diocezi Johannesburga. Vama se obraćam kao nekome ko je od strane nekih crnaca (tj. Afrikanaca, Indijaca i obojenih) u određenoj mjeri prihvaćen kao govornik, koji zna da izrazi njihove najdublje čežnje kao i onaj koji nosi istu svetost kao i oni. 

Pišem Vama jer znam da ste Vi uzoran i plemenit suprug i otac, uskoro djed, koji je upoznao radost i patnje porodičnog života, smijeh i radost u njemu, ali i njegove brige. Vama pišem kao nekome ko se do sada jasno i otvoreno zalagao za sretan i čvrst porodični život kao osnovicu zdravog društva. Vi ste raširili svoje ruke da obgrlite Vašu djecu i Vaše unuke i da ih od srca poljubcem pozdravite. Vi ste voljeli, plakali, bdjeli nad krevetom bolesnog, bili ste ponosni otac na vjenčanjima Vaše djece, proljevali ste suze na grobu jednog čovjeka čija Vam je smrt slomila srce. Ukratko, Vama pišem kao čovjeku koji je jednako pošteno stvoren po ugledu na isto oličenje dobra, razriješen od istog Sina jednog Boga, koji je za nas sve umro na križu, a potom uskrsnuo iz mrtvih i vlada desnom rukom svoga Oca; posvećen istim Svetim Duhom koji na nas sve djeluje da bi naša srca pretvorio od srca od kamena u srca od krvi i mesa. Ja zbog toga pišem Vama kao jedan kršćanin drugome, jer našim krštenjem mi smo postali jedno, sjedinjeni u tijelu našeg Gospodara i Svetitelja Isusa Krista. Taj Isus Krist, dobroćudan prema svemu onome što mi uradimo, sve ono što nas razdvaja omalovažio je - rasu, pol, kulturu, status itd. U tom Isusu Kristu mi smo zauvijek povezani kao spašeno i sveto čovječanstvo - bijelo i crno. 

Pišem Vam kao pripadnik rase koja je osjetila šta su patnje ponižavanja, šta su razočarenja i šta znači biti potlačen narod. Historija Vaše rase dovoljno govori o tome koliko je teško zadovoljiti želji jednog naroda za mirom i samoodređenjem, kada se ova želja jedanput probudi u tom narodu sa bilo čime drugim, osim sa pravom na mir i samoodređenje. Vaš narod pružio je ogroman otpor i nepoznatom je izložio svoje čelo, izloživši se tako mnogobrojnim opasnostima, da ne bi dalje morao služiti. I konačno izašao je kao pobjednik iz toga. Vaš narod bi u dubini svoga bića trebao da zna bolje nego i jedan drugi narod bijele rase - ukoliko mu iz sjećanja jednostavno nisu izbrisane lekcije iz davne, a i bliske prošlosti - da ništa, ali apsolutno ništa ne može spriječiti jedan narod da ostvari svoju slobodu, da bude slobodan koji će na svojim ramenima nositi dostojanstvenu glavu, koja može preuzeti obaveze i odgovornosti, koje su sastavni i prateći dio slobode, koju si taj narod želi od sveg srca. Za većinu crnaca sve ovo je neostvarivo u rezervatima, jer oni vjeruju da bitno mogu doprinjeti blagostanju Južne Afrike, koja, opet, pripada svima nama. Crncima nikako nije jasno zašto se bijelci označavaju kao jedna nacija kada se sastoje iz mnoštva nacija - od  Grka, Italijana, Portugalaca, Francuza, Njemaca, Engleza itd. - dok se se od crnaca nasilno pokušava napraviti više nacija -  nacija Xhosas, Zulu, Tswana itd. Xhosasi i Zulusi su, na primjer, jedni drugima mnogo bliži, nego što su to - recimo - Italijani i Njemci jedni drugima u bjelačkom društvu. Mi svi - i bijelci i crnci - pripadamo Južnoj Africi i crnci nikome neće dati niti jedan dijelić ove vrlo drage im zemlje iz prostog razloga što je toliko vole. Nedavno je rasno pomiješna fudbalska momčad Južne Afrike pobijedila momčad iz Argentine koja nam je bila u posjeti. I to je možda bio prvi put u historiji južnoafričkog sporta da su Južnoafrikanci svih rasa gromoglasnim navijanjem podržavali svoju momčad protiv zajedničkog protivnika.  

Nebo se zbog toga nije srušilo. Da li je samo fantazija da ugledamo jednakost u kojoj će svi Južnoafrikanci dobiti jednak dio ove predivne zamlje, da bi ga na taj način bolje branili od zajedničkog neprijatelja i da bi se borili za povećanje zajedničkog blagostanja? 

Pišem Vam jer je naš Ambasador pri Ujedinjenim nacijama, gospodin Botha, izjavio da je Južna Afrika odustala od rasne diskriminacije. Ova izjava nije obradovala samo nas, nego i cijeli svijet. Nažalost, do sada jedva da ima dokaza o tome da je neko nešto prevazišao ili od nečega odustao. Nije prevelik pomak naprijed u prevladavanju rasne diskriminacije, ako se uklone neki natpisi sa klupa u parkovima. To su samo površne promjene koje život crnaca ne mijenjaju principijelno. Očevi i muževi još uvijek su odvojeni od svojih najdražih, jer još uvijek moraju pokušavati da zarade nešto kao radnici najamnici; to je užasan sistem koji je sinoda nizozemske reformirane Crkve jedanput označila kao rak društva u Južnoj Africi, sistem koji ima nesagledive posljedice za održanje crnačkog porodičnog života, a time šteti i samom društvu o kojem sam ranije govorio. Ove pokrete ka prevazilaženju rasne diskriminacije, iako dugo čeznemo za njima, ne vidimo kada pogledamo prepune škole u crnačkim Townships, nemoguće uslove stanovanja i beznadežno nedostupna sredstva javnog saobraćaja. 

Pišem Vam da u potpunosti izrazim svoje divljenje za Vaše uložene napore u pokušaju ostvarivanja dijaloga i smirivanja napetosti. Mnogi od nas ovdje žele Vas podržati u Vašim naporima, ali, iskreno, mi to ne možemo učiniti, dok god se smirivanje napetosti ka vani ne bude odnosilo i na smirivanje napetosti unutar zemlje. Crnci su zahvalni za sve što je za njih učinjeno, ali sada žele neotuđivo pravo, da sami za sebe odlučuju zajedno građanima Južne Afrike svih rasa.

Pišem Vam, jer i ja kao i Vi činim sve za pravo pomirenje sa pravednošću za sve i za mirnu promjenu u pravedno i otvorenu južnoafričko društvo, u kojem će predivna bogatstva i blagostanje naše zemlje biti ravnomjerno raspodjeljeni. Pišem Vam i da Vas uvjerim, koliko je to u mojoj moći, da sigurnost naše zemlje ne zavisi od vojnog potencijala, i sigurno ne od toga da državna sigurnosna policija dobije neograničena ovlaštenja, da radi zapravo ono što joj se sviđa, bez polaganja računa pred sudovima naše zemlje, pred sudovima koji u cijelom svijetu imaju dobar glas zbog svoje pravdenosti. Zbog toga zahtijevamo da se oslobode svi uhapšeni ili da ih se izvede pred sud, gdje treba da budu osuđeni ako su počinili krivična djela. U našoj zemlji vlada veliki nemir zbog činjenice da se ljudi mogu jednostavno hapsiti bez da budu optuženi, i da se nakon toga mogu i dalje zadržati u zatvoru ili da uglavnom bivaju pušteni, ukoliko budu optuženi. Iako ih to ne štiti od daljih progona policije. Jer, čak iako ih neko proglasi nevinima, oni se odmah stavljaju pod pritisak, daljim praćenjem od strane policije, kućnim pritvorom ili novim hapšenjem. Koliko dugo, po Vašim očekivanjima, jedan narod može trpjeti ovakve patnje i nepravdu? Veliki dio bjelačkog stanovništva ispunjen je strahom i nesigurnošću, uprkos njihovim lijepim kućama, blagostanju, njihovim privilegijama i ostalom. I to će ostati tako dok Južnoafrikanci svih rasa ne budu slobodni. Bijelci u ovoj zemlji neće biti slobodni dok ne budu slobodni svi dijelovi našeg društva. Tek tada moći ćemo svi uživati u sigurnosti bez izdavanja astronomskih suma za njeno održanje; ogromne sume koje se mogu upotrijebiti na mnogo pametniji način i na način koji će cjelokupnom društvu doprinjeti da postane bolje, koje će Južnoj Africi dati ulogu vodećeg i dokazati cijelom svijetu da ljudi različitih rasa mogu živjeti zajedno. Mi trebamo jedni druge i crnci su pokušali da objasne bijelcima da se na žele baciti u more. Koliko dugo još treba da pokušavaju ovo objsniti, dok trpe najgora poniženja i nepoštivanja? Kažu, da i najstrpljivijem prijatelju nekad ponestane strpljenja.  

Pišem Vam jer imam noćne more, da će  - ukoliko se ubrzo ne desi nešto drastično - doći do proljevanja krvi i upotrebe nasijlja. Jedan narod može trpjeti samo do određene mjere i više ne. Historija Vašeg sopstvenog naroda to pokazuje, kako sam ranije već pomenuo, Vijetnam to demonstrira jednako kao i Portugal. Voljeo bih, kunem se Bogom, da griješim i da sam historiju shvatio isto tako pogrešno kao i položaj u mojoj voljenoj domovini, u mojoj otadžbini, u Južnoj Africi. Narod kojega se beznađem, nepravednošću i tlačenjem otjera u očajanje, mora posegnuti za očajničkim sredstvima. Plašim se, mnogo se plašim da ćemo uskoro doći do tačke sa koje više nema povratka, do tačke kada će događaji početi teći svojim tokom i kada više niko neće moći spriječiti krvavu odluku, koja je "suviše strašna, da bi si je čovjek sebi predstavio" - da iskoristim Vaše sopstvene riječi u ovom citatu. 

Strah me je jer imam nekog iskustava sa užasima sile. Moja supruga i ja 1966. godine boravili smo sa naše dvoje mlađe djece u Jerusalemu dva mjeseca, gdje smo doživjeli nasilje između Jevreja i Arapa koje je bilo u stalnom porastu i iz kojeg je usljedio Šestodnevni rat. Bio sam i u Addis Abebi kada su tamo izbili nemiri na ulicama, koji su bili predigra za pad Dinastije Haile Selassija. Bio sam u Ugandi kratko prije protjerivanja Azijata iz te zemlje, i od tada sam se stalno vraćao u Ugandu, bilo me je strah i doživio sam razvoj događaja kakav je tamo zabilježen. Posjetio sam i Sudan, priznajem tek nakon kraja 17-togodišnjeg građanskog rata, ali sam jasno vidio kakvu je taj ubilački rat štetu nanio tamošnjem stanovništvu i njihovim posjedima. Posjetio sam Nigeriju i bivšu Bijafru i vidio sam nezamislive posljedice koje je građanski rat ostavio nad pobjeđenim stanovnicima Bijafre. Prošle godine imao sam priliku da govorim na Općoj skupštini presbeitanske crkve u Sjevernoj Irskoj u Belfastu - i ono što sam vidio duboko me potreslo. U Engleskoj smo svaki dan na televiziji gledali užasne slike uništavanja iz Vijetnamskog rata: djecu koja vrište od užasnih bolova nastalih sagaranjem od napalm bombi; cijeli narod na vješalima, ljude koji su izgledali tako napušteni i očajni, da je čovjek jednostavno dobivao potrebu da zavapi: "Pa zar nema Boga na nebu, koji bi se pobrinuo za nas?" Ne, ja poznajem nasilje i proljevanje krvi ja i mnogi naši ljudi ne želimo znati ništa više o tome.

Ali mi crnci smo izuzetno strpljivi i puni ljubavi za mirom. Mi znamo da je politika umjetnost mogućeg. Mi ne možemo očekivati da se Vi na taj način obratite svojim biračima, da biste izgubili njihovu podršku. Mi smo spremni da prihvatimo značajne geste, koje bi nam ukazivale na to da Vi, Vaša vlada i svi bijelci zaista iskreno misle kada kažu da žele započeti sa mirnom promjenom. Kao prvo: prihvatite urbane crnce kao permanentne građane u oblasti, koja se greškom naziva "bijela Južna Afrika", prihvatite i njegovo pravo na posjed. Oni će onda posjedovati svoj dio zemlje i neće se tako lako priključivati ljudima koji žele uništiti njegovu zemlju. Prije je moguće da će biti spremni i umrijeti da bi odbranili svoju otadžbinu i svoje osnovno pravo. Kao drugo: ukinite zakone o pasošima koji crncima više nego bilo što drugo ukazuju da su oni trećerezredni narod u svojoj voljenoj zemlji. Kao treće: Nezaobilazno je da sazovete Nacionalnu skupštinu, koja će se sastojati od pravih vođa pojedinih grupa (tj. od vođa koje su kao vođe priznate u njihovom dijelu stanovništva), da bi se pokušalo mirno provođenje ove vještački uređene Južne Afrike u nerasističko, otvoreno i pravedno društvo. Ja čvrsto vjerujem da je Vaša vodeća pozicija doista čvrsta i da Vam je od strane bjelačkih birača zapravo dat blanko ček, tako da se Vi nemate čega bojati. Jer ukoliko vrlo brzo ne budu preduzete mjere koje Vam predslažem i ukoliko se vrlo brzo ne primjeti napredak i poboljšanje vrlo loše situacije, nećete imati čega da se bojite, jer više neće biti desničarskog krila koje bi Vam moglo prijetiti svojim sopstvenim mjerama, više neće biti ničega.

Ovo pismo Vam pišem za vrijeme mog trodnevnog boravka u Johannesburgu, gdje mi u atmosferi duboke tišine, božije službe, molitvi i svakodnevnih zajedničkih večera pokušavamo doći bliže Bogu, pokušavamo spoznati šta je Božija volja, šta nam on govori, šta su zahtijevi i upute Svetog Duha. Čini mi se da me je sam Bog pokrenuo da Vam ovo pismo napišem sada.  

Nadam se da ću od Vas čuti nešto vrlo skoro, jer ja ovu korespodenciju želim objelodaniti i u štampi, naravno uz Vaš pristanak, da svi naši ljudi, kako bijelci, tako i crnci znaju da smo mi sa naše strane učinili sve, da iskažemo svoj apel, ne samo apel običnim ljudima, nego i apel najvišoj političkoj figuri u zemlji, da bismo iskazali ozbiljno upozorenje koje moje pismo sadrži.  Sve ovo proizvod je duboke ljubavi i brige za moju zemlju. Ubrzo ću postati Biskup u Lesothou i imati moju novu diocitezu. Ali ja sam čvrsto odlučio - i moja supruga me podržava u toj odluci - da zadržim svoje južnoafričko državljanstvo, bez obzira na to koliko dugo ćemo morati ostati u Lesothou.   

Nadam se da će Vam Bog podariti strapljenja i želje da nas saslušate, prije nego bude kasno i Bog Vas blagoslovio u Vašoj vladavini kako danas tako i zauvijek.

Od kako smo prošle godine došli u ovu katedralu, svakog petka imamo Božiju službu, u toku koje savjetujemo pravednost i pomirenje za ovu zemlju. Na svim misama u Katedrali mi se molimo ovako: 

Bog nek blagoslovi Afriku,
nek zaštiti njenu djecu,
nek vodi njene vođe i 
da joj mir,
po volji Isusa Krista.
I:
Bože, učini nas alatkama svoga mira, tamo gdje je mržnja, Ti posij ljubav, gdje je bolest - ozdravljenje, gdje je očaj - daj nadu, gdje je mrak daj svjetlo, gdje je tuga daj radost.  
Božiji oče učini da mi ne žudimo toliko za time da budemo utješeni koliko za time da tješimo, da žudimo za time da budemo shvaćeni koliko za time da shvatamo, da budemo voljeni, koliko za time da volimo: jer u davanju mi dobivamo, u opraštanju biva nam oprošteno, u smrti bivamo rođeni u vječnom životu. 
Amen.
A mi i mislimo ovako.

S poštovanjem, Desmond Tutu